"Nemoj plakat, Barbara. Živit ćemo mi jednom u istom gradu", rekla mi je jednog ljeta kad sam preventivno plakala jer će otići natrag u Zagreb za malo manje od 48 sati. Čučala sam u donjem wc-u, kako zovemo mali kućni zahod bez kade, u koji odlazimo samo kad trebamo obaviti nužde ili oprati ruke, ili upotrijebiti veš-mašinu. Ili, kao ja, plakati iza zaključanih vrata, gledajući se u ogledalu. Te večeri, zaboravila sam zaključati vrata pa me "lupila" njima, dok sam plakala u malo ogledalo koje mi je poklonila nekoliko tjedana prije. Bilo je četvrtasto, ljubičastoga okvira, složeno tako da izgleda kao da ga, ogromnog, pred sobom drži žuti, čupavi troll-doll, svojstven devedesetima. Voljela sam to ogledalo; koristila sam ga dok se nije raspalo, razlijepilo i pretvorilo u atome nekadašnjih odraza.
Voljela sam, više-manje, sve što mi je kupila. I rekla. I napravila. I savjetovala. I pokazala. I sve što nije.
Kad smo se, po oslobođenju, vraćali u Siverić, stari je ludio od gomile smeća koje smo vukli u mojim kutijama. Poput kakvoga poludjeloga hrčka, čuvala sam sve što mi je poklonila. I stvarno je tu bilo hrpe smeća, ne jer je poklanjala smeće, nego jer sam godinama čuvala i ambalažu od njenih pokona.
"Ne mogu to baciti - to je kartonska kutija u kojoj je bilo zrno riže s mojim imenom koje mi je Ankica kupila."
"Ovo da bacim?! Jesi ti normalan?? To je mašnica koju je Ankica stavila na onu šalicu koju mi je donila za prvu pričest!"
"Ne. Ne! Ne diraj to! Ne bacaj ovu perlicu! Ne - to smo skupa slagale kad smo radile pokon za tvoj rođendan, još prije pet godina! Znaš ti kako smo se mi trudile za to?"
I tako dalje. Ukrasni papir sa slonićima, polu-prozirna futrola za naočale, svirajuća čestitka za moj šesti rođendan - koja već desetljeće ne svira, ali u njoj piše "sretan rođendan svojoj velikoj sestri žele Tonći i Ankica", pismo koje sam ukrala Jakiši, a u kojem mu je napisla da je najvažnije da "Barbara ne skuži ako ste tužni"... Štapić od šećerne vune (nije bilo kakav - ima točkice!) i sve ostalo, iole lijepo, ako je ona donijela...mora ostati. Kriterij ljepote je jasan - odabrao moj osobni Đelo Hadžiselimović, moja mama koja me nije rodila, moja najbolja prijateljica dobivena rođenjem od iste matere. Autor dokumentarca zvanog "Barbarino djetinjstvo".
Nemojte me krivo shvatiti; ja sam bila posve normalno dijete. Samo, malo emotivnije. Voljela sam i braću, i starce, i tetu Seku, ali nikog nisam toliko slijepo obožavala kao svoju sestru.
I zato sam plakala oko triput godišnje, kad bi sjedala na bus, za daleki Zagreb, i zauvijek (tako se činilo) odlazila iz mojeg života. Do sljedeće prilike, do sljedećeg blagdana do kojega križam virtualnih tisuću dana, na virtualnom kalendaru vlastite sreće.
Kada su u četvrtom osnovne curke iz razreda kolektivno prestale razgovarati sa mnom, ja sam na stranicu bilježnice iz hrvatskog napisala "nitko mi tebe ne može uzeti" i svaki dan to sebi ponovno čitala. Napravila sam i 3D sjenu oko tih slova - kako me ona naučila, i nacrtala jednu malu pčelu, prozirnih krila, s dvjema crticama koje pored njih nacrtane glume pokret - kako ju je ona crtala. Divila sam se toj pčeli, divila sam se tim slovima...divila sam se svojoj sestri, u dalekom Zagrebu i visila s njom na telefonu čitave godine, glumeći da je sve u redu jer, eto, imam jednu prijateljicu.
Prije koji dan, Dora se probudila, znojna od ljeta i spavanja, sklupčala mi se na grudi i disala mirno. Mirisala je kao krevet moje sestre dok bi, u vrućim ljetima, pakirala zadnje stvari u kofer, a ja sam sjedila na tom krevetu i udisala zadnje molekule njezinog boravka ovdje ove sezone, prije nego što mama opere plahte i bude opet isto, kao i ostatk godine.
Živimo u istom gradu, kako je i obećala.
S vremena na vrijeme, posvađamo se, s vremena na vrijeme, ja odem u drugu zemlju i onda ona plače jer je ostavljam, s vremena na vrijeme, zaboravim da mi je sve na svijetu.
Ali i dalje stisnem Doru malo jače jer miriši poznato, kao topli ljetni krevet moje sestre. Miriši kao ljubav iz djetinjstva.
I ja znam kako će Dora crtati pčelu. Ili barem, kako ću je ja tome naučiti.
Voljela sam, više-manje, sve što mi je kupila. I rekla. I napravila. I savjetovala. I pokazala. I sve što nije.
Kad smo se, po oslobođenju, vraćali u Siverić, stari je ludio od gomile smeća koje smo vukli u mojim kutijama. Poput kakvoga poludjeloga hrčka, čuvala sam sve što mi je poklonila. I stvarno je tu bilo hrpe smeća, ne jer je poklanjala smeće, nego jer sam godinama čuvala i ambalažu od njenih pokona.
"Ne mogu to baciti - to je kartonska kutija u kojoj je bilo zrno riže s mojim imenom koje mi je Ankica kupila."
"Ovo da bacim?! Jesi ti normalan?? To je mašnica koju je Ankica stavila na onu šalicu koju mi je donila za prvu pričest!"
"Ne. Ne! Ne diraj to! Ne bacaj ovu perlicu! Ne - to smo skupa slagale kad smo radile pokon za tvoj rođendan, još prije pet godina! Znaš ti kako smo se mi trudile za to?"
I tako dalje. Ukrasni papir sa slonićima, polu-prozirna futrola za naočale, svirajuća čestitka za moj šesti rođendan - koja već desetljeće ne svira, ali u njoj piše "sretan rođendan svojoj velikoj sestri žele Tonći i Ankica", pismo koje sam ukrala Jakiši, a u kojem mu je napisla da je najvažnije da "Barbara ne skuži ako ste tužni"... Štapić od šećerne vune (nije bilo kakav - ima točkice!) i sve ostalo, iole lijepo, ako je ona donijela...mora ostati. Kriterij ljepote je jasan - odabrao moj osobni Đelo Hadžiselimović, moja mama koja me nije rodila, moja najbolja prijateljica dobivena rođenjem od iste matere. Autor dokumentarca zvanog "Barbarino djetinjstvo".
Nemojte me krivo shvatiti; ja sam bila posve normalno dijete. Samo, malo emotivnije. Voljela sam i braću, i starce, i tetu Seku, ali nikog nisam toliko slijepo obožavala kao svoju sestru.
I zato sam plakala oko triput godišnje, kad bi sjedala na bus, za daleki Zagreb, i zauvijek (tako se činilo) odlazila iz mojeg života. Do sljedeće prilike, do sljedećeg blagdana do kojega križam virtualnih tisuću dana, na virtualnom kalendaru vlastite sreće.
Kada su u četvrtom osnovne curke iz razreda kolektivno prestale razgovarati sa mnom, ja sam na stranicu bilježnice iz hrvatskog napisala "nitko mi tebe ne može uzeti" i svaki dan to sebi ponovno čitala. Napravila sam i 3D sjenu oko tih slova - kako me ona naučila, i nacrtala jednu malu pčelu, prozirnih krila, s dvjema crticama koje pored njih nacrtane glume pokret - kako ju je ona crtala. Divila sam se toj pčeli, divila sam se tim slovima...divila sam se svojoj sestri, u dalekom Zagrebu i visila s njom na telefonu čitave godine, glumeći da je sve u redu jer, eto, imam jednu prijateljicu.
Prije koji dan, Dora se probudila, znojna od ljeta i spavanja, sklupčala mi se na grudi i disala mirno. Mirisala je kao krevet moje sestre dok bi, u vrućim ljetima, pakirala zadnje stvari u kofer, a ja sam sjedila na tom krevetu i udisala zadnje molekule njezinog boravka ovdje ove sezone, prije nego što mama opere plahte i bude opet isto, kao i ostatk godine.
Živimo u istom gradu, kako je i obećala.
S vremena na vrijeme, posvađamo se, s vremena na vrijeme, ja odem u drugu zemlju i onda ona plače jer je ostavljam, s vremena na vrijeme, zaboravim da mi je sve na svijetu.
Ali i dalje stisnem Doru malo jače jer miriši poznato, kao topli ljetni krevet moje sestre. Miriši kao ljubav iz djetinjstva.
I ja znam kako će Dora crtati pčelu. Ili barem, kako ću je ja tome naučiti.
