srijeda, 29. svibnja 2013.

Otočje koje je proširilo moje vidike (tekst nastao na Facebooku prošle godine, ali ga imam potrebu objavit i na blogu)

Filipini su 45. najveća ekonomija na svijetu s ukupnim BDP-om od približno 200 miljardi američkih dolara. U tom BDP-u značajan udio imaju poluvodičke i elektroničke komponente. Problem je u tome što kad se tih 200 miljardi dolara podijeli sa 100 milijuna stanovnika, dolazimo do brojke od 2000 dolara BDP-a per capita...

Nakon dva dana, provedena uglavnom u jednoj velikoj tvornici računalne opreme, vozim se od hotela Acacia, sjeverno od Manile, a prema Manili. Vozaču ne znam ime. Neću saznati do kraja ove priče. Razlog je vrlo jednostavan: Nikad ne pitam ljude za njihovo ime, ako oni ne pitaju prije za moje jer imam nezgodnu osobinu da vrlo lako zaboravljam imena, a ne želim se interesirati za informaciju iz puke pristojnosti. Zvuči mi neiskreno.
Autocesta kojom se vozimo ima šest traka. Po tri u svakom smjeru. Automobili su srednje klase i bolji, i zbilja se voze u tri kolone. Kad odemo na petlju, vidi se panorama Manile. Velike zgrade u daljini koje pokazuju dostignuća usklađenog mehanizma moderne civilizacije i male potleušice u blizini, koje pokazuju snalažljivost važnih kotačića tog istog mehanizma. Snalažljivost kad se radi o vlastitom preživljavanju. Te potleušice izgledaju kao kartonske kutije koje je netko naslagao. Ponekad i jednu iznad druge. Nekad je teško dokučiti gdje im se nalaze vrata, a gdje prozori i imaju li ih uopće. Lako je, međutim, zapaziti na kojem se mjestu krov urušio, jer na tom mjestu stoji limena ploča, tako "pogodna" za život u tropskom pojasu. Možda je to razlog iz kojeg stanovnici tog predgrađa uglavnom stoje ispred potleušica, a ne u njima. Tik ispred tih nastambi često prolazi skromna cesta. Jako je uska i njome voze uglavnom džipovi, koji služe umjesto gradskog prijevoza i u kojima se voze putnici, zbijeni poput sardina u konzervi. Na tim džipovima je sprejem ispisana ruta kojom voze. To je najjeftiniji prijevoz, koji priušte oni najsiromašniji u krajnjoj nuždi. Ako je jako važno brzo stići na odredište, priuštit će si skuplje vozilo: Tricikl - Motocikl s prikolicom na kojem se vozi, ni više ni manje nego 6 putnika, uz vozača.

Kako se približavamo Manili, promet postaje sve gušći te se ona vozila spontano prebacuju u režim vožnje u 4-5 kolona. Pitam vozača kako to da je promet tako gust subotom. On mi odgovara da je to zbog toga što kamioni subotom smiju voziti kroz središte grada. Na kraju svake rečenice dodaje englesku titulu "sir". Rado bih ga zamolio da to ne radi, ali mi je neugodno jer se bojim da ću popovanjem samo produbiti njegov osjećaj manje vrijednosti, koji je evidentan kod njega, kao i kod mnogih drugih Filipinaca, kad razgovaraju sa nekim od pripadnika europske civilizacije.

Plan je da me odveze do Manile pa me onda odveze na aerodrom, jer taj dan putujem. Htio bih pogledati Manilu jer više neću imati prilike, a dobio sam sugestiju da bi mi bilo jako glupo sam hodati po gradu jer postoji nezanemariva šansa da će me netko napasti. Zbog toga sam s njim dan prije dogovorio da me vozi i malo mi pokaže po gradu (nisam neki turist, pa tek tako želim malo pogledati) i on je odgovorio da će to napraviti za cijenu, otprilike od 300 kuna. Treba naglasiti da automobil nije njegov, nego je on zaposlenik hotela u kojem sam odsjeo. Ti novci ne idu njemu nego hotelu. On radi za plaću.

U gradu parkiramo ispred katedrale. Tamo se odmah oko mene sjate "turistički vodiči". To su starčići napaćenog izboranog lica, prilično niski, kao i svi Filipinci, i mršavi, kao većina njih. Pokazuju mi prljave, izgužvane papire sa kartom centra grada na kojem su ucrtane lokacije glavnih znamenitosti i nude mi da me povedu po toj ruti. Odgovaram im da ću sa vozačem samo nabrzinu prošetati i zahvaljujem im se. Čim pogledam prema suncu, jer mi je zanimljivo kako je u pravom zenitu, odmah se pojavi netko tko mi želi prodati šešir, a neka gospođa prodaje krunice za malu cijenu. Sažalim se i kupim ih. Nakon toga me vozač upita jesam li Katolik. Koristim dualizam engleske zamjenice "you" da bi mu politički odgovorio kako su u Hrvatskoj Katolici. Nemam srca, ili nemam muda, odgovoriti drugačije. Nemam ni želudac, i mislim da nije ni vrijeme, za mlatimudanske teološke rasprave koje svakodnevno vodim u lagodnoj dokolici. Filipinci su, inače, gotovo isključivo Katolici. Cijelo vrijeme se trudim komentirati razno-razne stvari, i govoriti koje mi se stvari sviđaju na Filipinima, ne bih li razbio osjećaj nelagode koji osjećam s njegove strane.

Nakon razgledavanja neke utvrde, koja izgleda zanimljivo, ali mi stvarno više nije bitna, predlažem vozaču da odemo nešto pojesti jer je podne. On se skanjiva, ali mu kažem da mu želim platiti ručak, jer svoje vrijeme troši na mene. On me pita u koji ćemo restoran i ja mu odgovaram da ne znam za restorane i da on odabere. Predlaže Jollibee, najpopularniji Filipinski restoran brze hrane u kojem se uglavnom jede piletina. Kažem da nemam ništa protiv, ali ga upitam zna li za koji bolji restoran jer mi izgleda nepristojno da mu kupim samo sendvič. On mi odgovori da ne zna za druge restorane pa idemo u Jollibee, ali je on zabrinut je li mi to odgovara. Uvjeravam ga da mi je to sasvim uredu i da je to zapravo jako dobar odabir. Kad ga pitam što će jesti, odabire najskromnije jelo, koje nije dovoljno da se nahrani hrvatski predškolac. Kupujem nešto na bazi tog jela, ali bitno više, jednako i sebi i njemu. Sve je to i dalje jako jeftino i znam da je odabrao ono prvo jer je skroman. Dok jedemo, gleda u svoj tanjur i izbjegava pogled prema meni. Kad vidim da nema nikakvih problema sa "ogromnom" količinom obroka, odlučujem da ću mu ostavit sve filipinske novce kad me ostavi na aerodromu, izuzev nužnih 550 pesosa, koje plaća svatko tko želi napustiti državu.

Nakon ručka, odlazimo prema aerodromu, ali prethodno, prema dogovoru, svraćamo prema trgovačkom centru "Mall of Asia", koji je navodno najveći trgovački centar u Aziji. Zbilja i izgleda tako. Ne želim šopingirati nego me samo zanima kako to izgleda. Izgleda, naravno, impresivno, sa hrpom sadržaja i klizalištem s pravim ledom, veličine standardnog hokejaškog igrališta. Gotovo svi posjetitelji su Japanci, Kinezi, bijelci i neki malobrojni imućni Filipinci. Vozač mi kaže da je tu prvi put. To me ne čudi. Na ulazu su zaštitari s pištoljima koji sve pregledavaju jer ovo definitivno nije mjesto na kojem je niži stalež dobrodošao. Ako uzmemo u obzir priču o opasnosti hodanja po centru grada, ne mogu reći da je odluka vlasnika šoping centra potpuno iznenađujuća. Prilikom razgledavanja vozač izgleda jednako impresioniran kao i ja, ako ne i više. Pričamo o tome čime se tko bavi i on mi kaže kako je prije radio kao dostavljač, i kako ima ženu i tri kćeri. Svaku rečenicu završava s jebenim "sir".

Dok se vozimo prema aerodromu, primjećujem kako se tu voze uglavnom japanski automobili pa počinjemo priču o automobilima. Pita me što vozim, pa kad mu odgovorim, osjećam potrebu da ga barem iz pristojnosti upitam vozi li on i privatni automobil, iako znam odgovor. Mislim da bi izostanak pitanja zvučao arogantno. On se nasmije na moje pitanje i odgovori mi da on vozi samo motocikl. Time mi ipak daje nadu da nije kao radnici u elektroničkim tvornicama, kojima su ručkovi od 1-2 dolara preskupi. To je informacija koju sam, bez pitanja, saznao dan prije.

Pitam ga što znači natpis na dnu filipinskih registracijskih tablica "Matatag Na Republika". Odgovara mi: "Strong republic, sir. Strong republic for corruption."
Da ga oraspoložim, kažem mu da je naš bivši premijer sad na optuženičkoj klupi, a on mi odgovara listom bivših filipinskih predsjednika koji su u zatvoru. Kaže da je sve bilo dobro do 1980.

Kad dođemo na aerodrom, on mi daje prtljagu i ja mu dajem napojnicu, u vrijednosti od tristotinjak kuna jer toliko imam u pesosima. Time nadoknađujem eventualnu nelagodu koju je pretrpio tog dana, iako stvarno nisam želio da mu bude neugodno, niti sam to očekivao. Time ujedno i pokušavam oprati svoju nečistu savjest, što prilikom kupnje nove računalne komponente ni ne pomislim na ljude koji su je sastavljali za plaću nedostojnu čovjeka, iako je to dobro poznata činjenica. Ti ljudi, nakon ovog putovanja, za mene nisu više samo puki podatak nego velika kolektivna sramota moderne civilizacije, koju ću osjećati kad god kupim novu hardversku komponentu.

Na letu prema Hrvatskoj, nekoliko puta ću razmišljati o čovjeku kojeg sam upoznao tog dana, svaki put će mi se vratiti taj isti osjećaj tuge, i prije prvog odlaska na spavanje napisat ću ovaj tekst. Sebično, da mi bude lakše.

srijeda, 22. svibnja 2013.

Licemjer (i ja o aktualnoj temi)


Sada ću u desetercu ovom
Sve na tradicionalan način
Iznit stav o aktualnoj temi

Poslužit se sa pisanim slovom
I sa rimom koja daje začin
Ko Vegeta onom šta se spremi


Malo mi je neugodno pisat
O onom šta ne tiče se mene
I o onom o čem nisam stručan

Ali više ne daju mi disat
Tvrdoglavi muškarci i žene
Kojim govor mržnje nije mučan


Meni nije jasno koga briga
Ako neko drugi stvari čini
Za koje ja nemam interesa

Zar je važno kad se kome diga?
Zar je bitno ko za kime slini?
Šta te briga, jadna li ti kesa!


Kada netko nekog drugog voli
I oće se s njime pravno vezat
Pa da skupa cili život dile

Ko si ti pa da te kurac boli?
Zašto ideš raspravu potezat?
Šta im braniš, matere ti mile!?


Priznaj da ti pederi se gade
Da ih najradije želiš ubit
Ali da se bojiš policije

Da ti stalno zbog onog šta rade
Izgledaju ko da će te ljubit
Tako nešto privlačno ti nije.


Kažeš da je protivno kulturi
Od našega hrvatskog naroda
Da dva muška u istom su braku

A kako je nekoj mladoj curi
Kad sama kod bauštele oda
A bekrija čeka je u mraku?


Nemoj sebi komplimente davat
Nije njima do tvojega čmara
Tako privlačnoga stasa nisi

Nećemo se više zavaravat
Da si zgodan, ti bi sada kara
S time šta ti u gaćama visi


Tad ti ne bi tolko bilo stalo
Da drugima uskraćuješ pravo
Koje tebe neće ni doticat

A sad misliš: "Daj i meni malo!"
Homofobna usijana glavo
Dok na lezbe počneš kitu micat...

Hereza ili - još malo pa nestalo


1. Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene.
- Zlatne teladi nikad nije bilo više nego danas. Klanjaju se njima novi, jučer kršteni vjernici, friški prvopričesnici, mladi krizmanici, zaljubljeni i oni manje zaljubljeni blagoslovljeni sakramentom braka i plavih (ili bijelih) prigodnih omotnica... Sto, dvjesto, petsto eura u svakoj. Umjesto konzumacije pred Bogom legalne ljubavi konzumiramo bogate trpeze, prebrajamo utržak, planiramo novi automobil. Nemaj drugih bogova uz mene – jok, ti ćeš!
2. Ne izusti imena Gospodina Boga svoja uzalud.
 - Izušćujemo ga svakodnevno, vodimo križarske ratove u ime Njega, proklinjemo, osuđujemo, opravdavamo kao da smo On sam glavom i bijelom bradom, bez pravih argumenata i zdrave pameti. Ne psujemo, ne beštimamo, to stoji, ali se smatramo Njegovom produženom rukom, ovako odabrani...prepotentnom religijom koja podcjenjuje. Izustila sam to. I neka sam.
3. Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji.
- Svetkujemo ga, podizanjem štandova za borbu protiv nekoga, nečega, izmišljenog neprijatelja u svojem bližnjem, pisanjem prosvjednih nota, prijetnjama bojkotom šopinga ako nam ne dozvole da djelujemo, odlaskom nedjeljom u Superkonzume po novi letak upućen "protiv"; zagriženo usmjeravamo svoju svetost na procjenjivanje stvari, pojava, inicijativa za koje su neki drugi kompetentni, ali mi ne damo "prida se", jer tako nas je učio Gospodin. Da nedjeljno jutro provedemo na misi, slušajući prodike o seksualnom odgoju, devijantnom guranju u krive rupe, nakon čega odlazimo kući još ljući, revoltiraniji nečim što nas se ne tiče, ali rado bismo bili "svakom loncu poklopac". To se u našim krajevima oduvijek nosi, poput modnog detalja ili šeširića. U ime Njega koji nije "ni luk jeo, ni luk mirisao".
4. Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji.
- Tu smo jaki, rado tendimo roditelje. U zamjenu za to dobijemo komad zemlje, kuće s okućnicom ili vikendicu kad otegnu papke. Dobro će nam biti na zemlji. Lukrativno. S vlastitom braćom i sestrom nećemo progovoriti ni riječi osjetimo li se zakinuti za nasljedstvo. Ali njih ionako ne moramo poštivati. "Di piše da moramo?"
5. Ne ubij.
- Osim kad nam je zgodno. A onda možemo "kolcem, lancem, bokserom u glavu" ili barem verbalno. Ako je slabiji, udarimo cipelom. To se ionako ne računa. Motiv je opravdan, makjavelizam jedina religija koju poznajemo. Praktično.
6. Ne sagriješi bludno.
- Na ovo se fokusiramo počesto; ova nam je Božja zapovijed najvažnija. Zato smo se zalijepili za tuđe ključanice, zavirujemo pod tuđe poplune, uzimamo metar u ruke da provjerimo koliko je "ona rupa" daleko od "ove rupe u koju se gura". Svoj poplun nismo ni podigli, on je u četiri zaštićena zida. Iskorjenjivanje tuđe bludnosti naše je legitimno pravo. Remember, mi smo Odabrani.
7. Ne ukradi.
- A što ne bi ako nam se pruži prilika?! Zgrabi, zaposli prijatelja, rođaka, podmaži doktora, profesora, iskoristi metež, rat, to je prilika... Uzmi golfa najnoviji model, mercedes, sagradi šoping centar, nagazi na porez, raširi ruke s oltara, ogrni se svilom i kadifom, sagradi katedralu na oprostima, suosjećaj deklarativno... I nikad se ničega ne odreci. Neka ti željezni križ bude najveća pljuska u obraz licemjerja.
8. Ne raci lažna svjedočanstva.
- Ili ne priznaj da ih svakodnevno govoriš. Boli nas briga, svi tako...
9. Ne poželi tuđeg ženidbenog druga.
- Ali ga kresni čak i ako ga nisi poželio. Sakrijmo sramnu statistiku iza krinke svetosti braka koji ne raskidamo - nikada! Ni pod cijenu tihe mise za nedjeljnim ručkom. Ali normalno je da švrljamo sa strane "jer to rade svi", nismo ludi da "svaki dan jedemo isto jelo". Ali, ni da priznamo... Jer to se jednostavno ne radi.
10. Ne poželi nikakve tuđe stvari.
- Umjesto toga bolje nam je da trujemo sami sebe i okolinu neprestanim analizama tuđih džepova, virkanjem s prozora kakav auto susjed ima, kako izgleda njegova zbigecana plavuša... Dobro usporedimo poklone koje dobijemo na sveti dan primanja novog sakramenta, pa se bacimo na pod i lupajmo nogama sumanuto dok i nama ne kupe novi mobitel, iPod, markirane tenisice, najskuplju torbu u razredu ili nas ne maskiraju, prigodno, u najseksi krizmanicu ovogodišnjeg natječaja. U suprotnome imamo svako, ustavom zajamčeno, pravo crknuti od ljubomore. Između ispovijedi i hostije.

Uslast!

Zamislimo svemir u kojem je potpuno prihvatljivo pisati ovakve manifeste... :)


Moram se izjasniti po pitanju recentnih događaja u našoj državi, a koji se tiču „prava“ ljevaka.
Dešnjakinja sam, ali sam se oduvijek bez ikakve diskriminacije družila s ljevacima. I oni su samo ljudi. Bilo kakvo javno prozivanje ljevaka ili nazivanje kojekakvim pogrdnim imenima oduvijek me vrijeđalo, skoro pa na osobnoj razini, samo zato što znam sljedeće: nitko nije odabrao biti ljevak, niti ljevaci svojim odlukama da se koriste lijevom rukom ikoga vrijeđaju.

Ali ljudi moji, što je previše previše je!
Kada ćete shvatiti da ovim referendumom nitko nikom ne želi zabraniti da ljevak koristi lijevu ruku i da voli koristiti lijevu ruku? Kada ćete shvatiti da se nitko nikom ne uvaljuje u osobni prostor i nadgleda koju tko ruku koristi u svoje slobodno, privatno vrijeme?
Dragi ljevaci i svi vi koji ih podupirete – ljevorukost nije bolest, ali tako mali postotak ljevaka dokazuje da NIJE PRIRODNA. Ne radi se o genetskoj sklonosti, nego o odabiru! Kao da meni nikad nije palo na pamet da bih mogla koristiti lijevu ruku! Pa sasvim je normalno da nam u nekoj formativnoj dobi svašta pada na pamet, ali svi s vremenom shvatimo da od nekih aktivnosti nema nikakve koristi! Da, nema nužno ni štete, ali sjetimo se vremena kad se pisalo naliv perom – pa redom su svi ljevaci imali umrljane ruke! Piše se S LIJEVA NA DESNO i potpuno je NEPRIRODNO to činiti lijevom rukom, ne razumijem što u tome točno nije jasno i što je u tome uvredljivo?? Jasno, postoje neke kulture u kojima se piše u drugom smjeru, ali te kulture su MANJINA. A ako je ljevorukima već u interesu ispoljavati svoje navike, neka odu živjeti u takve kulture!

Čak se mogu i uživjeti u to da je stav koji sam upravo iznijela pretjerano rigidan te bih od njega i odustala – u krajnjoj liniji, nitko više ne piše nalivperom. Ali odakle, molim vas, odakle sada ova izopačena ideja da se aktivnost korištenja olovke od strane ljevorukih osoba naziva PISANJEM, kad je sasvim jasno što je pisanje?? Pisanje je aktivnost koja se provodi desnom rukom! Ne vidim što je uvredljivo u tome da se traži referendum za uvođenje takve definicije u Ustav! Hoće li se time možda narušiti prava ljevaka? Hoće li im netko time možda oduzeti pravo da koriste olovku lijevom rukom? Neka se samo to nekako drugačije zove! Neka se zove npr. škrabanje ili, ako je to već uvredljivo, neka se smisli neki novi naziv! Ali vrijeđati dešnjake i njihov PRIRODNO NAMETNUT rukopis, uredan rukopis, time što se aktivnost korištenja olovke od strane ljevaka naziva PISANJEM je jednostavno pogrešno!

Što se tiče ideje o upisu ljevaka na Učiteljsku akademiju: zar nema dovoljno dešnjaka koji to žele? Nije li sasvim jasno da će dijete, koje ništa ne može racionalno odlučiti, promatrajući učitelja koji piše lijevom rukom i samo pokušati isto? Nije li potpuno jasno da djeca uče imitirajući? Želimo li zbilja odgajati cijelu naciju, ili kompletnu svjetsku populaciju ljudi koji pišu lijevom rukom? Pa čak ako od toga u nekom trenutku i odustanu – nije li okrutno NAMETATI nedužnoj, maloj čeljadi da to moraju gledati iz dana u dan, misleći da je to jedini normalan način?

Zaista ne shvaćam dokle to ide! Što je sljedeće? Da se odobrava pisanje nogom ili, pak, genitalijama, po mogućnosti u javnosti? Pa sigurna sam da postoji cijeli niz ljudi kojima je i to neka vrsta fetiša i ne vide u njoj ništa uvredljivo, a ne da nam se svima gledati kojekakve egzibicije! Davno smo prerasli „nogu za vrat“, a do pokazivanja falusa koji drži olovku nikad nije ni došlo, no čini se da naša javnost uporno teži za tim.

Ponavljam – ne želim uskratiti ljevacima mogućnost da koriste olovku lijevom rukom. Ali vrlo je jasno što je PISANJE.

četvrtak, 16. svibnja 2013.

Maki je bio fakat super lik (tragikomična priča bez poante, u kojoj je Maki živ do samoga kraja)


Bio je sam početak školske godine ili tako nešto. Studeni, zapravo. Pješačile smo doma iz škole, kraćim putem toga dana jer je meni bilo prehladno da šećem preko badnjuškoga groblja, a Jelena je zaključila kako je vjerojatnost da nas netko pokupi glavnom cestom ionako veća, nego krećemo li se zaobliaznim putem. I bila je u pravu jer naišao je Maki.

Tih smo se godina dosta družile s ekipom puno starijom od nas. Zapravo, sad kad malo bolje razmislim, i nisu bili toliko stariji od nas – možda pet godina ili tako nešto, ali kad imaš sedamnaest, netko od dvadeset i dvije čini ti se nevjerojatno odrastao i zreo. Sam zarađuje svoje pare i ne mora slušati ograničenja staraca. To je ono što razlikuje dijete od odrasloga, barem službeno, iako se više uopće nismo smatrale djecom.

Maki je bio (a možda je još uvijek?) dečko / momak iz jednog od okolnih sela. Vozio je jeftini auto koji smo obožavale – ne znam je li se radilo o Jugiću ili o nečem sličnom. Znam samo da je auto bio u poprilično derutnom stanju i da je bio crven. Oduvijek sam po pitanju raspoznavanja auta bila žena. Još jedne se činjenice sjećam o tom autu, a to je da je imao pregenijalne zvučnike i da je u njemu uvijek svirala vrhunska muzika. Maki je bio tip momka kakvi su mi se uvijek sviđali, barem za prijatelja: neprezenciozan, a inteligentan i s prekopiranim mojim ukusom za muziku. I što je još važije, vječito nasmijan, s dušom djeteta i srcem punim ljubavi. Za sve, ali stvarno za sve.

Kad nas je prvi put pokupio, bio je vruć dan, pred kraj školske godine. Bez imalo dvojbe, usapunate znojem i mirisom Mujinog bureka (od kojeg, kako bi rekla moja bivša cimerica „upropastiš i majicu i gaće onim vrilim uljem, ali vridi svake fleke“) koji smo upravo kupile i podijelile – jer ništa ne paše vrućem ljetnom danu pred kraj školske godine kao masni burek, ušle smo u Makijev auto. Tada se još nije dogodila ni Anđela Bešlić, a kamoli Antonija Bilić, a Maki se činio kao pristojan momak. I bio je, hvala Bogu da smo tako glupe ipak dobro procijenile. Ajde, bile smo dvije, time se bar i danas mogu tješiti... Sjećam se da je toga dana svirao Eminem, „White America“, inicijalna pjesma s albuma koji je izašao godinu ili dvije prije toga. Maki nije puno govorio, samo nas je priupitao gdje želimo da nas iskrca, što je na kraju i napravio: u roku od...onoliko minuta koliko prođe od početka albuma da kraja druge pjesme, bile smo svaka svojoj kući. Tj., Jelena je bila i malo ranije jer je nju prije iskrcao, a onda je mene nastavio voziti do moje kuće. Vjerojatno me strah nije ulovio jer sam iz nekog razloga odlučila vjerovati u dobrotu čovjeka koji je sve pare utukao na vrhunske zvučnike, umjesto u bolji auto. Opet kažem – nije neki kriterij za vrednovanje osobe, ali pokazao se ispravnim.

Tako smo se počele družiti s Makijem: s vremena na vrijeme, pokupio bi nas putem od škole do kuće, a onda je počeo i s nama sjedati na kavu. Užasno dobar momak koji nam se nikad nije upucavao, ali nas je zato puno puta branio od seljačina po birtijama i što je još važnije, od vena proširenih pješačenjem po psećoj vrućini ili upala pluća zarađenih cičom zimom od Drniša do Badnja i Siverića.

Tog jednog dana, o kojem sam zapravo krenula pisati, pokupio nas je kako bi nas spasio od ciče novembarske zime (i dalje ne znam koji je pridjev od „studeni“, a da ne zvuči sakralno ili nepismeno, a i sviđa mi se „novembarsko“ – ono srboljupsko i gansoljupsko u meni nikako da umre...a i zašto bi?). Bio je pripit, a inače nije vozio pijan. Već po običaju, prvo je iskrcao Jelenu, a onda smo nas dvoje u autu ostali sami. Vozio je neuobičajeno brzo, a iz zvučnika mu je treštao EKV – „Zabranjujem“. Nikada ranije nisam slušala njihov posljednji album. Maki je, baš poput albuma, bio vidno ojađen i živčan.
„Šta je tebi danas?“ pitala sam ga. Počeo je pričati o tome kako nema para i kako ne zna što bi sa svojim životom. Kako mora prebrajati svaku kunu i kako mu se auto raspada. Kako je jedino što ga veseli muzika i tu i tamo koji razgovor s ljudima koji ga kuže.
„A znam da vas dvi mislite kako sam ja svoj čovik i kako nikog ne moram slušat,“ rekao je, „ali to kako meni mater i ćaća side za vratom, to vi nećete u tri života razumit! Pun mi ih je kurac više!“
Nisam znala što bih mu rekla i ispalila sam nešto o tome da se možemo otići još malo provozati i zapalit cigaretu, a on je na to samo kratko rekao kako nema baš para za vozanje i za cigarete i kako već danima nije zapalio.
Šutjeli smo neko vrijeme tako, a onda je samo nadodao: „Jadno i to prase, jeba ga ja.“
Meni ništa nije bilo jasno i pitala sam koje prase, a onda sam na zadnjem sjedalu primijetila nekoliko naoštrenih noževa i poveći malj. Studeni je...novembar možda, kako se uzme. To doba godine, uglavnom.
„To prase,“ rekao je i motirao glavom prema zadnjem sjedalu, „to, koje sad moram ić zaklat da ne bi isprid ćaće ispa pička. Jebate, da mi ga je nekako iz puške ubit, pa spasio bi se.“

U tom smo trenutku došli preko puta moje kuće, on je naglo zakočio, spustio sunčane naočale na oči, iako vani nije bilo nimalo sunca i ja sam se poprilično brzo izgubila iz auta.

Maloprije sam slušala posljednji album EKV-a, po tko zna koji put u životu, ali sam se prvi put na ovu pjesmu sjetila tog nelijepog događaja i trenutka u kojem sam shvatila da su sreća i odraslost jako relativan pojam. I da činjenica što dvije srednjoškolke po birtijama braniš od siledžija nipošto ne znači da se ne bojiš ispasti pička i da ponekad zbilja neželjena svinjokolja u čovjeku može probuditi tešku tugu zbog besparice i auta koji se raspada.

Maki je fakat bio dobar lik, zapravo sam samo to htjela reći. A možda je još uvijek? Tko bi znao...