Ježeva kućica ili - ma nek´ ti mama napusti Hrvatsku!

„Mladi, napustimo Hrvatsku“, kaže naziv grupe na Fejsu koja, čini mi se, iz dana u dan ima sve više članova. Isto tako mi se čini da je iz dana u dan sve manje članova napušta – ne Hrvatsku, nego grupu, tj., ne čini mi se da je članovi uopće napuštaju. Ako to i rade, moja je slobodna procjena da ih je mizeran broj koji odlaze, dok se broj ovih koji je sve više lajkaju brzo i sigurno povećava.

Ne mogu reći da me čudi: Hrvatska jednakom brzinom i sigurnošću ide u krasni trokurac iz kojeg se nema namjeru (ili mogućnost) tako brzo izvući. Možemo još fino počinit atentat na kojeg dobrog i pametnog čovjeka, makar mi nijedan takav trenutno ne pada na pamet, ali na nekoga u Hrvatskoj poput Đinđića u Srbiji prije koliko već godina i na magarcu smo sto posto, bez ikakva prava da se ikad više usporedimo sa Srbijom tako da sebe nazovemo boljima ili, nedajbože, pametnijima. Sve u svemu, uopće me ne čudi da mladi (a mogli bi uskoro početi i stari) žele bezglavo pobjeći iz te države i potisnuti sve osjećaje afekcije koje gaje prema domovini.

Ne znam uopće zašto sam toliko puta istaknula da me sve navedeno ne čudi kad, kako je vjerojatno svima koji uopće ikad čitaju ovaj blog jasno, zadnjih osam mjeseci ni sama ne živim tamo, iz identičnog razloga: faks koji mi je dao diplomu jednako tako nije mi dao ništa osim spomenute. Ne mislim da mi je morao osigurati zaposlenje odmah nakon diplome, ali godinu i skoro pol dana je malo puno čekanja. Štoviše, iz vlastite struke ne poznajem nikoga tko se igdje zaposlio preko natječaja, a da mu je to bilo prvo zapošljavanje, tako da ne mislim da sam poseban slučaj. Radi se, jednostavno, o tome da Filozofski fakultet već godinama ne zna puno o tržištu rada i ne pada mu na pamet provesti nekakvu statistiku kojom bi se kvote upisa smanjile, barem na pojedine, nedeficitarne skupine. Opet, da ne bih zvučala previše bahato, ne znam ni ja ništa o spomenutoj statistici, ili barem ne u vidu nekakvih egzaktnih brojki, ali guess what – mene nitko nije ni zaposlio i mogu si, još uvijek, priuštit luksuz neznanja po pitanju nekih takvih stvari. Nisam zadovoljna, to je jedino što znam, ali nažalost, da opet idem studirat, opet bih odabrala isto jer me ne interesira previše stvari u životu, niti sam za previše stvari u životu talentirana. Zbilja, Filozofski fakultet upisala sam iz čiste ljubavi, s jako puno želje i nade, uz obveznu napomenu kako mi se vlastiti život u dobi od 18 godina činio besmislenim ne upišem li ga. Smiješno, ali istinito. Još uvijek istinito, što je još smješnije.

Pa sam krenula raditi sve i svašta. „Maltane sam se i kurvala,“ odgovorila sam na pitanje sadašnjoj jako dragoj prijateljici prije cca pola godine, dok smo prelazile cestu negdje između 59. ulice i Central Parka, ostavljajući je u čudu na pola pješačkog prijelaza, toliko ušokiranu da mi je tek nedavno priznala kako je još narednih par dana razmišljala „što je to jednu curu natjeralo na kurvanje“. Ništa, evo, urbi et orbi: nisam se kurvala. Nisam ni došla blizu toga.

Ali čistila sam fitness centar, recimo, sa svojom diplomom doma, u ladici, ni blizu s pomišlju na to da bih je možda mogla uokviriti i diviti joj se. Ne bih mogla, dragi Filozofski, i ne, nemam ti namjeru nikad platit milijun kuna za troškove promocije, niti dodatna dva milijuna za neku izdrkotinu poput diplome na latinskom. Sumnjam da će Filozofski propasti zbog mojeg dišpeta ili da će ga, iti na ego-razini, ovakav jedan manifest uvrijediti. I ne mora – mene je dovoljno povrijedilo za oboje. Ljubav moja, Filozofski!

I tijekom tog mog ipak ne tako gigantski predugog perioda nezaposlenosti s diplomom i rađenja svega i svačega (osim kurvanja), padalo mi je na pamet stalno kako bih mogla napustiti Hrvatsku. Stvarno sam se potrudila: počelo je s nekakvom prijavom Europskoj uniji koja je tražila prevoditelje. Naravno, ni riječi, ni slova. Onda sam iskopala iz naftalina nekoliko brazilskih firmi koje su mi tijekom godina i godina konsekutivnog prevođenja za ambasadu Brazila ostavile svoje kontakte. Odaslala sam im mailova i mailova, ali naravno, ni riječi ni slova. Pa mi se rodila spasonosna ideja da odem na casting za cabin crew Emirata, gdje sam u zadnjem krugu ispala, bez feedbacka, ali vjerojatno zato što sam prekfalificirana. Pa ovo pa ono...sve ne bih li bila mlada koja je napustila Hrvatsku.

A onda mi se javila prijateljica koja je dvije godine babysittala u Americi, s preporukom obitelji u kojoj živim sad. Ako sam nekad dobila viziju anđela ili Gospe koja mi se ukazala s neba, bilo je to tada. Čak sam razmotrila i prestanak pušenja u svrhu spomenutog posla i u roku od mjesec dana, moja prijava za posao au pairke u New Yorku bila je zaprimljena te odobrena. I to je bilo to – ja idem u New York!

Čitava poanta ovoga posta je sljedeća: živim u New Yorku osam mjeseci i ne mogu reći da mi je loše. Pobrala sam neko životno iskustvo , istestirala vlastite psihičke granice, zavoljela djecu (o, da), zamrzila djecu (o, da), uskoro ću dobiti Oxfordov certifikat za predavača engleskog strancima. Vidjela sam neke gradove koje inače vjerojatno ne bih i što je najvažnije, moji roditelji se zadnjih osam mjeseci ne znoje oko toga imam li od čega platiti režije i imam li za kavu, jer za hranu se, hvala Bogu, stvarno uvijek imalo. Moram priznati da se isplatilo biti mlada koja je napustila Hrvatsku. Ali samo s te neke strane.

Urbi et orbi drugi put – ja ovdje nisam ni blizu sretna kao u Hrvatskoj onih godinu i skoro pol dana nakon diplome, počesto s metlom u ruci i na potplaćenim poslovima na kojima me šefovi jebu u zdrav mozak i s kojih se doma vraćam pljunuti na diplomu s Ljubavi Moje Filozofskog. Jer ovdje na kraju dana nemam ljude s kojima mogu jebat mater sistemu koji nas tjera da budemo mladi koji napuštaju Hrvatsku. Da, imam ih nekoliko, ali ovaj grad je TOLIIIIIIIIKOOOOOOOOOO JEBENO VELIK i toliko jebeno skup, da ako mi promakne jedan vikend kad nisam vidjela tih svojih par ljudi, ja ću dva tjedna biti sama u velikom gradu ili prištekana na svoj kompjuter, s kojeg onda pišem kojekakve manifeste koje nitko osim mene ne razumije. Nitko osim mene i ljudi koji su prošli (ili prolaze) identično. Ako i ne promakne taj jedan vikend, onda ću izići s ljudima koji su, baš kao i ja, mrtvi umorni od radnog vremena jer to radno vrijeme ne može biti 8 sati, nikako ne može, ako si želiš moći priuštiti izlazak. I onda ćemo izići, u turbo super mega ultra kul Williamsburg, za koji su svi ikad čuli, i jedna od nas će se rasplakat, jedna će umalo zaspati za stolom jer je budna već sto godina, jer je ona iz neke vremenske zone koja joj, želi li skajpati sa starcima, ne dopušta uz takvo radno vrijeme da baš svaku večer ima luksuz spavanja. Jedna od nas će se napizditi jer u nekoliko navrata nije mogla razgovarati s nas dvije jer je druga od nas bila željna razgovora na materinskom jeziku pa se posvetila na 15 minuta isključivo meni. Jedna će morati doma nakon 20 minuta jer joj je to zadnji vlak za Jersey... Sve u svemu, nakon radnog tjedna, vratit ćemo se doma potpuno skurcane i s 40 dolara manje, koliko NIKAD ne potrošimo na izlazak doma. Nikad toliko, u toj našoj groznoj, očajnoj, depresivnoj Hrvatskoj u kojoj su ljudi jebeno sretni, samo zato što se – imaju.

Danas sam opet vodila curice na neki dječji rođendan. Tamo je bila i mama neke druge curice, Srpkinja koja je u NY došla prije desetak godina. Došla je nakon što su joj iz trećeg pokušaja odobrili vizu. I nije prošlo puno od početka razgovora do njenog pitanja: „Imaš li prijatelje ovdje? Izlaziš li vani?“

Ja sam na to smuljala nešto o tome kako izlazim tu i tamo i kako mi, zapravo, i nije toliko do izlazaka, a što se kava tiče, nema baš vremena tijekom dana, a ovdje i nije toliki običaj da se ispijaju kave... Vidjela sam joj negdje duboko iza zjenica da zna kako serem i lažem, da zna koliko mi fali ispijanje kava i jedna piva nakon napornog tjedna s ljudima koji vole jebat mater sistemu, baš kao i ja, ne toliko jebanja matere sistemu radi, koliko radi zajedništva. Nije prošlo puno ni do njene izjave: „Znaš, ja sam sad tu jer tu imam dijete i radim i navikla sam, ali...da mi se vratiti nazad, dobro bih promislila hoću li doći. Jer svima nama treba pet godina dok se naviknemo na život ovdje, a čak i kad se navikneš, i dalje ti negdje u primozgu sve užasno nedostaje. Meni su prvih pet godina užasno nedostajali moji prijatelji. Sad mi je bolje, sad mi više ne fale, ali ne zato što sam ovdje stekla nove, nego zato što sam navikla. Tako da potpuno razumijem da želiš natrag.“

Zanimljivo je da joj ni u jednom trenutku nisam rekla da želim natrag. I isto tako, zanimljivo je da mi je iz cijelog razgovora ostalo zvoniti u glavi samo: pet godina. P E T godina! Pet godina navikavanja?? Pa koliko grozno mora biti na tom Balkanu da bi se netko bio spreman PET GODINA navikavati na mizernu socijalizaciju?? Meni ne može biti toliko grozno, sve i da mi nokte tamo čupaju. Pet godina je u mojem životu puno i ne, ne može mi nitko reći da nije jer mi je i ovih osam mjeseci puno. Nije neizdrživo i da, puno sam toga dobila s ovim, ali... ali... iako znam da ništa nisam propustila, fali mi prizor tih nikakvih promjena doma, fali mi jebanje matere sistemu i veselim se otkriću da je mojim prijateljicama kosa baš jako narasla.  I da mi je nećak već drugi razred!

Urbi et orbi treći put – mladi, napustite Hrvatsku. Napustite je ako vam je zbilja najgora stvar na svijetu ta što nemate posla. Napustite je ako imate neki cilj i neki plan o tome što ćete raditi prilikom tog napuštanja. Napustite je ako vas zbilja za nju ništa ne veže. Napustite je ako je ne napuštate potpuno sami.

Ali nikad, ni u jednom trenutku nemojte očekivati da će vam se s napuštanjem Hrvatske stvari vrtoglavo promijeniti, iako zbilja hoće: nagore, barem u početku, nagore, barem prvih pet godina. Pa kad vas u tuš-kabini vlastitog stana dočeka šaka kose nakon tuširanja i kad se zateknete subotom navečer na fejsu (a to nije prva subota koju tako provodite!), sjetite se koliko ste jako htjeli napustiti Hrvatsku. Tu našu groznu, depresivnu, mizerno malu i tračerski nastrojenu vukojebinu, u kojoj ljudi toliko zdravo za gotovo uzimaju činjenicu da se imaju, svaki dan.

I da – nemam egzaktne podatke i brojke, ali valjda si barem luksuz neznanja još uvijek smijem priuštiti. Priušćuju si i luksuz totalnog nemanja pojma ljudi koji mi se svaki dan iščuđavaju što se toliko neizmjerno veselim ljetu i povratku. Doma.

Priča o pekmezu

Iz Barbarinog rječnika:

Pekmez (m.r., jd., GEN –a, mn. –i)  -  želatinasta tvar koju ljudi vole nazivati hranom i mazati je nožem na raznorazne stvari, poput palačinki ili kruha. Ponekad se koristi i za prekrivanje kolača prije nego što se stavi glazura (ili je to možda uvijek tako, a ne samo ponekad, ne znam cuz I suck badly kad je riječ o kuhanju bilo kakve vrste, što me čini lošom dadiljom, a u nekom trenutku budućnosti, vjerojatno i lošom ženom, majkom te izrazito dobrom kraljicom jer kraljice ionako ne moraju kuhati, nego plate nekoga da to radi umjesto njih i onda se još hvale time što ne znaju kuhati).

Primjer: Nikada nisam voljela pekmez i uvijek sam pored živa pekmeza radije birala nutelu (ili, govoreći jezikom mojeg djetinjstva – eurokrem), ali moram priznati jednu stvar, a ta je: uvijek, baš uvijek, gdje god živjela i čime god se hranila, imam pekmeza u frižideru. I povijest tog pekmeza uvijek je nekako slična – doselim u stan/studentsku sobu i donesem sa sobom teglu pekmeza koji sam naslijedila iz prethodnoga stana/studentske sobe i bilo mi ga je žao baciti. Pa tutnem tu teglu pekmeza u najzabitiji kutak frižidera i pustim ga da tamo čeka bolje sutra, koji nikad zapravo ne bude sutra, nego bude za cca nekoliko mjeseci do pola godine, kada napravim neku vrstu palačinka-partyja i pozovem sebi drage ljude, koji su, uglavnom, Chinchi i Herbe. Onda im mažem pekmez na palačinke, osobito Herbi jer ona to voli, ali sama nikad ne pojedem nijednu takvu jer, Bože moj, tko bi jeo pekmezaste palačinke pored živih ovih s nutelom (sada više nikad nemam palačinke s eurokremom). I tako završi sudba tegle s pekmezom, tako dođe to njeno bolje sutra-nakon-nekoliko-mjeseci, samo i isključivo zato što nisam društvena osoba i rijetko imam goste, čemu je uglavnom razlog taj da ne znam kuhat pa me sram zvati ih doma i nuditi čipsom ili, u najboljem slučaju, palačinkama.

Međutim, čim potrošim teglu pekmeza, kupim novu jer što je muškarac bez brkova i frižider bez pekmeza, pa tutnem punu teglu pekmeza u najdublji kutak frižiderskog mračnog svemira i onda je pustim tako da čeka bolje sutra, koje, moje nedruštvenosti radi, dođe nakon par mjeseci ili nikad, pri čemu onda tu teglu pekmeza seljakam sa sobom okolo i puštam je da se kiseli i čeka bolje sutra u društvu nedruštvene mene.

Izvedenica: raspekmeziti se – rasplakati se, raznježiti se, postati sladunjav i memljiv poput pekmeza, popičkastit se, kreveljiti se i jecati nekontrolirano, suziti očima jer je nešto jako ganutljivo, ići na živce svima oko sebe vlastitom cendravošću. Osobina ljudi, u pravilu žena, koje vole svijetu poručivati kako su dobre i osjećajne, npr. onih žena koje vide prosjaka ili bolesno dijete na ulici pa se raspekmeze i onda svima pričaju cijeli dan kako su bile tužne i kako su se raspekmezile i onda još pišu o tome npr. na blogu ili pričaju dečku ili na kavi s frendicama, a sve u svrhu prikazivanja sebe jako nježnom, snježnom i neizbježnom, osobito ako istaknu kako su loše kuharice pa, eto, barem da se zna kako se raspekmezuju jer onda će ih to, možda, ipak učiniti poželjnim materijalom za majke...

Primjer(i):

Evo kad se ja sve raspekmezujem, do te mjere da ljudi onda na mene krenu nožem, ali ne kako bi me priklali, nego kako bi me namazali na kruh jer sam tako raznježena i tako se krenem otapat i ridat, da od mene apsoulutno nema nikakve druge koristi, osim te da me se namaže na kruh jer sam ionako pekmez:

-          Kad mi se rodi najstariji nećak pa ga vidim prvi put u životu pa plačem jer je mali.

-          Kad mi najstariji nećak prvi put u životu dobije gripu, tj. neku želučanu virozu pa dođem u goste i onda on spava, tj. kunja meni na koljenima i prdne pa ga boli pa počne plakat pa meni prođe kroz glavu – joooj, kako je on mali i stane na moja dva koljena i još ne visi sa strane, a vidi kako je bolestan, boli ga čak i kad prdne pa plačem jer je bolestan.

-          Kad mi se rodi drugi nećak pa zbog pavlovljevog refleksa počnem plakat ko da nema sutra pa mi se sestra smije i pita me da jel ja to ovuliram pa onda ja još malo plačem.

-          Kad padnem ispit prvi put.

-          Kad padnem ispit drugi put (ne isti ispit).

-          Kad padnem ispit treći put (isti ispit).

-          Kad padnem ispit, tj. znam da ću ga pasti, a nisam zaslužila pa se zatvorim u info-centar u kojem u tom periodu života radim i ima staklene prozore i vidi me cijeli faks, a ja sjedim na stolu, zarijem ruke u dlanove i plačeeeeeem, suza suzu stiže pa mi Kežo pokuca na vrata i čeka da mu otvorim jer se usrao da je umro netko pa mu ispričam da sam pala ispit pa čovjek umre od smijeha, a ja nastavim plakat. Onda saznamo da nisam pala ispit pa plačem od sreće.

-          Kad padnem ispit. Točka.

-          Kad razbijem nešto u kuhinji, npr. šalicu, koliko god nebitna bila, počnem plakat.

-          Kad putujem u Ameriku pa me sestra slika na aerodromu.

-          Kad sestra nakon 6 mjeseci dođe kod mene u Ameriku pa mi, s razlogom tek tad, pokaže slike s aerodroma. Onda se još i suzdržim, ali odjednom iskoči i slika starijeg nećaka koji je taj, eto, baš taj dan, kretao u prvi osnovne i smije se od uha do uha, a ja nisam tu, nego u avionu za Frankfurt pa se rasplačem kad to vidim.

-          Kad meni dragi ljudi pišu po internetu hejterske stvar protiv pedera, lezaba, crnaca i Srba, onda ja plačem i jebem im majku pa me oni kasnije mrze pa onda ja plačem jer me mrze.

-          Kad gledam „Mostove okruga Madison“, osobito ako ih mama i ja gledamo skupa.

-          Kad gledam „Titanic“, osobito ako ga mama i ja gledamo skupa. Plačemo na onu scenu kad ova djeci čita priču i kaže „i živjeli su sretno do kraja života“.

-          Kad gledam bilo koji film o životinjama ili djeci, poglavito „My Girl“ i „Finding Nemo“.

-          Kad prestane snimanje omiljene mi serije (nadam se da ću umrijeti prije kraja „Breaking Bada“ jer su me „Seinfeld“ i „Oz“ već dovoljno ražalostili).

-          Kad pročitam do kraja omiljenu knjigu u nastavcima („Harry“ me ubio. Ubio me čovjek! Sreća da je zadnje poglavlje toliko patetično da je to čak i meni bilo za krepat od smijeha – Albuse Severuse??? Wtf?!).

-          Kad tražim po fejsu davno izgubljene prijatelje iz Novog Sada , a koje znam iz Solarisa, pa shvatim da od mojih prijatelja iz Solarisa, osim onih koji su bili iz Drniša, nikoga nema na fejsu i da ih nikad više neću vidjet ni čut.

-          Kad me na fejsu doda frendica iz Norveške s kojom sam bila pen-pal kad sam imala 9, 10, 11, 12 i 13 godina.

-          Kad me Natalia prije Božića u Americi pogleda i kaže „Bawbawa, pwiz don´t cwy because I will cwy too“ – onda izdržim do kraja radnog vremena pa onda plačem pod tušem (takozvani rape-shower).

-          Kad čujem „In The Ghetto“.

-          Kad čujem „Suspicious Minds“, a pijana sam.

-          Kad dobijem forvardušu o mučenju životinja ili djece (nemojte mi, molim vas, to slati – znam da je sebično i nema veze s aktivizmom, ali grozno mi je to i uopće ne pročitam, samo me proganjaju slike po noći).

-          Kad sanjam zmije.

-          Kad šetam s Ozrenom po Jarunu noću pa nam lik iz vedra neba ponudi zmiju. Da živu, nasred ceste. Bebu pitona. Onda ja pobjegnem, vrištim i plačem.

-          Kad Herbe ode u Meksiko.

-          Kad se vraćam u NY iz Meksika.

-          Kad mi sestra ode u Hrvatsku.

-          Kad mi bilo koji od oba brata ode u Hrvatsku.

-          Kad je Božić. Ne u Americi, nego kad sam bilo gdje, a Božić je.

-          U ponoć na novu godinu, nemam pojma zašto. Nekako mi bude tužno šta je godina gotova. A i napijem se dotad obično već.

-          Kad mi stari priča na skajp: „Mene je taj dan triput umelo! Prvo kad si ti odletila, onda kad sam doša u Poznanovac i tamo nikog živog nije bilo, a onda kad su mi u Borju servirali kosti s janjetinom!“ Zapravo, tad se počnem smijat ko blesava, ali onda kad skužim da on plače, onda se i ja rasplačem.

-          Kad čitam bilo što u vezi hrvatsko-srpskih odnosa, posebno ako je jugonostalgično, iako nisam jugonostalgičarka (1986. sam rođena, bilo bi smiješno).

-          Kad mi bilo tko kaže bilo što ružno.

-          Kad mi bilo tko kaže bilo što lijepo.

-          Kad režem luk.

Eto, tako, to je jedna pristojna listica stvari koje bi se u mojem rječniku našle pod riječju „pekmez“. Nije neka literatura, ali barem pokazuje da sam žensko vrijedno oplođivanja, iako ne znam kuhati.

Petice za peti C

Zapravo je prilično lako biti katolik, musliman, pravoslavac, ljevičar, desničar, dinamovac, esdepeovac, haespeovac... Lako je gotovo koliko i biti petaš, šestaš, sedmaš ili prvašić, osnovnoškolac. Kad kredom po školskom igralištu ispisuješ: "5. C je najbolji", nemaš problema etičke prirode, ne uživljavaš se puno u kvalitetu razreda do svojeg, ne preispituješ previše kakvoću 5. D niti te zanima što bi oni imali reći u svoju obranu. Kad bi ih se pitalo.

Ako si dobar katolik, ljevičar, hajdukovac ili hadezeovac – nemaš problema sa sustavom vrijednosti. Kopi/pejstaš fino što ti se servira. Držiš li se pravila, rijetko ćeš omanuti. To što si operiran i od kakve argumentacije, manji je problem. Ionako si se okružio isključivo svojim petim C, pa je problem neprihvaćanja sveden na minimum. Naruga li vam se itko sa strane, zgazit ćete ga svojom psihologijom čopora, svi za jednoga, jedan za sve, da mu više ne padne na pamet usprotiviti se vašoj maloj, ali odabranoj skupinici, okupljenoj slučajno, random, jer ste se istodobno našli na istome mjestu pa vas je i ista ideologija indoktrinirana.

Teško je, s druge strane, misliti svojom glavom. Ne samo kad su osobne odluke u pitanju, nego – eto – baš u svakoj prilici. Kod svakih izbora, kod svakog moralnog pitanja, kod svake životne utakmice... Ako si prošli put glasao za ljevicu, to ne znači da ovaj put ne možeš desno, ako vjeruješ u Boga, to ne isključuje kritičan stav prema svemu, pa i njemu. Ako te uče jedno, a ti upregni mozak pa promisli – mora li baš tako?!

Ili idi linijom manjeg otpora, okruži se istomišljenicima pa se snebivaj – svaki put kad stigne povratna informacija. Kad te lupi broj odazvanih birača, (ne)povjerenje mase za koju misliš da je na tvojoj strani ili prezir i osuda onih čiji je posao da "ljube bližnjega". Snebivaj se slobodno. Tako to čine ovce: nisu najpametnije, ali im je toplo pod svom tom kuštravom vunom.

Klimatske promjene (inspirirano uskršnjom vožnjom iza ralice)

Bilosvitske učene su glave

Promišljale uzroke vrućine

Pa filmove užasa i strave

Narodu kazivali sa bine

Rekli su da sve smo sami krivi

Da je čovik đavlije stvorenje

Pa da čak za snig na splitskoj rivi

Krivo je globalno zatopljenje

Kad bi stidno zapita, ko krivac:

"Kako zatopljenje kad je ladno?"

Rekli bi da samo si naivac

Zatucano čeljade si jadno

Al' vrućine nema, ko za inat

Pa su, da im ne bi pale maske

Novi naziv uspili ižinjat

I viknuli: "Promjene klimatske!"

Pa ću slavit mudrog nobelovca:

"Svaka čast ti, dični Ale Gore!"

Kad budem za ralicom, ko ovca

Ovog lita vozio na more