DVOJE

Imala je dojam da će trajati kraće. Mislila je da je ljubav dovoljna za sreću. Nije se pripremila na nostalgiju koja je ubija već mjesecima... I prošlu zimu je bilo slično, ali trajao je medeni mjesec, premeden da bi se tuga rasplamsala.
A. ni ne sluti da će tako biti još godinama, da će se buditi uz zvukove pjesme "Zemljo moja" i svako jutro u grlu imati knedlu. Zasad misli da će osjećaj s vremenom nestati... Ali neće.
More je zadnji put vidjela ljetos. Kao i mamu. I sestre i brata. Drugog je brata već zaboravila kako izgleda i kakav mu je glas. On je daleko. Proći će još zima dok se ne sretnu... A zime su hladne.
Njezin je muž svoju prvu zimu u Srbiji dočekao u tijesnim, "šimi" cipelama, u kojima je izgledao kao hollywoodska zvijeda, ali mu je prste stiskala tanka koža pa je tako smrznut glavinjao ulicama grada u kojem dva sata popodne označava reski zvuk sirene koju nema šanse da prečuješ jer dopire do svih zakutaka rudarske metropole. Pa je za idući snijeg kupio deblje, prave zimske cokule koje mu, doduše, ne mogu ugrijati uvijek hladne noge, ali mu daju izvjesnu sigurnost.
Ona hoda u peticama. "Takići", tako kaže. Ukočena da ne padne.
"Tako ti je najgore", kaže joj on. "Ne smiš se ukočit'. Opusti se", dodaje, makar zna da nema čovjeka koji se opušta po naredbi.
"Za Božić moramo okititi bor", kaže mu ona tjedan dana prije 25.
"Moramo", odgovara on i već se smije, umoran od osamljenih božića koje provodi s prijateljima čiji Božić dolazi kasnije, pa iako mu čestitaju, on ipak ostaje outsider. Zato ga preskoči, svake godine iznova. Pomalo i ciljano... Ionako do Božića više nitko ne drži, barem ne javno. Slavi se u krugu obitelji, a njegova je obitelj - majka i otac, braća i sestre - predaleko da bi se truckavim vlakom uputio tisuću kilometara samo da ih obiđe. Kad bi na poslu i dobio slobodan dan koji ne traži rado...
"Za Božić moramo okititi bor", ponavlja on ushićeno pa doda, "a za Badnjak ćemo bakalar..."
"Okititi?" šali se ona...  Pa joj drago što će prve zajedničke blagdane proslaviti sami. Iako joj fale njezini...
Kupit će sutra čestitke, dvadeset-trideset komada, pa napisati šablonizirano "Sretan Božić i Nova 1971. godina", makar će između redaka biti još puno toga. Tko bude znao iščitati... Ali na otvorenu čestitku ne piše se sadržaj od kojeg ljudi plaču kad pročitaju, a tebe je već pustila sjeta, pa se smiješ za blagdanskim stolom dok oni plaču zbog tvoje čestitke odaslane tjedan dana ranije... Tko bi uskladio sve te osjećaje.
"Nema to smisla", pomisli ona dok nabraja u sebi kome će sve impoštati čestitku s malim Isusom, jaslicama ili običnu zimsku, s Djedom Mrazom ili kolibom zametenom snijegom, ako u ovom gradu ne bude božićnih čestitki u prosincu.
*
Ona radi u Zavodu za zapošljavanje... Voli svoj posao više i od čega. Dolaze joj Srbi, Romi, Vlasi i ona sa svima dugo razgovara. Kolegice je pitaju "zašto?", a njoj se čini da jedino razgovor i ima smisla, kao kad u gradskom autobusu naiđete na staricu koja jedva dočeka da vam se požali na reumu i pohvali unukom manekenkom, a vama je svejedno koga boli koja kost i tko po kakvoj pisti hoda, ali vam žao prekinuti čaroban trenutak između sebe i nepoznate starice u autobusu čija se sjedala odavno ne griju... Tako i ona – popriča sa svakim NKV radnikom, nasmije mu se i kaže kako posla ima za svakoga tko želi raditi, pa osim pečata i profesionalnog savjeta, svi ti nesretni ljudi iz njezina ureda odlaze bogatiji i za malo nade da, iako su nekvalificirani za dobro plaćen posao, ipak nisu nekvalificirani za neki sretniji život...
Po povratku s posla ona će 24. prosinca navratiti u samoposlugu kupiti grožđice, kvasac i jaja, pa će napraviti fritule, prave makarske, da Badnjak bude Badnjak kakav je imala svih proteklih godina... Njegovo je zaduženje svratiti do pijace gdje postoji i velika ribarnica, pa potražiti sušeni bakalar sa sjevernih mora ili barem kakvu ribu koja se dade spremiti za večeru...
Nabada ona tako u takićima, boji se da ne padne, pa se pridržava za hladne krovove i haube automobila parkiranih uz trotoar toliko blizu da se jedva provlači uz njih, ali njoj je draže da su tako stisnuti uz prolaz nego da ih uopće nema pa da se prospe tu u nepoznatom gradu među nepoznatim ljudima na ulici, gdje te nitko ne pita "Otkud ti ovdje?" ili "Kako su tvoji?"
Smetalo joj je to dolje na jugu, što svatko zabada nos u tuđe stvari, postavlja indiskretna pitanja i ima mišljenje o svemu, pa i onome što se tiče samo nje... Jedva je dočekala promijeniti sredinu i postati neka nova A., bez repova, uspomena, etiketa, predrasuda, uhodanih staza i ruta kretanja, ni ne sluteći da, kako je kasnije sama shvatila, "samu sebe nosiš sa sobom, ma gdje se maknula". Pa je i na ovom snijegu ostala ista... I drago joj je pomalo zbog toga.
Provlači se tako uz parkirane automobile, stisnula je onu vrećicu u ruci, grožđice i kvasac unutra, pa mumlja "U se vrime godišta" kroz zube... I ide prema stanu.
Tri su popodne.
*
Pijaca je puna ljudi. Miješaju se mirisi... Riba, sir, smrdljivi pazusi... Jedan miris gori od drugoga. Provlače se kroz tu masu neopranih ljudi i gospođe u bundama, pravima, od nerca, nabadaju u svojim čizmicama. Raskalašeni pubertetlije koriste priliku pa ih štipaju za stražnjicu, ali dama dok se okrene, ovaj se već izgubio u masi pa se smijulji i traži novu žrtvu... Sitni džeparoši škicaju torbice obješene o rame i gledaju koja je kopča dotrajala pa se jednom rukom može olabaviti. Što je nestalo iz torbe shvatit će gospođe kad dođu kući ili se maše za novčanik na bogatom štandu sa sušenim voćem i čokoladnim dražejama.
I. gazi ravno prema cilju... Ni ne gleda okolo, ne zanima ga. Fokusiran je samo na bakalar. Ribarnica je uvučena dublje. Valjda da se mirisi teže vjetre. Da slučajno dobro ne zna gdje je ribarnica, mogao bi se orijentirati po njuhu, ali – zna. Znao je i lani kad je za Badnjak otvorio sardinu pa je večerao uz kisele krastavce iz staklenke i toplu kiflu što ju je kupio u pekarnici kod semafora.
"Dobar mi tek i sretan mi Božić", promrmljao je u bradu... "E, ovo mi je zadnji ovakav", čvrsto je obećao samom sebi. U ormaru njegove samačke sobice svadbeno odijelo već se klatilo na vješalici.
"Dobar dan. Tražim bakalar..." rekao je I. debelom brki za pultom ribarnice.
"Nema bakalara", odgovori brko.
"Kako nema?" razočarano upita I.
"To za večeras?" odgovori brko protupitanjem.
"Mislio sam..."
"Svejedno ti je, prijatelju. Bakalar treba prvo da se zatopi. Nema ti vremena do večeras..."
"Aha. A oslić?" pogleda ga molećivo I.
"Nema, burazeru, ni oslića..."
I. ga gleda u čudu, kao da se brko glavom urotio protiv tradicionalnog Badnjaka. Iza brke veliki bazeni, plivaju u njemu nekakve ribe. I. pokaže prstom...
"Koju ribu da uzmem?"
Brko se okrene, znalački proučava bazen...
"Eno onaj", pokaže prstom, "onaj šaran ti je lep."
"Ajde", pomirljivo odgovori I. "Uzimam šarana..."
Brko navlači gumene rukavice, penje se da dohvati debelu ribu. Još živu... trpa je u vrećicu i stavlja na vagu... I. vadi novčanik.
Probija se kroz gomilu na pijaci, viši je od ostalih, pravi Dalmatinac, pa preko tuđih glava pogledom traži jelku... Ali rano je još za jelke u Srbiji. Stara će godina zato biti sva u zelenom, mirisna od smole i borovih iglica. Danas je rano za to.
Dugim korakom grabi prema robnoj kući. Još prošli tjedan ondje je vidio plastična drvca.
"Još bolje", komentira u sebi jer uvijek, po navici, u svemu pokušava vidjeti ljepšu stranu.
"Božić bez sasušenih iglica i nepotrebnog nereda u stanu", uvjerava samog sebe, makar zna da plastično drvce nikad ne može biti poput pravog.
Bira ono najljepše, iako ne i najveće. Prodavačica mu se smješka, pa ponudi:
"A svećice?" Pokazuje rukom na kutije naslagane u piramidu. "Lepe su, najmodernije..."
"Crvene?" pita I.
"Šarene", odgovara trgovkinja... I on se smije. "Može", samo kaže, i djevojka ih već pakira...
Natovaren tako božićnim drvcem bez mirisa smole i crnogoričnih iglica, paketom šarenih svjećica za bor i poluživim šaranom koji se bori za dah, I. konačno kreće kući.

*
A. je napravila fritule. Evo je, friga zadnju turu, taman dok ulje ne zagori, pa ih vadi na salvetu da se upije mast... Još je jučer kupila nakit, "burale", tako kaže, ali nije to vrijeme izobilja kad se kupuje nakit po boji da božićno drvce svake godine bude drukčije - ili bijelo, ili crveno, ili zlatno-plavo, ili bež... Kupiš što se nudi pa se veseliš raskoši raznih boja koje stvaraju tvoj privatni božićni miks kakav nitko nema, jer takav kaos nije za imitiranje. I baš je zato lijep.
Vadi svoje burale iz vrećice, svaka je umotana u novinski papir da se ne "tuknu jedna od drugu" kao uskrsna jaja... Pa ih gleda. Neke od njih trajat će godinama, druge će puknuti čim ih malo jače stisne, ali njoj se sviđaju. Gleda svoj odraz u zelenoj lopti visokog sjaja, pa se kezi i provjerava koliko može razvući osmijeh...
U stan ulazi I.
"Jesi tuuu?!" viče iz hodnika i ona mu dolazi u susret.
"Mirišu sarme kod susjeda", konstatira A. prije nego što I. zatvori ulazna vrata.
"Je, cili hodnik smrdi po sarmama", kaže on i nosi vrećicu u kuhinju.
"Otkad to tebi sarme smrde?" pita ga A. i kreće za njim.
"Na Badnji dan mi smrde..." odgovara I. pa se smije.
"Više od bakalara?" pita A.
"Ih", kaže I., pa brzo doda: "Nemaju ni bakalara, ni oslića... Nikakvu normalnu ribu..."
"Nemaju..." ponovi A. pa gleda u onu vrećicu i ne zna – čini li joj se to od umora, vrti li joj se u glavi od mučnine, ili se vrećica stvarno pomiče sama od sebe... Bulji u nju i ništa joj nije jasno.
"Šaran", kaže znakovito I.
A. je sumnjičava... Nema pojma što bi s ribetinom, a vrećica i dalje drhturi. Još više, učini joj se.
I. rastvara vrećicu: "Vidi ga... koja mrcina, a?"
Smije se, no njoj nije do smijeha. Uhvatila bi ribu i bacila se na čišćenje, ali boji se.
"Šta je s tobom?" pita je I.
"Ma, je li on to živ?" promrmlja A.
"Šaran?" I. raširi oči. "Je, još se malo trza... Ali nema veze."
A. pruža kažiprst pa dotakne šarana kroz najlon. Riba se trzne...
"Ajme meni!" ciknu A.
"Šta se sad ti trzaš?"
"Ajme meni majko moja!" zapomaže A. i glas joj drhti od panike.
"Nemoj me zezat'!" I. ljutito uzvikne. "Zgrabi ga lipo, očisti, pa da večeramo ko ljudi..."
A. ponovno prilazi ribi. Oprezno. Ali se trese pri samoj pomisli da živog šarana primi u ruku... Prikrada se ribi (s leđa), pruža ruku, ali moli Boga da meteor lupi u njihovu zgradu na XY kilometru, pa da je mine ova kulinarska dužnost...
"Ne mogu virovat'..." I. je izvan sebe. "Ribe se bojiš... Evo ja ću ti je izvadit' iz kese, ali znaš da je ne mogu čistit'. Nikad to nisam radio..."
I. dograbi šarana. Na faci mu se vidi da se i njemu ljigava riba gadi, ali stoički pristupa zadatku. Ako je njegova mater mogla klati kokoš za božićni ručak, može valjda i on u ruku uzeti klizavog šarana na izmaku snaga... Šaran se bacaka, onako, tromo i jadno, ali I. ga već nosi prema dasci za rezanje pokraj sudopera... Baca ga na drvo tako da riba pljusne, kapljice vode poprskaju gornje fritule u zdjeli podloženoj debelom salvetom... Mikronske su to kapljice, ali A. dobro zna da su tu... Vidjela je kad su poletjele s ribe kojoj se rep i dalje trza.
A. uzima kuhinjsku krpu. Onu kariranu u kakve bake zamataju kruh pečen ispod peke da dulje potraje i zadrži toplinu. Gužva krpu u veliku gvalju, odlučna da šarana prvo odalami po glavi, pa mu, tek kad bude ošamućen, pristupi s nožem. Ali, i dalje se trese od pomisli na živu ribu koje joj je, usput, i žao na neki licemjeran način svojstven samo ljudima.
"I ti si s mora...?! A bojiš se ribe" ljutito dobaci I. pa zgrabi šarana objema rukama. Riba mu skoro isklizne iz ruke, ali I. je ipak jači...
"Ako je tako, onda nam šaran ni ne triba", konstatira razočarano.
Nogom podigne poklopac kante za smeće pa šarana silovito baci u nju. Obriše ruke o kariranu krpu i iziđe iz kuhinje.
A. ostane kao ukopana... Fritule su mirisale na vaniliju i maraskino.
*
 Božićno je jutro. Budilica zvoni. Radni je dan.
A. otvara oči, okreće se prema njegovoj strani, ali on je već ustao. Sinoć su večerali sardinu, u tišini. Kasnije je on fiksirao bor, pa je ona nizala burale i zlatnu srmu koju je dobila od kolegice s posla.
"Oćeš stavit' svićice?" upita ga nakon duge šutnje.
"Oću", odgovori on, pa se nakašlje da pročisti glas.
Dohvati kutiju s električnim žaruljicama, najmodernijima na tržištu, kako je rekla trgovkinja iz robne kuće.
Ona je niska, ne bi mogla dobaviti vrh jele, pa gleda svog muža kako pažljivo razmata svjećice omotane oko kartonske špule... Kasnije odlaze na spavanje. Pomalo razočarani. Nije to Badnjak kakav su zamišljali.
Ujutro se A. izvlači iz kreveta i kreće prema kupaonici... Na zid u hodniku padaju šarene sjene svjećica iz dnevne sobe. I. je ustao ranije i sada gleda u bor. A. to dobro zna, makar ga ne vidi od pregradnog zida... Ulazi u kupaonicu. Ima podočnjake i lice joj je tužno... Skida viklere s kojima je usnula da bi na Božić osvanula lijepa. Dok ih odlaže u košaru na vešmašini, gleda kroz kupaonski prozor. Vani je sve okovano snijegom.
Eno ga... Siromašni Rom bez kape na glavi, zamotan u debeli pleteni šal, ali s raskvašenim cipelama na nogama, kopa po kanti za smeće... Uvukao je ruku do lakta, traži skriveno blago... Kopa, kopa, ali osim oguljenih jabuka, ljuski od jajeta i trulog povrća unutra nema bogzna što.
Ali, siromah ne odustaje. Pa ruje po kanti za smeće i dalje.
Konačno izvlači vrećicu koju su sinoć njih dvoje dobro zamotali da se smrad ribe i konzerve ne širi po stanu, a onda je iznijeli s ostalim smećem.
Oduševljen je, skače oko kante, pa nestrpljivo odmota najlon. Cmokne zaleđenog šarana, presretan nenadanim ulovom u rano jutro, i brzo ga strpa pod kaput...
A. ga gleda pa se smije: "Cigo, sretan ti Božić", progovori više za sebe...
I. joj priđe s leđa (nije ga ni čula kad je ušao u kupaonicu).
"Oprosti", reče joj. "Sretan ti Božić, srce moje!"
Ona se nasmije i pruži mu obraz na poljubac.
I. čvrsto stisne svoju trudnu suprugu koja je i dalje gledala kroz prozor... Ona se nasloni na njega. Poželi tako ostati zauvijek.
Tri mjeseca kasnije rodio se moj stariji brat.

PROMOCIJA

Nije problematičan uzorak riblje kosti na kaputu, niti prugice na izblijedjelom smeđem štofu njegovih hlača, ni kosa što ju je svezao u rep, makar je malo vlasi ostalo na tjemenu, pa je sad zalizao duge pramenove preko neobraslih predjela... Ni gumica za kosu nije sporna: skinuo ju je s one tegle ajvara koju mu je dala susjeda početkom studenoga "da mu se nađe sad kad je stislo", rekla je, a on joj se zahvalio i odgovorio: "Čuvat ću je do Božića pa uz puricu". I nasmijao se pritom makar je znao da će, čim zamakne iza zida, otići u Mlinar, Dubravicu ili Pan pek u kojem za 50% cijene daju kruh pola sata prije zatvaranja, pa kupiti pola polubijelog (nekad mu dadu i cijeli jer znaju da pola ne mogu prodati u tih 15 minuta koliko im je ostalo) i namazati žlicu po žlicu ajvara dok sve ne potroši...  Pozlilo mu je tu večer od crvenih paprika, papra u zrnu i količine koju je večerao, ali ipak – ne pamti da se tako najeo od lani. Ali ni to nije problematično: kad bismo analizirali kako se ljudi hrane, pa prebrajali tko je s čim kad pretjerao, svi bismo zajedno nalikovali na luđake koji isključivo mašću, šećerom i mesinom mjere vlastitu i tuđu sreću, natječući se tko će sumanutije natrpati hladnjak pet dana prije Božića, kao da sutra ne postoji.

Problematična je ova promocija na koju je stigao prije svih. Već oko pola pet, makar su ga gledali poprijeko pa obigravali (trudili su se diskretno) oko polica za knjige koju je glumio da razgledava. A dobro je vidio da ga promatraju. Redoviti je posjetitelj promocija. Nije bitno što se predstavlja: knjiga, časopis, novi album, nešto treće, samo ako ga puste. A u pravilu ga puštaju intelektualci koje pali vlastita tolerancija prema siromašnima, pa ako ga nisu istjerali, vjeruju da su bolji od mnogih, osobito od onih koji otvaraju nove butike skupocjene odjeće u elitnim dijelovima grada, na čijim se promocijama ne nose kaputi s ribljom kosti niti prugice u štofu hlača uz čiji se rub skorila mješavina soli i bljuzgavog snijega s pločnika.

Na otvaranju novih trgovina prostori su blještavi, svježi, svjetlo je jako kakvo i pogoduje kameri, a polugole djevojke koje su pola poslijepodneva provele kod frizera da bi zablistale večeras, sigurno se neće libiti namreškati nos ako se pojavi on... Tako smrdljiv. A njihovi nosovi – svi su isti, prekopirani iz zajedničke Burde po kojoj se kroji estetika. Pa on ni ne ulazi. Namrgode se nabildani Sokoli već na ulazu kad ga vide, uhvate ga, nimalo nježno za nadlakticu, pa promrmljaju: "Stari, briši, nije ti ovdje mjesto!" A on ode. Jer nije goljo koji cijeli život zgubidani. I on je okusio i novi sako i skupe okvire naočala, i dobar auto, i dobru kapljicu na blagdanskom stolu. A sad je od dobre kapljice ostao samo milodar.

I dok sponzoruše i njihovi mecene poprijeko pogledavaju na stol s kanapeima, jer sramota je prvi prići, ali kad krene – planut će u trenu..., on radije bira društvo intelektualaca u kojima se prezir ne iskazuje otvoreno, nego ispod glasa. Rijetki komentiraju, ali svi primijete... Kako je, dok troje pametnih govori o knjizi, on ustao četiri puta (ne budi mu teško) pa uz "izvinite, oprostite" otišao ravno do švedskog stola na kojem ga čekaju plastične čaše s vinom. Graševinom. Donese je sa sobom, provlači se do svog mjesta, obmanjuje druge, ali i sebe, da je ovdje zbog knjige, da dobro razumije što je pjesnik htio reći i želi pokazati: "Ja sam jedan od vas", ali glava mu procesira samo jedno pitanje: koliko na stolu još ima čaša? Pa dok ispija drugu ili treću, već mu nedostaju sve one koje je ostavio i koje ostala publika zanemaruje kao i sponzoruše kanapee. A on dobro zna, nije prvi put da je na promociji, kad moderator kaže "hvala", nestat će i zadnja čašica, čak i ona dopola popijena koju je greškom uzela fina gospođa s manirima, pa je s gađenjem ostavila na rubu stola... Možda baš za njega.

"Hahaha", nasmije se ispod glasa osoba do njega. On je pogleda iskosa. Poznato lice, viđao ju je već ondje i ovdje, misli čak i na televiziji, ima tome 10-15 godina. On podigne obrvu, ona gleda preda se. Smješka se. Nije siguran je li cerek upućen njemu ili su trojica pametnih izvalili foru koju ostatak nije shvatio, ali ova žena jest. Pokuša se koncentrirati.

"Uvijek je to emanacija propuštenog?" upita moderator.

"Da, fokalizacija zapravo", odgovara autor.

"Mislite?" ubaci se treći, očito željan debatiranja o knjizi.

"Dapače", nasmije se autor superiorno.

Nagne, ali ništa. Je li moguće da je već sve popio? Netko je čašama smanjio gabarite, uvjeren je. Okrene se prema stolu sa strane; ako je u svakoj 2 deci, a može se kladiti da nije ni toliko, na stolu nema više od tri litre graševine.

"Nisu se baš pretrgli..." obrati mu se kolegica.

"Molim?"

"O vinu govorim", nasmije se ona, ali i dalje gleda preda se. "Popila sam šest čaša, a ko nova sam."

"Hm..."

"Voda", promrmlja ona.

"A kaj bi vi?"

"Vinčeko", nasmije se ona. Ovaj put se okrene njemu... Zapahne ga ustajali miris. Crveni ruž nije popravio dojam, kao ni broš koji je zakačila za svileni šal. "Bute dobri", rekla mu je. "Kad bute išli po još, donesite i meni čašicu." Ponovno se nasmije, pa doda: "Ipak ste džentlmen", prijateljski ga potapše po koljenu. On samo kimne glavom.

Kad je šesti put ustao po čašu, nije se vratio na mjesto. Ovdje ga već svi poznaju. Još koji tjedan i nova će godina, period velike suše, malo je vremena ostalo. Promuvat će se još malo po gradu, na sve se strane nazdravlja.

A on rado viče: "U zdravlje!" I pritom zbilja to i misli. 

Blagdanski običaji (oni manje poznati, ali možda i važniji)

Postoji puno blagdanskih običaja koji nisu dio službene tradicije, ali su toliko uvriježeni u narodu, da su punopravni dijelovi domaće kulturne baštine.
Da ne duljim, nabrojat ću najznačajniju četvorku, poker blagdanskih aseva.

1. Kićenje božićnog bora (uz pravu blagdansku atmosferu)
Nije bitno o kojoj se vrsti zimzelenog stabla radi. Bitno je da na radiju svira nekakva lagana božićna pjesmica, koja stvara blagdansku atmosferu, i da se ukućani gadno posvađaju oko bora, a ako dođe do fizičkog obračuna - tim bolje. Znači, povodom neslaganja oko toga koja vrsta nakita se koristi, počne galama koja nadglasa božićne pjesmice s radija. Onda nakon toga krene spominjanje ljudske ispod-pojasne anatomije, što kulminira odgojnim šamarom, upućenim od gazde kuće, nekoj od uzdanica prenošenja božićne tradicije. Ako je uzdanica vješta u ekskivaži, slegnut će se ispod čelične pesnice, otrčati desetak metara od bora, i onda izbjegavati kuglice koje joj promašuju glavu za 2-3 centimetra.
U lošijoj varijanti, gazda kuće će potrošiti svu municiju s bora, pa će iščupati bor i, urlajući, otrčati za uzdanicom, a kasnije će, na traumi, lagat da "đava odnio i ovaj led pa mi se dite pokliznulo i slomilo kičmu".
U boljoj varijanti, uzdanica će pretrčavati ispred prozora pa će gazda kuglicom razbiti staklo, nakon čega će prešutno biti proglašen time-out, svi će šutke sjediti, ona muzika, o tome kako nas je Mali Isus ispunio blagdanskim raspoloženjem i donio mir u naša srca, i dalje će sviruckati iz radija, a onda će se svi ustati i nastaviti s kićenjem bora, dok će gazda šperpločom zatvarati rupu na prozoru, jer danas ni staklari ne rade.

2. Post (al' bitno da je dost')
Da odmah otklonimo nedoumice, post na Badnjak je dio tradicije, ali ne i katoličkih zakona. Kuha se bakalar, križanac između ribe i jelovine (termin posuđen od strica Kaže), koji treba namakat u vodi puno sati prije kuhanja, i još svašta nešto radit, a rezultat čak i nije loš, ako zanemarimo činjenicu da rečena riba smrdi ko kuga. Onda su, s obzirom da je post, svi gladni, pa udare po bakalaru ko da nema sutra (a ne da ima sutra, nego se tek sutra ozbiljno ždere) i pojedu svatko po 2-3 tanjura čorbe s bakalarom i krumpirima. A tradicija je tu da se poštuje, a po tradiciji riba mora u vinu plivat, pa se to dobro zalije vinom. Kako se za slanom ribom žeđa, zalije se po 2-3 puta.
Normalno, kako je post, a ima i dosta posla oko Božića, tako se za večeru samo podgrije ručak, tj. ostatak bakalara, koji, kao i neostatak, zapliva u vinu nakon toga.
Onda se ide po malo na polnoćku, utetura se u prepuni hram Božji, koji već dobrano smrdi po bakalaru, a sad će i po alkoholu, zapjeva se koja božićna, ili dalmatinska, najbolje za vrijeme pretvorbe (ne privatizacije, bezbožnici jedni, nego onog kad se kleči) pa se malobrojni trijezni sudionici polnoćke osjećaju ugroženo. Tek kad završi polnoćka, shvatit će što je ugroženost kad im počnu bacati petarde pod noge.

3. Nova Godina (ali stare navike)
Na Božić se ne puca. Barem se ne bi trebalo pucati, ali se petarde ipak bacaju. E, a to nije baš u skladu s običajima. Kao prvo, to je blagdan koji bi se trebao provesti u smirenoj atmosferi, posebno jer su svi umorni od svađe na Badnjak, a i zbog toga što treba ostati dovoljno petarda za Novu Godinu.
Ako petarda ne ostane, svaki pravi Hrvat tada posegne za djedovom kuburom, očevim pištoljem, ili vlastitim kalašnjikovom zaostalim iz Domovinskog rata. Onda oko deset do ponoć, jer ne može iščekat da vidi kako mu sredstvo za zaštitu obitelji funkcionira, izađe na balkon i počne pucat u zrak dok mu kažiprst ne otpadne. Pucnjava je toliko glasna da svi zaborave na božićne petarde i kasnije govore kako je Božić opet bio miran, za razliku od Nove Godine. To je, u neku ruku, i istina, ako za mišljenje pitamo osoblje hitne pomoći. Vozač vozila hitne pomoći će se, čak i polovicom veljače, nasmijati vrckastom narodu, koji svake Nove Godine dolazi po pomoć, nakon propucavanja zalutalim mecima.

4. Tri kralja (Tomislav, Krešimir, Zvonimir, a fale baštoni)
Neka odmah svima bude jasno: Božićni blagdani završavaju na Sveta Tri Kralja, a dan poslije (7. 1.) počinju "njihovi" božićni blagdani. Zbog toga svaka poštena obitelj poruča već pola sata prije podne, pa raskiti bor, i onda ga "itne" kroz prozor, da svi susjedi vide da mi slavimo naš, a ne "njihov" Božić. Na stranu to što dio "nihovih" božićnih običaja nije kićenje bora i što su do 1900. slavili Božić kad i mi Tri Kralja, ali ako ti baciš borić kroz prozor oko podne, onda nema nedoumica o tome  tko si, što si i čiji si, a najgore je kad ima nedoumica. Žao mi je što neću doživjeti 2100. godinu, jer će se tada konačno Božići razmaknuti za jedan ekstra dan, pa ću na Tri kralja moć na miru ručat. Druga varijanta je da će pravoslavci konačno počet živjeti u skladu sa svojim imenom, pa će počet slaviti Božić kad pravo i pada, a onda ćemo im ustupiti kompletne blagdane. Da ne bude nedoumica.

Nokturno (kratki deseterac s lirskim ugođajem)

Kad pekari prvi kruv zamise
Tada svoje računalo gasim
I taman prije jutarnje mise
U postelju legnem da se spasim

I znam da ću već za dvi-tri ure
Kada rano probude me bukom
Ljude koji na svoj posal žure
Poslat tamo di se držim rukom!

Fredo

Fredo je bio mješanac nekog seoskog mješanca i nekog drugog seoskog mješanca koji su se razlikovali po svemu, od spola do podrijetla svojih predaka, koji su također vjerojatno bili seoski mješanci. Jedino zajedničko Fredi i njegovim starcima bilo je to što su seoski mješanci. Fredo je dobio ime od svojeg vlasnika koji je tada bio još dijete i koji je jako želio psa, makar i džukelu. Zapravo, poznajući vlasnika, vjerojatno je još više želio džukelu nego čistokrvno hoh štene s pedigreom, čipom iza uha i rodoslovnim stablom bolje istraženim od Rimskog carstva. Vlasnik je, još kao dijete, volio sve što je nesavršeno i takav će ostati do kraja svog života, čak će i mene u nekom trenutku naučiti da je perfekcionizam bezveze i da su mane najbolje.

O Fredi još uvijek priča kao o kranje nezainteresiranom i lagano glupavom psu. Kad bi stao kojih desetak metara od njega i poluraširenih nogo počeo uz osmijeh dovikivati štenetu: „Odi, odi, odi, odi, odi, odi, Fredo, odi, odi!“, Fredo bi se zaletio i uspio mu proletjeti kroz neznatan prolaz između nogu i zabiti se u što god da se već nalazilo iza vlasnika. Toliko je glup i smotan bio.

Ne samo to, nego je i vlasnikova mama jednom zaboravila navečer Fredu pustiti iz kuće, te ga je ostavila zatvorenog u kuhinji, sasvim slučajno, na što je Fredo reagirao tako da je pojeo sve, od igle do lokomotive, što se u kuhinji nalazilo, a onda se izrigao i zaspao ispod stola. Ujutro je mama sva bijesna čistila kuhinju i trpila tatino negodovanje oko toga kako ne zna je li mu gluplja žena ili sinovljev ljubimac i to je bio zadnji put da je Fredo prenoćio u kuhinji.

Vlasnik je s vremenom poodrastao i nije se više puno bavio Fredom i puno su ga više zanimale seoske curice od seoskih pasa, ali ga je pseto i dalje voljelo više nego ikoga. Ujutro, godinama, dok bi vlasnik odlazio u školu, Fredo bi ga pratio na bus. Probudio bi se i nezainteresirano ga pogledao, a onda, par koraka ispred njega počeo poluhitro hoduckati prema busnoj stanici, sve dok ne bi došo do odredišta i vozila punog djece. Tako bi ispratio vlasnika, bez pozdrava, bez kontakta, samo bi ga gledao dok ulazi u bus i pričekao dok ode. Onda bi se vratio doma i čekao predvečerje dok se vlasnik vrati iz škole. Opet bi ga dočekao i na isti način dopratio doma.

Ne samo to, nego je naučio pratiti i raspored kojim se vlasnik vraćao u selo iz Zagreba, kad je već bio na faksu. Vjerojatno se par puta zajebo, ali to vlasnik nije mogao znati jer ga je viđao samo kad bi zbilja došao i do dana današnjega zapravo će ostati nerazjašnjeno je li Fredo možda svaki dan čekao na vlakotračnoj postaji, ili je u nekom trenutku shvatio da se to radi samo vikendima.

Jednoga dana, vlasnik je došao iz Zagreba i Fredo ga nije dočekao na stanici. I premda je znao što se dogodilo, ulaskom u kuću postavio je kobno pitanje i dočekao ga je još kobniji odgovor.

Vlasnik je kasnije imao čistokrvnog haskija koji se zvao Toni i koji također nije bio sušta inteligencija, sudeći po riganju, zabijanju u bandere i općenito poštivanju pravila dresure, ali je, isto tako, jednom otrčao pod auto, što Fredo nikad ne bi napravio. Fredo je umro, više-manje, od starosti, a Toni od gluposti. Također, Toni nikad nije vlasnika nigdje dočekivao i po tome je vlasnik jednog dana ustvrdio da Fredo možda nije bio toliko glupa džukela koliko je mislio dok je bio živ.

I dan danas, želi psa, ali se ne usuđuje nabaviti novoga jer kao prvo, hoće li ga igdje dočekivati, a kao drugo, koja je korist od vjernog psa i sreće što te dočekuje kad jednom moraš doživjeti i izlazak iz vlaka bez prizora džukele koja ti se nimalo ne raduje i ne pokazujue interes, ali te svejedno vjerno čekala.

Šta sve ja nikad u životu nisam imala...

INTRO:

A ima tih nekih stvari koje me uveseljavaju, a da pritom ni sama ne znam točno zašto. Ako izuzmemo činjenicu da mi još uvijek, u dobi od dvadeset i šest godina ništa na svijetu nije toliko smiješno koliko kad netko neočekivano posrne ili padne, ima toga još. Npr., nikad u životu prilikom susreta s imenom benda Blur nisam spomenuto ime izgovorila kako spada, nego svaki put dreknem nešto tipa „BlƏƏƏƏƏƏƏ!!!“ i pritom vjerojatno zvučim kao da ću se upravo izrigat. Ne znam, ne sprdam se ni s Britancima, ni s Blurom – dapače, i jedni i drugi su mi nevjerojatno simpatični i imam neku čudnovatu soft spot za njih, ali jednostavno ne mogu izgovoriti ime spomenutog benda normalno. I uvijek se sama sebi smijem, naravno, svojoj duhovitosti, nakon air-riganja u ovom smislu. Zrelost mi je, i inače, srednje ime. BZT.

No, prijeđimo na ono bitno!

BITNO:

Dakle, ja nikad u životu nisam imala nekoliko stvari.

Recimo, svi oko mene dobivali su one snježne kugle, one jako trashy kičaste superkul staklene stvarčice punjene vodom, koje kad protreseš postanu svjetlucave ili snježne. I u sredini stoji neki đava, tipa...đava. Ili Djed Mraz. Ili Harry Potter. Ili nešto slično, vrlo često neka nekrštena duša. Po kojoj onda pada snijeg. Ili šljokice. E, pa to su svi klinci oko mene imali, osim mene. Pa sam si ih jednom zgodom nakupovala brdo, a onda sam morala odseliti i nisam znala kud s njima i sve sam ih poslagala po skrivenom vrhu ormara koji vjerojatno (nadam se) nikad više vidjet neću i Boga pitaj tko se sad igra s tim kuglama. Zadnjih par mjeseci, otkako ne živimu Trnskom. Da, kupila sam si gomilu snježnih kugli u dobi od dvadeset i pet godina :doublefacepalm:

Nikad nisam imala ni roditelje mlađe od 44 godine, što me podosta frustriralo kad sam bila u osnovnoj školi i svi su, više manje, imali roditelje mlađe od 44 godine. Ili barem mlađe od 50. Ili su barem lagali da je tako. Ja nisam. Ja sam uvijek govorila istinu i umirala od  srama pritom. Pribojavala sam se, već tada, unaprijed, razdoblja srednje škole jer sam načula da se tad osobito sramiš roditelja, a kako li se tek onda ne bih sramila ja, koja umjesto roditelja, imam, pobogu, freak show... No, dogodilo se upravo suprotno jer, naime, roditelji mojih vršnjaka nekako su starili sve brže i brže dok su moji starci bili dva Doriana Graya i izgledali su sve mlađe i mlađe. A pritom su svi moji vršnjaci znali koliko imaju godina jer su se tome iščuđavali otkako znaju za sebe, samo što su se sad iščuđavali s divljenjem. I meni je to počelo bit totalno kul  i baš sam si bila sva kul razmišljajući o tome kako ću i ja sa 60 izgledati kao da imam 45 (usput budi rečeno – dala sam si truda i pokušala doma pronaći dva portreta koji trunu, ali bezuspješno. Mora bit da su mi starci jednostavno balsamovani!).

Nisam nikad imala ni mlađe siblinge i općenito, osim troje prvih rođaka, koji i nisu baš TOLIKO mlađi od mene, sve do svojih nećaka nisam imala pretjerano puno kontakta s izrazito niskim mladim osobama, popularno nazvanima djeca. Kako sam završila kroatistiku profesorskog smjera, to je u nekom trenutku podrazumijevalo i odlazak na nastavnu praksu u osnovnu školu i nikada neću zaboraviti trenutak kad smo došli tamo prvi put. Obnevidjela sam od čuđenja – nekako sam zapamtila da su osnovci...viši. Pa sam naglas prokomentirala: „JeBATE, šta su niski!“ Na opće oduševljenje svih prisutnih. Isto tako, bio je tamo u klupi neki mali, koji mi se svidio, čak sam se malo i zaljubila u njega (tj., osjećala sam da bih sigurno bila smrtno zaljubljena u njega da smo skupa u razredu), Ferdo se zvao, loše je učio, nije bio pretjerano pametan, ali je bio problematičan i lep. Meni dosta. I sjedio je u klupi s nekim drugim, sličnim klincem, a jednom su pod satom toliko razgovarali da ih je profa odvojila. Katja i ja smo, za to vrijeme, sjedile u zadnjoj klupi, a između naše klupe i Ferdine bila je jedna prazna pa je on morao sjesti u nju. Vidno uznemiren. Onda sam ja opet pokazala svoje totalno neznanje o djeci, prokomentiravši: „Ali ne znam šta je on sad toliko uznemiren – pa ionako svi najviše vole sjedit sami.“ Katja je na to složila iskreno najzačuđeniju facu, blagog užasavanja i gađenja i odgovorila mi: „Ne, Tomiću, najviše voliš sjedit s najboljim prijateljem ili prijateljicom. Šta s tobom nije u redu?!“ I tad sam prvi put shvatila da još jednu stvar nikad nisam imala, a to je – nikad nisam imala želju sjedit s nekim. Mislim, da, na kraju bih završila s najdražom osobom, ali samo zato što MORAŠ baš s nekim. I onda bih bila neviđeno sretna kad bi ta osoba iz nekog razloga izbivala iz škole pa bih ja mogla sjedit sama (Vale, oprosti). Eto.

Nikad nisam imala ni stalan posao u Hrvatskoj pa sam, nakon diplome, radila kojekakve budalaštine, tipa čistila fitness centar, a jedan dan sam izdržala čak i kao...e jebite me, ne znam sad kako se to zove, ali kao ona teta koja preko telefona pokušava prodati trice i kučine. E, e, ona koja zove i pita vas želite li npr. usisavač koji sam ide po stanu i pritom svira Marseljezu, ali to nije sve, uz njega možete dobiti i toplu deku koja eliminira mris prdca. Ili tako nešto. Uglavnom, ja sam pokušavala prodati neki uređaj za...detektiranje nečega.  U organizmu. Možda za detekriranje organizma samog. A radi po principu infracrvenih zraka. I super ti onda bude, valjda. Izdržala sam ravno dan prije davanja otkaza.

E, sad, to nemanje posla je išlo do te granice da sam zaboravila kako nikad nisam imala previše kontakta s djecom, sve do svojih nećaka pa sam počela vjerovat kako bih zbilja mogla raditi s djecom. Pogotovo s djecom uzrasta svojih nećaka. I to je bila dobra procjena jer, evo, mogu. Ali kakva li danka neiskustvu! Nisu sva djeca poput mojih nećaka. Recimo, moj nećak u dobi od 5 godina ima svoju teoriju o razmaku između brojeva na brojevnom pravcu, dočim njegova vršnjakinja koju trenutno tetošim ne kuži ni koncept brojenja stvari. Pa ako, recimo, broji koliko je smokija uzela (dakle, u interesu joj je da ih je što više, po čemu znam da ne vara), ona će, stigne li izbrojiti do šest dok ih je uzela tek dva – izbrojiti do šest. I sad, jebite me opet, ali ja ne znam kako se radi s takvom djecom.

Da ne govorim kako sam otkrila i vlastitu nezrelost u cijeloj priči i što me sve u stanju uvrijediti. Recimo, dječja kompetitivnost. Ne puštam im u igri nikad, a danas smo nešto mjerili tlak (ne znam zašto) i ja sam imala malo niži pa su njih dvije bile cijele sretne što su pobijedile. A mene je, dragi čitatelji, to naljutilo. Ja sam Barbara i kranje sam zrela. BZT.

OUTRO

Nikad nisam imala pojma o čemu ću pisati u ovom postu pa sam, evidentno, udrobila svega! Svega, brate!