Filipini su 45. najveća ekonomija na svijetu s ukupnim BDP-om od približno 200 miljardi američkih dolara. U tom BDP-u značajan udio imaju poluvodičke i elektroničke komponente. Problem je u tome što kad se tih 200 miljardi dolara podijeli sa 100 milijuna stanovnika, dolazimo do brojke od 2000 dolara BDP-a per capita...
Nakon dva dana, provedena uglavnom u jednoj velikoj tvornici računalne opreme, vozim se od hotela Acacia, sjeverno od Manile, a prema Manili. Vozaču ne znam ime. Neću saznati do kraja ove priče. Razlog je vrlo jednostavan: Nikad ne pitam ljude za njihovo ime, ako oni ne pitaju prije za moje jer imam nezgodnu osobinu da vrlo lako zaboravljam imena, a ne želim se interesirati za informaciju iz puke pristojnosti. Zvuči mi neiskreno.
Autocesta kojom se vozimo ima šest traka. Po tri u svakom smjeru. Automobili su srednje klase i bolji, i zbilja se voze u tri kolone. Kad odemo na petlju, vidi se panorama Manile. Velike zgrade u daljini koje pokazuju dostignuća usklađenog mehanizma moderne civilizacije i male potleušice u blizini, koje pokazuju snalažljivost važnih kotačića tog istog mehanizma. Snalažljivost kad se radi o vlastitom preživljavanju. Te potleušice izgledaju kao kartonske kutije koje je netko naslagao. Ponekad i jednu iznad druge. Nekad je teško dokučiti gdje im se nalaze vrata, a gdje prozori i imaju li ih uopće. Lako je, međutim, zapaziti na kojem se mjestu krov urušio, jer na tom mjestu stoji limena ploča, tako "pogodna" za život u tropskom pojasu. Možda je to razlog iz kojeg stanovnici tog predgrađa uglavnom stoje ispred potleušica, a ne u njima. Tik ispred tih nastambi često prolazi skromna cesta. Jako je uska i njome voze uglavnom džipovi, koji služe umjesto gradskog prijevoza i u kojima se voze putnici, zbijeni poput sardina u konzervi. Na tim džipovima je sprejem ispisana ruta kojom voze. To je najjeftiniji prijevoz, koji priušte oni najsiromašniji u krajnjoj nuždi. Ako je jako važno brzo stići na odredište, priuštit će si skuplje vozilo: Tricikl - Motocikl s prikolicom na kojem se vozi, ni više ni manje nego 6 putnika, uz vozača.
Kako se približavamo Manili, promet postaje sve gušći te se ona vozila spontano prebacuju u režim vožnje u 4-5 kolona. Pitam vozača kako to da je promet tako gust subotom. On mi odgovara da je to zbog toga što kamioni subotom smiju voziti kroz središte grada. Na kraju svake rečenice dodaje englesku titulu "sir". Rado bih ga zamolio da to ne radi, ali mi je neugodno jer se bojim da ću popovanjem samo produbiti njegov osjećaj manje vrijednosti, koji je evidentan kod njega, kao i kod mnogih drugih Filipinaca, kad razgovaraju sa nekim od pripadnika europske civilizacije.
Plan je da me odveze do Manile pa me onda odveze na aerodrom, jer taj dan putujem. Htio bih pogledati Manilu jer više neću imati prilike, a dobio sam sugestiju da bi mi bilo jako glupo sam hodati po gradu jer postoji nezanemariva šansa da će me netko napasti. Zbog toga sam s njim dan prije dogovorio da me vozi i malo mi pokaže po gradu (nisam neki turist, pa tek tako želim malo pogledati) i on je odgovorio da će to napraviti za cijenu, otprilike od 300 kuna. Treba naglasiti da automobil nije njegov, nego je on zaposlenik hotela u kojem sam odsjeo. Ti novci ne idu njemu nego hotelu. On radi za plaću.
U gradu parkiramo ispred katedrale. Tamo se odmah oko mene sjate "turistički vodiči". To su starčići napaćenog izboranog lica, prilično niski, kao i svi Filipinci, i mršavi, kao većina njih. Pokazuju mi prljave, izgužvane papire sa kartom centra grada na kojem su ucrtane lokacije glavnih znamenitosti i nude mi da me povedu po toj ruti. Odgovaram im da ću sa vozačem samo nabrzinu prošetati i zahvaljujem im se. Čim pogledam prema suncu, jer mi je zanimljivo kako je u pravom zenitu, odmah se pojavi netko tko mi želi prodati šešir, a neka gospođa prodaje krunice za malu cijenu. Sažalim se i kupim ih. Nakon toga me vozač upita jesam li Katolik. Koristim dualizam engleske zamjenice "you" da bi mu politički odgovorio kako su u Hrvatskoj Katolici. Nemam srca, ili nemam muda, odgovoriti drugačije. Nemam ni želudac, i mislim da nije ni vrijeme, za mlatimudanske teološke rasprave koje svakodnevno vodim u lagodnoj dokolici. Filipinci su, inače, gotovo isključivo Katolici. Cijelo vrijeme se trudim komentirati razno-razne stvari, i govoriti koje mi se stvari sviđaju na Filipinima, ne bih li razbio osjećaj nelagode koji osjećam s njegove strane.
Nakon razgledavanja neke utvrde, koja izgleda zanimljivo, ali mi stvarno više nije bitna, predlažem vozaču da odemo nešto pojesti jer je podne. On se skanjiva, ali mu kažem da mu želim platiti ručak, jer svoje vrijeme troši na mene. On me pita u koji ćemo restoran i ja mu odgovaram da ne znam za restorane i da on odabere. Predlaže Jollibee, najpopularniji Filipinski restoran brze hrane u kojem se uglavnom jede piletina. Kažem da nemam ništa protiv, ali ga upitam zna li za koji bolji restoran jer mi izgleda nepristojno da mu kupim samo sendvič. On mi odgovori da ne zna za druge restorane pa idemo u Jollibee, ali je on zabrinut je li mi to odgovara. Uvjeravam ga da mi je to sasvim uredu i da je to zapravo jako dobar odabir. Kad ga pitam što će jesti, odabire najskromnije jelo, koje nije dovoljno da se nahrani hrvatski predškolac. Kupujem nešto na bazi tog jela, ali bitno više, jednako i sebi i njemu. Sve je to i dalje jako jeftino i znam da je odabrao ono prvo jer je skroman. Dok jedemo, gleda u svoj tanjur i izbjegava pogled prema meni. Kad vidim da nema nikakvih problema sa "ogromnom" količinom obroka, odlučujem da ću mu ostavit sve filipinske novce kad me ostavi na aerodromu, izuzev nužnih 550 pesosa, koje plaća svatko tko želi napustiti državu.
Nakon ručka, odlazimo prema aerodromu, ali prethodno, prema dogovoru, svraćamo prema trgovačkom centru "Mall of Asia", koji je navodno najveći trgovački centar u Aziji. Zbilja i izgleda tako. Ne želim šopingirati nego me samo zanima kako to izgleda. Izgleda, naravno, impresivno, sa hrpom sadržaja i klizalištem s pravim ledom, veličine standardnog hokejaškog igrališta. Gotovo svi posjetitelji su Japanci, Kinezi, bijelci i neki malobrojni imućni Filipinci. Vozač mi kaže da je tu prvi put. To me ne čudi. Na ulazu su zaštitari s pištoljima koji sve pregledavaju jer ovo definitivno nije mjesto na kojem je niži stalež dobrodošao. Ako uzmemo u obzir priču o opasnosti hodanja po centru grada, ne mogu reći da je odluka vlasnika šoping centra potpuno iznenađujuća. Prilikom razgledavanja vozač izgleda jednako impresioniran kao i ja, ako ne i više. Pričamo o tome čime se tko bavi i on mi kaže kako je prije radio kao dostavljač, i kako ima ženu i tri kćeri. Svaku rečenicu završava s jebenim "sir".
Dok se vozimo prema aerodromu, primjećujem kako se tu voze uglavnom japanski automobili pa počinjemo priču o automobilima. Pita me što vozim, pa kad mu odgovorim, osjećam potrebu da ga barem iz pristojnosti upitam vozi li on i privatni automobil, iako znam odgovor. Mislim da bi izostanak pitanja zvučao arogantno. On se nasmije na moje pitanje i odgovori mi da on vozi samo motocikl. Time mi ipak daje nadu da nije kao radnici u elektroničkim tvornicama, kojima su ručkovi od 1-2 dolara preskupi. To je informacija koju sam, bez pitanja, saznao dan prije.
Pitam ga što znači natpis na dnu filipinskih registracijskih tablica "Matatag Na Republika". Odgovara mi: "Strong republic, sir. Strong republic for corruption."
Da ga oraspoložim, kažem mu da je naš bivši premijer sad na optuženičkoj klupi, a on mi odgovara listom bivših filipinskih predsjednika koji su u zatvoru. Kaže da je sve bilo dobro do 1980.
Kad dođemo na aerodrom, on mi daje prtljagu i ja mu dajem napojnicu, u vrijednosti od tristotinjak kuna jer toliko imam u pesosima. Time nadoknađujem eventualnu nelagodu koju je pretrpio tog dana, iako stvarno nisam želio da mu bude neugodno, niti sam to očekivao. Time ujedno i pokušavam oprati svoju nečistu savjest, što prilikom kupnje nove računalne komponente ni ne pomislim na ljude koji su je sastavljali za plaću nedostojnu čovjeka, iako je to dobro poznata činjenica. Ti ljudi, nakon ovog putovanja, za mene nisu više samo puki podatak nego velika kolektivna sramota moderne civilizacije, koju ću osjećati kad god kupim novu hardversku komponentu.
Na letu prema Hrvatskoj, nekoliko puta ću razmišljati o čovjeku kojeg sam upoznao tog dana, svaki put će mi se vratiti taj isti osjećaj tuge, i prije prvog odlaska na spavanje napisat ću ovaj tekst. Sebično, da mi bude lakše.
