Promatranje ljudi i petljanje u tuđe stvari (benevolentno)

BOOKS

Neka je u subwayu 14 ljudi, neka smo dvoje od tih 14 moja sestra i ja, od preostale duzine (iliti tuceta) sigurno ih 10 čita knjigu. Ne“čita“. Nego „čita knjigu“.

Uvriježeno mišljenje o Amerikancima je da su površni i da im je obrazovanje nikakvo, i to u usporedbi s našim koje bi se moglo podvesti pod egidu „o svemu znam pomalo, ni o čemu po puno“. Druga je u našem društvu ukorijenjena predrasuda da dubokoumnost dolazi baš od čitanja, i to ne čitanja uputa za kuhanje pudinga u kućnoj radinosti, magazina u kojima Ava Karabatić opet ističe koliko je duboka (kao osoba), a raja joj se svisoka smije jer – vidi se da se knjiga nije načitala... nego od upijanja lektirnih naslova - što teže, to bolje (možda će ti jednom biti od koristi; na nekoj kavi u rupi Filozofskog fakulteta, recimo, gdje se rado razmjenjuju pametna mišljenja). Pa opet, kad to mladi Hrvati čitaju knjige ako su društven narod, vole Facebook, a nisu im mrske ni turske sapunice? Čitaju li ih tajno, kradom, noću? Jer tu aktivnost rijetko upražnjavaju po klupama (kao da je riječ o kakvoj pornografiji), još rjeđe u tramvajima, redu za poštu, u banci ili samoposluzi.  Pa čak i kad se slučajno nađu u korelaciji s nepoznatim ljudima, više ih zanimaju tuđi životi, kako je tko upario tenisice s kožnom jaknom, je li ona torba overdizajnirana i čija je boja kose smiješna.

Sinoć u vožnji, negdje od njujorškog Črnomerca do, recimo, Glavnog kolodvora, zanimljiva se ekipica tinejdžera smjestila po vagonu podzemne željeznice. Njih dvije u dobi od 15-ak vrlo su opasne trebe. Jednoj je kosa ružičasta, s bijelim tankim pramenovima, nosi uske tajice, veliki ruksak i poderane starke, a oko zapešća joj zveckaju narukvice sa zakovicama i ona jedna gumena na kojoj piše „FUCK ME I'M...“ Ne znam kako je sebe okarakterizirala jer ne vidim ostatak natpisa, ruka joj mirno stoji u krilu, ne miče se. Cura čita. Knjigu. Koliko vidim, nije počela jučer, još koja stranica i - gotovo.

Prijateljica nosi kikice, duge, razbarušene, također je opaka, ima gomilu prstenja, oko srednjaka je onaj „tri u jedan“ - metalni bokser u estetske svrhe. Estetika ružnog, rekli bi modno osviješteni studenti povijesti umjetnosti i - pogriješili bi. I ona čita, i njoj je ostalo još nekoliko stranica do kraja. Knjige. Obraća se prijateljici, skida slušalice s ušiju... Iznutra trešti pseudohard. Onaj za djecu i početnike. Obje tresu glavom. Opasno. Okrenem se sestri i prokomentiram. Blaženi hrvatski, možeš tračati u lice.

„Misliš da im je to lektira?“ pitam.

„Sumnjam“, kaže Barbara. I ona ima knjigu u torbi, prilagodila se. Ja nemam. Ja sam Balkanka. Mi svoje znanje nosimo u glavi i koristimo ga za analizu tuđih stvari...

Metalka podiže knjigu, popravlja slušalice tom rukom (ili se samo češka), vidim naslov „Twiglight (nešto)“.

„Nije lektira“, konstatira Barbara. Obje se smijemo.

 

GADGETS

Nigdje se ljudi toliko ne petljaju u slučajne prolaznike kao u Hrvatskoj. Odnosno, vjerojatno se petljaju na mnogim mjestima, ali mene boli kad se petljaju u Hrvatskoj. Jer je volim više nego New York gdje se na svakom koraku prodaju majice s natpisima o ljubavi prema gradu.  „I <3 NY“. Mi kuliramo, kao ona udavača kojoj je glavno da ispadne hard to get, a plače kad se kući s tuluma vrati bez komplimenta. Posebno ako se usporedi s „uspješnijim“ frendicama koje su cijelu večer plesale s kim se već pleše na današnjim popularnim tulumima.

Kad vaše vrijeme za tulume već pomalo prođe, spretno se možete regrutirati u sveznadare po tramvajima: one koji znaju kada tko treba ustati starijem, koji komentiraju izgled, ponašanje, vokabular mlađe ekipe naglas i okreću očima bez skanjivanja, kao da je takav komentar jedini i samorazumljiv u ovakvim situacijama.  Nemaju knjigu da se u nju zapilje, sad mi je sasvim jasno, do jučer sam mislila kako je uzrok čangrizavost, besparica, zavist, vremenske (ne)pogode... A zapravo je posrijedi puka dosada.

Još jedna uvriježena budalaština u koju ljudi vjeruju (jer se tako mora) ona je da (počnimo s tim) televizija, internet, game boy, mobiteli i ostala čuda najnormalnije tehnike kvare ljude (oči, uši, mozak) i otuđuju ih jedne od drugih. E-knjige su posebna priča. One kvare sve...

U njujorškoj podzemnoj željeznici od 14 ljudi u vagonu, od kojih smo dvije moja sestra i ja, duzina (iliti tucet) preostalih kompletno je priključen na neku vrstu gadgeta. Reklo bi se – užas. To sam pomislila i ja kad sam prvi put pobrojila sve te nepoznate face pognute prema iPhonima, tabletima, elektronskim knjigama, pa onda opet malo iPhonima... ili zablenutima u prazno, polusklopljenih očiju i ušiju začepljenim slušalicama, iz kojih se ponekad nešto i čuje, ali u pravilu se vrlo diskretno odnose prema okolini. Dakle, prvo sam ih pobrojila, a onda se u maniri pravog, za svijet oko sebe zainteresiranog Hrvata, upitala i za njihovo emocionalno zdravlje.  Jer kako uopće žive tako isključeni iz svijeta oko sebe, a vrlo uključeni konkretnim utičnicama za izvor svoje zabave...

Zabave?

Znam, znam, there is no fun like trač fun. Tako mi je i samoj.

 

ORGANICS

A sad malo kritike američkog društva da se ne bi pomislilo kako je baba Manda preletjela Atlantik pa se toliko fascinirala na prvu da je instant zaboravila kaže li se ono „cimet“ ili „cinnamon“.

Mentalni sklop vezano uz zdravu prehranu kod njih je otprilike ovakav: ako na kutiju nalijepim „organic“, jamačno sam otkrio eliksir mladosti i priskrbio si sretnu starost. Ako vam se ovo objašnjenje čini kontradiktornim (kako mladost, a starost?), nema nikakvih problema. Kontradiktorno je i „organic“ grožđe u ožujku i „organic“ jagode prije 1. travnja, a ipak – eto – ta je naljepnica iznimno važna. I jamči kvalitetu... skoro kao ISO. S jedne strane preslatke slastice, nevjerojatno zašećerene jednostavnim šećerima, mastima, uljima na litre per muffin, salate neizostavno s dressingom koji ne uključuje ocat i maslinovo ulje, nego artificijelan okus za koji nemam pojma otkud potječe (a nije avokado, sigurno). A s druge - navodno organski uzgojene namirnice izvan sezone koje su, ne poričem, bogati Amerikanci možda uvezli iz Južne Amerike, Afrike ili Australije, gdje su sve te biljke dozrele na prirodnom suncu, ali mene zanima – u kakvim su ih kontejnerima dopremili i kako sav taj „organic“ ne istrune na putu od supermarketa do kuće, nego se još (čio i veseo) dobro drži u hladnjaku do 15. u mjesecu. Ne znam. Pripisat ću to impulsu za „umirenjem savjesti“ kakvom teže osamljeni ljudi koji su modus biti podredili onome drugom...

A New York je, kažu, jako tužan grad. Ja ga vidim pod svjetlima i vrlo mi se sviđa. Dođe mi da na njega nalijepim „ORGANIC“.   

Rat svjetova (tekst o frustracijama, uglavnom)

Napomena: Da me ne bi netko optužio za kopiranje, ovo je nastalo dan prije članka objavljenog na Arteistu (http://arteist.hr/samo-si-za-stvorena-tuko/). Ne mislim da je autor kopirao mene, dapače, kladio bih se da nije, ali bi netko mogao pomisliti da je situacija obrnuta, što je lako osporiti uvidom u datume objave.

Dojma sam da se moji siblinzi neće složit sa sljedećom konstatacijom, ali kako nemam namjeru podilaziti istima reći ću ono što mislim:
Nijedna glazba mi ne para uši, kao materijal koji dolazi iz radionice glazbenog para Huljić. Ta muzika mi je najgori mogući bastard između pop glazbe i narodnjaka, vokal redovito "orca" na način koji ne dozvoljava da pjesmu ignoriram, a tekstovi su mi kičasti do nepodnošljivosti.

Kako, eto, ne živim u Dalmaciji, nisam primoran slušati njihove hitove u svakom dućanu, banci, pošti, policijskoj stanici i autobusu, pa u ovom svemiru savršeno dobro koegzistiram sa dvojcem Huljić i u stanju sam apsolutno ignorirati svaki njihov novi hit. Čak ni ne znam melodiju, što je, u mom slučaju, zavidan uspjeh.

S druge strane, glazba koju proizvodi Elemental mi ne para uši. Vrlo je nenametljiva i mogla bi se, što se mene tiče, puštati u liftovima. Izuzev "Romantike", nijedna mi se pjesma nije istaknula po ničemu, a čak sam jedanput bio na njihovom koncertu i, za to vrijeme, nisam igrao igrice na iPhone-u iz banalnog razloga što iPhone još nije bio izmišljen. S njima mogu koegzistirati čak u istom gradu.

Upravo u tome je ključna razlika između Huljića i Elementala.
Huljići znaju napraviti hit, više nego jednom. Oni eksploatiraju ljudsku želju za stvarima koje nije lako ignorirati, kao i želju da slušaju narodnjake, a i dalje ostanu ponosni Hrvati. Oni zarađuju dobre novce na, u potpunosti, pošten način i malo je Hrvata koji se mogu podičiti takvim revnim obavljanjem vlastitog posla.

Elemental bi rado bio u rangu TBF-a ili Ede Majke. Rado bi bili i u rangu Connecta, ali ostaju u rangu Nereda i Stoke, bez obzira na to što se grčevito trude da bude drukčije. TBF-ovci pokazuju da je itekako moguće biti popularan i zarađivati na glazbi bez da radiš pop/narodnjaci hit-kombinacije, tako da Elemental teško može argumentirati da ih njihova umjetnička strana sputava u komercijalnom uspjehu. Dapače, oni u startu imaju daleko veći potencijal nego TBF. Imaju žensku pjevačicu, što je u hrvatskom hip-hopu kuriozitet i stvar koja ih čini zanimljivima.

Što se tiče same poezije, promotrimo sljedeće stihove:

Zašto te imam kad ne daješ mi ništa
Zašto te imam kada ne čuješ moj GLAS
Da li ti padnem koji put ja na pamet
Dal' ikad staneš malo pomisliš na NAS

Ako gledamo potpuno nepristrano, morat ćemo ocijeniti da se radi o izrazito banalnoj rimi koju će svaki pučkoškolac pogoditi čim čuje riječ "glas", a i da ostatak riječi nije nešto strašno poetičan. Skoro da bismo pomislili da ga je skladala Vjekoslava Huljić, kad ne bi bilo očito da se radi o politički angažiranom tekstu.
Radi se o pokušaju drugog hita od strane grupe Elemental. Eksperiment, naravno, nije uspio, a ovaj put članovi grupe nisu napali neprofiliranost domaćeg uha, nego - cenzuru.

Zaista je smiješno koliko članovi Elementala zapravo vape za cenzurom. U svojim pokušajima da izgledaju politički neprihvatljivo i opasno, podsjećaju na gosta, koji vam se nastanio u dnevnom boravku i u jedanaest navečer govori: "Gonite me, gonite me!"

Ipak, unatoč tome što se radi o meni izrazito dosadnom bendu, uvijek bih ih stavio ispred Huljića, kad se radi o mom glazbenom ukusu. Kad se radi o tome tko je sposobniji napraviti hit - mislim da se ne trebam izjašnjavati.

I nikad, ali nikad, ne bih uspoređivao ta dva glazbena svijeta, budući da mi ni jedan ni drugi nije ni primirisao playlisti, da ambiciozna pjevačica nije nazvala Vjekoslavu Huljić glavnim krivcem za nezavidni položaj žene u Hrvatskoj, i to zbog toga što njezini tekstovi promoviraju tradicionalni i podređeni položaj žene u muško-ženskom odnosu.

Vrlo interesantno, ali prije mog konačnog mišljenja, promotrimo još jedan isječak iz bogatog Elementalovog opusa neuspjelih hitova:

Ne vrijediš tolko, dušo, precijenila si se.
Misliš meni bit na grbači, kako da ne.
Svatko ko te vidi najradije bi te puko!
Samo si za to stvorena, tuko!

Neupućeni čitatelj, takve bi stihove sigurno lakše vezao uz nekog zidara, koji je, u svojoj seksualnoj frustraciji, počeo urlat za slučajnom prolaznicom. Zgodnom, naravno.
Ako bi ovaj stih trebao motivirati hrvatske žene na samosvijest, moram istaknuti da imam daleko više mišljenje o hrvatskim ženama, nego što imaju članovi Elementala. Nikad mi ne bi palo na pamet da one crpe životne svjetonazore iz Huljićevih stihova, a nikad sebi ne bi dao za pravo da ih tjeram Kalašnjikovom na ponašanje za koje smatram da je ispravno, ili da ih nazivam tukama samo zbog toga što život vide drugačije nego što ga ja vidim.

I, ako nekog zanima, od svih aktera priče, najradije bi puko Rozgu, iako to nije tema.

Je li itko ikad uopće vidio zrikavce?

(22. kolovoza 2011. – pronašla na iPhoneu)

Noćas sam nešto imala na umu, dok sam pokušavala zaspati i razmišljala o tome kako je u Zagrebu prevruće. Definitivno prevruće za ovo doba godine. Obično kad tek dođem, ulice već odišu na jesen i Depeche Mode sam se nametne slušalicama, a sad sve zuji od vrućine i fale samo zrikavci da je kvare onako kako samo oni znaju.

Zrikavci, vragolani jedni! Sramite se!
Još jučer bili ste ovdje i činilo se kao da nikad nećete nestati, prkosili ste i prolaznosti samoj, pokazivali joj golu guzicu i srednji prst u znak protesta, a ja sam se zajedno s vama smijala floskuli da sve sto je lijepo kratko traje...
Moja misao iz noćašnjeg kreveta slična je vama i dok u tramvaju brzinski ispijam probiotik (jer treba živjeti brzo i misliti na zdravlje), ona se gužva negdje zajedno s porukama sms-a i krade tuđi sadržaj ne bi li me utješila...tužno je kad ti vlastita misao pokaže isti onaj srednjak i obnaženo dupe koje je noćas pokazivala zaboravu...

Tata mi je spremio punu vreću krušaka i četiri litre alkohola. Da se nađe! Da ima za raju, a kruške bi ionako sagnjile. Dvoje je ljudi premalo čak i za sićušan voćnjak, a djeca u nekom trenutku odrastu i ne postavljaju više pitanja o tome je li njihov frižider roditeljska kurva pa da svašta u njega trpaju...osim toga, i Šara je davna, skoro ko i zrikavci, pa sad imam frižider u koji nešto pošteno i stane. Alkohol ne treba, on će platit glavom prije nego što i skuži u kojoj se županiji nalazi.

I tako je ruksak pun krušaka i alkohola putem do Zagreba zveckao melodijom staklenih boca. Kruške su mudro šutjele jer još nije jesen i, barem formalno, još uvijek je sve u ritmu salse. Pukne li mi ručka ruksaka, nasmijat ću se sudbini i povikati važno "yo tengo grande cojones!", kako god se pisalo... Nažalost, kako unaprijed znati da će salsa do metropole umrijeti i sve će biti nekako fado? A ja mrzim fado.

"Ali ljubiš se ko da volis fado..." rekao je jednom i nestao u crvenoj kapuljači i snijegu...a prije toga istaknuo je kako voli Márqueza i kako ne zna ništa o portugalskoj književnosti.

Večeras ću leći ranije.
Prije toga ću pojesti krušku s okusom Siverića i vjerojatno malo plakati, čisto jer...mora se!

I slušat Massive.

Da, Massive je kompromis, negdje na pola puta između komatoznih zrikavaca i nedonoščadi prolaznosti.

Glumatanje, laganje i licemjerje (Ma zapravo sam nešto mrljavio pa da se ne baci)

Jedan od tipova ljudi koje jako cijenim je onaj tip osobe, koja ti se obrati samo kad joj nešto treba.

Potpuno iskreno i nisam sarkastičan. Zbog čega bi netko, kome sam glup i dosadan, a simpatije su uzajamne, trošio moje i svoje dragocjeno vrijeme kako bi održao našu komunikaciju na prijateljskoj razini? Ovako me, fino, ne zajebava, a kad mu štogod zatreba, javi mi se i svi sretni i zadovoljni. Nema nikakvog problema.

Pa ipak, takav tip ljudi mi zna tako dignuti živce, da bi ih najradije poslao u rodno mjesto, i sve zbog toga što žele ispasti pristojni.

Promotrimo sljedeći hipotetski telefonski dijalog:

-Ej Jakiša, Pero je!

(Nešto ti treba, inače me ne bi nazvao.)

-Ej Pero!

-Kako si?

(Šta te boli kurac kako sam? Da te je bilo briga kako sam, valjda bi se čuli jednom u zadnje dvije godine.)

-Dobro sam.

-Kako posao?

(Ovu rečenicu ću ti oprostit jedino ako želiš sinovca uguzit u moju firmu. Inače se radi o izrazito bezobraznom traćenju mog vremena.)

-A evo, gura se.

-E, znaš zašto te zovem...

-Zato šta ti nešto triba.

(Dramska neugoda, nakon koje eventualno slijedi glumnjenje uvrijeđenosti, jako rijetko spuštanje slušalice, a gotovo uvijek prelazak na konkretnu materiju.)

-Trebao bi mi pogledat ****** **** **** ***.

-Nema problema.

-Stvarno nema problema?

-Nije apsolutno nikakav problem.

-Jer zvučao si ko da te gnjavim.

(Pa da, gnjavio si me. Gnjaviš me i sada, ali to konkretno pitanje nije gnjavljenje i da si ga postavio nakon "Pero je!" učinio bi mi ovaj razgovor kudikamo ugodnijim.)

-Ma ne gnjaviš. E, aj imam posla pa se čujemo. Živio!

-Aj čujemo se!

Meni nikako nije jasno zbog čega ljudi misle da uslugu trebaju platiti. I zbog čega misle da je mogu platit time da me počaste svojim "interesiranjem" za moj život.

Ali moram priznat da ljudi u zadnje vrijeme imaju puno direktniji pristup i iz tog razloga sam im zahvalan. Oni postave pitanje, ja ocijenim može li to ili ne može. Odgovorim na postavljeno pitanje i to je to. Ako odlučim pomoći, znači da mi to nije problem, a vjerojatno mi je i drago, i ne očekujem nikakvu zahvalnost od druge strane. Ako ne odlučim pomoći, intuitivno je jasno da zahvalnost nema ni smisla.

*

Šta se tiče onog nedosuđenog penala na Poljudu, fascinira lakoća kojom Dinamovi navijači nalaze opravdanje u svakoj sudačkoj krađi u njihovu korist. Bez obzira koliko krađa bila očita, velika i namjerna. Znači, Šime Vrsaljko, kao odgovor na udarac prema golu, intervenira u maniri najboljeg golmana, što ne bi bio problem da je golman, ali nije. Sudac iza gol-aut linije mora to vidjeti, jer ako ne vidi onda je slijepac. Namjera Šime Vrsaljka je očigledna, ruka nije u prirodnom položaju (osim ako je golman, a nije), ali jedanaesterac nije dosuđen.

I iz nekog neracionalnog razloga se veliki dio Dinamovih navijača osjetio prozvanim braniti tu sramotu. Mislim da bi pošten nogomet trebao nadilaziti navijačku pripadnost jer je ovo gadljivo i ne znam kome se to dade gledat.

Ovo samo pišem kao poziv da me, ako ikad budem pravdao takvu krađu u korist Hajduka, otrujete. A ako se bojite posljedica, samo mi napomenute da sam to obećao, pa ću se sam otrovat. I bit ću vam zahvalan.

Prvi put u životu mi je žao što nisam Dinamov navijač, samo da mogu dokazati da moj stav prema krađi nije vezan uz navijačku pripadnost.

*

Ma već dugo vremena želim ovo ukomponirat u neki tekst, ali mi se ne da pisati političke osvrte, pa ću ovako bez ikakvog smisla to nabacit ovdje.

Bilo je to 2004. godine i baš se vodila bitka između ruralne publike, sklone Thompsonu, i urbanih ljudi, širokih svjetonazora, sklonih Hladnom Pivu, koje je taman išlo "prodat čak i muda da sviraju zato svuda". Kako sam, unatoč odrastanju u ruralnom okruženju, bio skloniji Hladnom Pivu, a posebno zbog koncerata koje su radili dok još nisu "pjevali nešto ljubavno jer klikne svršavaju na to", tako sam bio na njihovom koncertu u maloj dvorani Doma Sportova.

I ništa, imali su puno gostiju, između ostalih i neki makedonski limeni sastav, koji im je trebao pomoći u izvedbi pjesme "Bačkizagre stuhpa šeja", tako je pjesmu započeo Mile, nekom rečenicom, koja je završila uzvikom "Zato!".

"Spremni!", odgovori dobar dio spremne mlade urbane publike širokih i kozmopolitskih svjetonazora.

Mediji se nikad nisu osvrnuli na ovaj nemili incident, ali zato postoji video zapis, a evo link na ključne trenutke:

http://www.youtube.com/watch?v=i03H472mjGw&t=27m0s

Znači nećemo se lagat.