Teška egzotika

Priznajem – volim srpski! Ne mogu reći da ga volim više od hrvatskog jer je to kao da kažem da više volim pomajku koju nikad nisam imala od vlastite majke, samo zato što mi se pomajka čini zanimljivijom, ovako kad joj se nepostojećoj divim izdaleka. Tako da, ne bih da se lažemo i ne volim ga više od hrvatskog. Ali mi je nekako ljepši. Zvuči mi ozbiljnije i istovremeno grublje, kao da je pun grešaka, onih nekih divnih, sitnih grešaka, taman da ne bude savršen, a Bog zna koliko nikad nisam voljela ljepotane. Barem ne po defaultu!

„Njihov je najveći problem uvik i bio taj šta su lipo pričali“, ljutito je ustvrdila moja tetka jednom kad sam se drznula pred širom obitelju reći da mi Srbi baš lipo pričaju. To je, barem dosad, bio zadnji put da sam išta takvoga izgovorila pred njima. Stari bi me nedvojbeno shvatio, tj., stari me nedvojbeno shvaća, svu moju ljubav prema Srbima jer je i sam osjeća.

Ponekad, ne prečesto, ali ponekad poželim da sam odrasla u Beogradu i da mogu sočno psovati nešto tipa „majki mu ga nabijem“ ili s ramenom spremnim za naguravanje pitati nekog provokatora „šta pričaš ti, bre“, ali brzo me prođe jer se sjetim – da sam se i rodila s one strane Dunava, svjedno bih se rodila kao žensko. A žene koje govore „majki mu ga nabijem“ nikako nisu senzualne. Ok, valja priznati – ni sama nisam senzualna, ali lijepo je što barem Srbima jesam.

Jednom sam se družila  s jednim Srbinom. Posvuda, ali uglavnom u Knez Mihajlovoj. Lila je kiša, ja sam sutradan napuštala Beograd i nismo još nikakve brojeve bili izmijenili. Skrivali smo se pod nekom zelenom Heineken tendom i izigravali dvije poštanske marke koje su se sasvim slučajno okrenule jedna prema drugoj. On je nekoliko sati ranije pričao o tome kako sam lepa i kako mu se sviđaju moje bore-smijalice. Moje BORE smijalice, u dvadeset i četvrtoj. Da mi je to rekao neki Hrvat, pobjesnila bih poput gliste (ako gliste uopće mogu bjesniti), ali ovako, ponijela me samonametnuta teza da Srbi bare tako da ti ukazuju na tvoje sopstvene nesavršenosti, taman se radilo i o borama u dvadeset i četvrtoj. A možda je bila i treća...ne znam koje je to točno godine bilo. Srbin i ja izmijenili smo kasnije u životu još nekoliko romantičnih poruka, prepunih emocija koje zapravo nijedno od nas nije osjećalo, ali smo se voljeli igrati šarmera tako što je on forsirao ekavicu, a ja ikavicu, tako što je on bio Beograđanin, a ja Dalmatinka iz Zagreba i tako što smo se, kao pravi urbani intelektualci, šegački nazivali „malom ustašom“ i „prelepim četnikom“. Sviđala mi se ta politički obojena, nikad koitusom okrunjena predigra. A i njemu se sviđala.

Nakon života u New Yorku, opet sa sasvim drugim Srbinom, vrlo netipičnim Srbinom, koji mi je bio neka vrsta šefa, samo zato što sam živjela u njegovoj kući i čuvala mu djecu. Srpski je postao manje egzotičan – u moru engleskoga, a kad živiš u Astoriji, više uopće ne postavljaš pitanje kad na ulici čuješ neki od idioma bivše Juge i stvarno ti, vrlo iskreno, postane svejdno iz koje od naših rupa je tamo netko dopuzao. Svi smo isti, ali ne furamo bratstvo i jedinstvno, samo se ili ne želimo previše miješati jedni s drugima jer ionako smo otamo otišli ili smo, pak, bliski s onih par svojih Hrvata/Srba/Ostalih s kojima živimo. I ima nešto lijepo u tome da ti odjednom i vlastita nacija i one „neprijateljske“ postanu toliko bliske da ih legitimno smiješ i izbjegavati  i obožavati bez osude, ali ima i nešto ružno u tome, što je sasvim moje i sasvim osobno i sasvim razbija čaroliju, a to je da mi srpski više nije egzotičan. Postao mi je samo još jedan od onih jezika koje govore ljudi u Astoriji i moj šef, tj. otac djevojčica koje čuvam. Postao mi je jezik koje ta djeca uporno odbijaju govoriti i kojima nikako nije jasno zašto ja taj jezik kojiput zovem drugačijim imenom. Postao mi je jezik koji, u očima većine, čak i ja govorim i samim time tako običan. Otprilike onako kako su mi i plavuše postale dodirljive kad sam i sama postala jednom...

Ljudi ne vole kad Srbe nazivam Srbićima, a meni nije pretjerano jasno zašto. Ustvari, jasno mi je – ne znaju da, kad kažem Srbići, većinom mislim na EKV i priču u kojoj je mojoj sestri upala njena davno upoznata prijateljica s faksa, samo zato što je primijetila da na koricama indeksa nosi sliku spomenutog benda te ga je, tom prilikom, nazvala Srbićima. U mojoj glavi tako je to nekako ostalo: kad čujem Srbići, ja istovremeno vidim EKV, svoju sestru i njenu frendicu, negdje, na nekim stubama ispred Filozofskog u Zagrebu, a u zadnje vrijeme odmah iznad njih u oblačiću vidim i stripiziranog boga, kako odjekujućim, dubokom glasom popuje: „Pa brate mili, ne možeš Srbe nazivat Srbićima – to je totalno uvredljivo za oba naroda!“ Možda i je. Ali ti Srbići na koje ja mislim jednom su održali minut šutnje za Dubrovnik i odsvirali koncert za onih desetak ljudi koji su ostali u dvorani.

Tretnutno razmišljam o „Dnevniku srpske domaćice“ Mirjane Bobić Mojsilović pa otud cijela ova priča. Ako se uopće pričom može nazvati nepovezano naklapanje o tome kako volim jedan dijalekt svoga jezika i kako sam ga dugo smatrala egzotičnim, samo zato što su, eto, tamo nekad davno rekli da su neke rijeke lingvistički presudnije od drugih pa ona košava koja puše u Vukovaru nužno dolazi iz smjera gdje počinje teška egzotika. Istosti.

SPOMENAR TAJNIH OKUSA

U neko doba prije Coolinarike, kad je opcija utipkavanja sastojaka u tražilicu recepata bila znanstvena fantastika, a kuhanje nije bio fancy hobi nego disciplina u kojoj su se domaćice trajno natjecale, vrhunske recepture razmjenjivale su se nakon degustacije, izrezivao se iz novina postupak pripreme pa lijepio selotejpom u bilježnicu za to predviđenu, u koju su se, fino i čitko, recepti prepisivali da bi ih se kasnije, fino i friško, „ukrasilo“ brašnom s prstiju, tragovima šećera i žumanca ili smrvljenim klinčićem između stranica.

Štošta se dade iščitati iz takvih kuharica: i koliko se kuhalo i je li se riskiralo kad se sastavljao svečani jelovnik ili je domaćica pribjegavala prokušanim jelima za koje joj recept i nije bio potreban, ali ipak je, sigurnosti radi, otvarala bilježnicu s uputama i, da se ne zatvori dok miješa glazuru, stranice podvlačila pod kutiju s gustinom.

Naišla sam tako prije par dana na bilježnicu tvrdih korica, s plavim prugama i ucrtanim sitnim ružicama... Lijepa bilježnica, kao za lektiru, vrijedna čitanja. Pa kao da zavirujem u tuđi dnevnik, otvorim prvu stranicu na kojoj me dočeka rukopis koji sam vidjela nekoliko puta (najčešće u natuknicama za kupnju), pa mi je dobro poznat, iako ga ne bih znala imitirati... „Šnicle junetina“ već u uvodu. U nastavku „Ruža štangle“ – što mi privuče pažnju, pa čitam: očito se doda štaub, prezla, postupak ne piše, samo sastojci... Ruža mjeri na deke, kod Finkinih štanglica „šolje su šečera“. Jedan je recept prekrižen, drugi istaknut: iščitavam koji se domaćici više svidio, pa ga je prepisala dvaput.  Redaju se tako jela, ona vrijedna zapisivanja, ponavljaju iste jezične pogreške („šečer“, „cjelo jaje“, „namazati sa žumanjkom“...), bez kojih recepture ne bi bile autentične kakve jesu. I imena: Ruža, Finka, Maca – sestre, toliko znam.

Nisam baš zalazila po tuđim kuhinjama, po špajzama još manje, ali – ne iznenađuje me popunjenost bilježnice jedva 10 posto. Vidjela sam taj slučaj i u vlastitom rokovniku s natpisom Jadrankamen na naslovnici i u maminim bilježnicama tvrdih korica kojih je bilo nekoliko. Inicijalna ideja uvijek je uredno prepisati recept, a u praksi – umeću se u priručne kuharice listovi papira A4, koje je ispisivao netko drugi (pa razmijenio, kao sličice). Kad piše profesorica, greške su ispravljene, pa se doda „brašna koliko zahtijeva“ i umuti šećer sa „ć“. Neki umetnuti listovi su manji, istrgnuti iz drugih bilježnica, eno ih, prave društvo presavijenim memorandumima (u bilježnici s ružicama jedan je memorandum naslovljen Vitkost Trade, Export Import, Sarajevo: taj je poslužio Zemknedlama iz 1998. u koje, koliko vidim, ide kruh, mlijeko, jaje, luk... Aha, prava vitkost!), čak i jedan recept skinut s interneta (onaj za Tutti-frutti tortu, dašak novog doba), listovi bloka Generalturista (Biskupski kolač), Hypo Alpe-Adria-Bank (Prhka orašnjaća), Obiteljski radio (Čokoladni kolać) i masni papir s utipkanim receptom za kiseljenje krastavaca. Poseban je raritet požutjeli komad stranice (kut istrgnut rukom) sarajevskog Oslobođenja od „26. februara 1983.“, s ćiriličkim naslovom „Priča otkupljena na konkursu...“ - ne vidim kojem. Na poleđini kaže: „Olimpijske inspiracije: Dizajner nudi svoje pahuljice“ ... Kome nudi i koji konkurs te 1983., autoru kulinarskog recepta, zapisanog u žurbi, nije bilo bitno koliko da unutra idu „2 žumanca, 25 dkg šečera u prahu umutit i dodat 250 gr lješnjaka (prekriženo, zapravo badema) i sok od limuna cijelog“ (to je na prvoj stranici, kod konkursa). Dizajner s poleđine već je dobio opis postupka: „...jedna vanilija, sve dobro umutit i napraviti kuglice. Pritisnit prst i stavit jednu višnju u svaku...“ Ostalo bi se možda dalo rekonstruirati kad bih barem vidjela kako (kolač?) izgleda na kraju. Ja ću ga zvati „Olimpijskom inspiracijom“, umutila ga ikad (i prstom pritisnula) ili mi ostao samo kao (tuđa) uspomena.

Znam, voajer sam...zavirujem, gledam tuđe packave otiske od kreme, odmotavam ceduljice s uputama za Šape Ružine, Masne kifle tetke Mace, Jadrankin mramorni kolač... Čak me pomalo i stid. A znam da ih nikad neću napraviti jer suhoparan popis sastojaka ne čini gastronomski užitak. Važno je biti ondje, kušati original, tek tada recept postaje pravovaljan, nostrificiran... Ovako, receptura ostaje tajna. Mogu prepoznavati rukopis koliko želim, mogu Ruškine ili Finkine štanglice stoput prepisati u rokovnik s Jadrankamenom na naslovnici... uzalud mi trud (kušači) u vlastitoj kuhinji. Kad neki ljudi odu, njihova bilježnica ostaje mrtvo slovo na papiru, nekome podsjetnik na neke domaće mirise, meni tek rezultat prekapanja po tuđim policama. Bolje mi je da se držim onih baklava koje smo vlasnica plave bilježnice s ružama i ja napravile zajedno. Ako joj ja nisam samo asistirala i ako sam recept (ipak) negdje zabilježila. Za svaki slučaj.

Solo "mizantrop"! (Svatko gleda iz svoga kuta.)

Živim sam. Sam samcat. Sam samcato samcat.

Užasna je ta samoća. Kad dođem doma, otvorim vrata i nitko me ne dočeka. Nitko, tko mi se raduje ili ne. Ili ujutro kad se probudim pa nikog nema...

Je kurac!
Kao prvo, samoća mi ne predstavlja nikakav problem. Da sam smišljao rječnik, riječi "samoća" i "usamljenost" nikad ne bi tamo našle svoje mjesto.
Osim toga, s izrazitom radošću otključavam vrata stana svaki put kad u stan ulazim, znajući da se tu nitko nije ugnijezdio u međuvremenu.
O osjećaju buđenja kad nema nikog u stanu, da i ne govorim.

Zvučim kao mizantrop? Možda, ali nisam. Volim ljude, volim generičke ljude, nepoznate ljude, poznate ljude i zbilja mi je drago kad su ljudi sretni.

Dakle, nisam mizantrop nego filantrop. Međutim, uza svo čovjekoljublje, ljudi mi se - gade.

Da, dobro ste pročitali. Ljudi mi se gade. Da sam smišljao rječnik, riječ "gade" bi bila sasvim dobra da opiše taj moj osjećaj prema ljudima.
Kako volim samoću, tako mi je jeziva ideja da u masovnim prometalima gotovo uvijek sjedala stavljaju u paru ili trojkama. Isto tako mi se gade polupuni ili puni tramvaji. To nije zbog toga što mi ljudi smrde. Zapravo i nemam neko istančano čulo mirisa. Muško sam, jebemu. Ljudi mi se gade kao takvi, a ne kao netko ko smrdi, pljuje, prdi, sere ili piša.

Onda, nisam baš gostoljubiv. Ovo "baš" sam iskoristio više kao eufemizam. Zapravo je nepobitna činjenica da stan u kojem živim doživljavam kao vlastitu utvrdu, oazu, mitraljesko gnijezdo ili sigurnu kuću. Mjesto na koje mogu otić kad želim bit sam. Ako se netko u mom stanu nalazi, odlazak je gotovo nemoguć. Pogotovu u gradu u kojem ne postoje baš mjesta na osami. Takva mjesta volim nazivati "samodromi", po uzoru na opjevane "jebodrome".

Otkad živim sam, ne mogu reć da sam sretan. Zapravo, postoje dani kad sam sretan i oni kad nisam. Kao i drugim ljudima, uostalom. Međutim, kad sam sretan, potpuno sam siguran da bi osoba s kojom živim, da takva postoji, mogla samo to pokvariti. Kad nisam sretan, ne vidim na koji način bi mi godila činjenica da mi se netko mota oko mene, postavlja mi dosadna pitanja ili "prolazi ispred televizije" (pod navodnike, s obzirom da rečenu spravu ne gledam).

Dakle, sve u svemu, uživam u tome da sam solo.

Ali otkad sam solo, možda i troznamenkast broj puta mi je netko, kao odgovor na moju namjeru da želim zauvijek biti solo, ponudio "utjehu" kako ću se sigurno jednog dana zaljubit. Neki su čak išli toliko daleko da su mi zaželjeli da se ponovo oženim. Da ne govorim o onima koji su mi rekli da će me takvo zlo snaći kad se budem najmanje nadao.

Pasivan, kakav jesam, na takve prognoze i želje, odgovarao sam pravdanjem da zbilja želim biti solo i da mi je sasvim prihvatljiva činjenica da do kraja života ostanem sam. Nekad sam, kao odgovor na atak na moju intimu, morao objašnjavati da nisam baš toliko jebežljiv koliko "napadač" to misli.

Rezultat je uvijek bio isti. Osoba bi samo ponovila da ću sigurno jednom bit u vezi.

E, pa jebi se!

Sad ćemo ovako:

Kad me netko, tko je u vezi, počne bodrit takvim izjavama, to ću zapamtit pa ću kasnije, iznebuha reći: "Ja sam siguran da ćeš ti prekinuti!"
Ili, ako mi netko zaželi ženidbu, a to uvijek dolazi od oženjenih ljudi, uzvratit ću sa protuželjom: "Ja ti želim da se razvedeš!"

Jer, pazi, ako oni meni prognoziraju i žele za mene nepovoljne stvari, samo jer ih oni doživljavaju kao povoljne, što ne bi i ja njima uzvratio?

Reć ću fino:
"Cura će te ostaviti kad se najmanje budeš nadao!"

Pa da vidiš šoka na mizantropiju!