Slika je od jučer, ali je identična danas, a ne slikam novu jer svaka minuta je važna.
Dora spava, zagrađena jastucima na kauču jer ne d'o bog da je makneš
.
Dan je, dva poslijepodne, a ona spava. Vjerojatnost za nešto takvo ravna je gotovo nuli, osim u jednom slučaju, a taj je da je privežem u elastičnu maramu i odem u trosatnu šetnju, dođem doma, skinem iz marame ko nindža i urlanje srežem u korijenu. Cicom. Onda tu istu cicu opet u istom nindža-modu izvučem iz principessinih minijaturnih usta i nadam se da se neće probuditi.
Hopefully, ovaj ću post napisati u jednom šusu, ali iskreno, sumnjam u to. Čak i ako mi pođe za rukom, objava će pričekat (možda i danima).
Dora je divno dijete. Izgleda...pa, zapravo ne znam točno kako to opisati jer ima oko dvjesto lica. Kad plače, a to je većinu budnog vremena, prođe cca sekundu i po od face tužnog smajlija do face tasmanskog đavla. Kad se smije (a to je kad joj se tata i ja posvetimo 300% i kreveljimo joj se), njeno je lice najsunčaniji dan na plaži BauBar u blizini Primoštena. Kad spava, pravi je anđeo. Preslatko zijeva i još slađe kiše, divno se čudi vlastitim rukama i svemu što se miče.
Kad smo već kod micanja...to je ono što traži stalno, osim kad spava. A spava rijetko. Noću bolje nego danju, ali nije baš ni noću lako.
Ljudi govore o rutinama i disciplini, ali u njenom rječniku to, zasad, još nije moguće. Jedina konstanta je da stalno hoće promjenu, stimulaciju i pokret. Bili doma ili vani, s njom se moramo micati. I to sa sobom povlači ovo iz naslova: lijepo vrijeme nije sunčan dan, već dan kada vani ne padaju sjekire. I zato - marame, klokanice i tome slično jer jedino tako mogu držati kišobran.
Dosad sam joj dijagnosticirala grčeve tristo puta. Onda sam shvatila da ona ne plače po nekoliko sati točno u određeno doba dana, već cio dan, kad god joj nešto smeta. A smeta joj niz toga: budno ležanje na ravnoj površini, budno ležanje na kosoj površini, budno gledanje u bilo što dulje od maksimalno 7 minuta, bivanje u rukama tako da se taj koji je drži ne miče, spora muzika, presvlačenje, izlazak iz kade...you name it. Ukratko - voli micanje, kadu i cicu. Duda joj je najgori neprijatelj. Bočica joj također nije nešto previše draga.
Dora i ja se nismo odvojile još nikad, osim kad je apsolutno nužno. Ja sam izvor hrane, a najdulje bez nje izdrži cca 3 sata, a s druge strane, pomisao na to da netko drugi skače s njom u rukama tijekom ta moguća tri sata meni nije primamljiva i ne, ne bih se tijekom tog perioda uspjela opustiti.
Prvih mjesec dana, plakala sam krvave suze uz misao "nisam tako zamišljala roditeljstvo". Čisto ropstvo. Samo dajem, a ne dobivam ništa osim plača. Koje je sve probleme uključivao prvi mjesec, neću nabrajati, ali recimo samo da sam intenzivno razmatrala opciju podvezivanja jajnika, da mi ovakva pizdarija nikad više slučajno ne padne na pamet. Ljubav se manifestirala konstantnom panikom i teškim zanemarivanjem vlastitih potreba, uključujući i pišanje. I, iskreno govoreći, stvari se nisu promijenile preko noći, ali se lagano mijenjaju, postupno, pomalo, iz dana u dan.
Ono što se najviše promijenilo je sljedeće: prestala sam čekati da se promijeni i prestala sam dijagnosticirati što joj je. Nije joj ništa, ili barem ne ništa strašno. Činjenica da se često smiješi pomogla je jer imam odgovor od nje da je to što radimo skroz dobro i da je zadovoljna.
Samo što mrzi biti beba. Mrzi se ne moći micati, držati stvari rukama i progovorila bi na dupe, samo da može (možda zato toliko prdi i sere). Ništa od toga ona ne može i zato plače. I zato nas treba. I zato, kad nas treba, mi se damo i onda se ona smiješi.
Dora je izložena svim jarunskim stranputicama, svim kutevima našega stana, svim razgovorima koje možeš voditi s dvomjesečnom bebom (u jednom smjeru, a to znači da joj non-stop blebećemo besmislice) i, što je najčešće, svim glazbenim žanrovima. Jer kad ništa drugo ne pali, navrnemo muziku i plešemo po stanu. To je sigurno smiri, a katkad čak i zaspi.
Jesam li umorna?
Užasno.
Umirem li od želje za vođenjem odraslog razgovora i društvom s osobom starijom od...well, s osobom koja zna reći više od "uuuuuu" i "oooooo"?
Jako. Jako umirem za tim.
Jesam li sretna?
Da. Jer znam da sam htjela dijete i ne, ne postoji mogući scenarij koji sam htjela više od ovoga. Vremeplov ne bi baš ništa promijenio. Svemir u kojem sada nemam dijete svemir je u kojem pohodim klinike za umjetnu oplodnju. Not cool.
Nadam li se da će biti lakše?
Naravno jer dugoročno, ovo nije ni lijepo ni lako i tko god na susjedino pitanje "jel' uživate s bebicom" odgovara potvrdno, laže. Barem onaj koji ima takozvano "high needs baby".
Bit će lakše jer ovakva životna energija, znatiželja, strastvenost u svemu i facijalna ekspresivnost ne mogu biti ništa drugo nego li temelj za zanimljivu osobu, a bog zna koliko ne volim mrtva puhala.
Put do toga dana kad će mi Dora postaviti zanimljivo pitanje ili pokazati kako radi zvijezdu bez ruku sigurno je dug i mukotrpan, ali će doći. I tada će mi sigurno biti drago što nije mutavica bez mišljenja i emocija.
E sad...je li ovo sve priča o kiselom grožđu ili je trava zbilja zelenija tamo gdje se zalijeva, vrijeme će pokazati. A ja ću je dotad nosat i plesat i hodat i molit sve bogove da ne pada kiša.
I sasvim je sigurno neću puštati da plače i "nauči".
Jer stvarno je najdivnija kad se smije.
Dora spava, zagrađena jastucima na kauču jer ne d'o bog da je makneš
Dan je, dva poslijepodne, a ona spava. Vjerojatnost za nešto takvo ravna je gotovo nuli, osim u jednom slučaju, a taj je da je privežem u elastičnu maramu i odem u trosatnu šetnju, dođem doma, skinem iz marame ko nindža i urlanje srežem u korijenu. Cicom. Onda tu istu cicu opet u istom nindža-modu izvučem iz principessinih minijaturnih usta i nadam se da se neće probuditi.
Hopefully, ovaj ću post napisati u jednom šusu, ali iskreno, sumnjam u to. Čak i ako mi pođe za rukom, objava će pričekat (možda i danima).
Dora je divno dijete. Izgleda...pa, zapravo ne znam točno kako to opisati jer ima oko dvjesto lica. Kad plače, a to je većinu budnog vremena, prođe cca sekundu i po od face tužnog smajlija do face tasmanskog đavla. Kad se smije (a to je kad joj se tata i ja posvetimo 300% i kreveljimo joj se), njeno je lice najsunčaniji dan na plaži BauBar u blizini Primoštena. Kad spava, pravi je anđeo. Preslatko zijeva i još slađe kiše, divno se čudi vlastitim rukama i svemu što se miče.
Kad smo već kod micanja...to je ono što traži stalno, osim kad spava. A spava rijetko. Noću bolje nego danju, ali nije baš ni noću lako.
Ljudi govore o rutinama i disciplini, ali u njenom rječniku to, zasad, još nije moguće. Jedina konstanta je da stalno hoće promjenu, stimulaciju i pokret. Bili doma ili vani, s njom se moramo micati. I to sa sobom povlači ovo iz naslova: lijepo vrijeme nije sunčan dan, već dan kada vani ne padaju sjekire. I zato - marame, klokanice i tome slično jer jedino tako mogu držati kišobran.
Dosad sam joj dijagnosticirala grčeve tristo puta. Onda sam shvatila da ona ne plače po nekoliko sati točno u određeno doba dana, već cio dan, kad god joj nešto smeta. A smeta joj niz toga: budno ležanje na ravnoj površini, budno ležanje na kosoj površini, budno gledanje u bilo što dulje od maksimalno 7 minuta, bivanje u rukama tako da se taj koji je drži ne miče, spora muzika, presvlačenje, izlazak iz kade...you name it. Ukratko - voli micanje, kadu i cicu. Duda joj je najgori neprijatelj. Bočica joj također nije nešto previše draga.
Dora i ja se nismo odvojile još nikad, osim kad je apsolutno nužno. Ja sam izvor hrane, a najdulje bez nje izdrži cca 3 sata, a s druge strane, pomisao na to da netko drugi skače s njom u rukama tijekom ta moguća tri sata meni nije primamljiva i ne, ne bih se tijekom tog perioda uspjela opustiti.
Prvih mjesec dana, plakala sam krvave suze uz misao "nisam tako zamišljala roditeljstvo". Čisto ropstvo. Samo dajem, a ne dobivam ništa osim plača. Koje je sve probleme uključivao prvi mjesec, neću nabrajati, ali recimo samo da sam intenzivno razmatrala opciju podvezivanja jajnika, da mi ovakva pizdarija nikad više slučajno ne padne na pamet. Ljubav se manifestirala konstantnom panikom i teškim zanemarivanjem vlastitih potreba, uključujući i pišanje. I, iskreno govoreći, stvari se nisu promijenile preko noći, ali se lagano mijenjaju, postupno, pomalo, iz dana u dan.
Ono što se najviše promijenilo je sljedeće: prestala sam čekati da se promijeni i prestala sam dijagnosticirati što joj je. Nije joj ništa, ili barem ne ništa strašno. Činjenica da se često smiješi pomogla je jer imam odgovor od nje da je to što radimo skroz dobro i da je zadovoljna.
Samo što mrzi biti beba. Mrzi se ne moći micati, držati stvari rukama i progovorila bi na dupe, samo da može (možda zato toliko prdi i sere). Ništa od toga ona ne može i zato plače. I zato nas treba. I zato, kad nas treba, mi se damo i onda se ona smiješi.
Dora je izložena svim jarunskim stranputicama, svim kutevima našega stana, svim razgovorima koje možeš voditi s dvomjesečnom bebom (u jednom smjeru, a to znači da joj non-stop blebećemo besmislice) i, što je najčešće, svim glazbenim žanrovima. Jer kad ništa drugo ne pali, navrnemo muziku i plešemo po stanu. To je sigurno smiri, a katkad čak i zaspi.
Jesam li umorna?
Užasno.
Umirem li od želje za vođenjem odraslog razgovora i društvom s osobom starijom od...well, s osobom koja zna reći više od "uuuuuu" i "oooooo"?
Jako. Jako umirem za tim.
Jesam li sretna?
Da. Jer znam da sam htjela dijete i ne, ne postoji mogući scenarij koji sam htjela više od ovoga. Vremeplov ne bi baš ništa promijenio. Svemir u kojem sada nemam dijete svemir je u kojem pohodim klinike za umjetnu oplodnju. Not cool.
Nadam li se da će biti lakše?
Naravno jer dugoročno, ovo nije ni lijepo ni lako i tko god na susjedino pitanje "jel' uživate s bebicom" odgovara potvrdno, laže. Barem onaj koji ima takozvano "high needs baby".
Bit će lakše jer ovakva životna energija, znatiželja, strastvenost u svemu i facijalna ekspresivnost ne mogu biti ništa drugo nego li temelj za zanimljivu osobu, a bog zna koliko ne volim mrtva puhala.
Put do toga dana kad će mi Dora postaviti zanimljivo pitanje ili pokazati kako radi zvijezdu bez ruku sigurno je dug i mukotrpan, ali će doći. I tada će mi sigurno biti drago što nije mutavica bez mišljenja i emocija.
E sad...je li ovo sve priča o kiselom grožđu ili je trava zbilja zelenija tamo gdje se zalijeva, vrijeme će pokazati. A ja ću je dotad nosat i plesat i hodat i molit sve bogove da ne pada kiša.
I sasvim je sigurno neću puštati da plače i "nauči".
Jer stvarno je najdivnija kad se smije.
