„Moje pjesme, moji snovi,
Moje pjesme, moji snovi.
Taj je film u osam i po,
u četvrtak, sutra jeeeee.“
Stihovi i glazba ovog uratka, koji je očito nastao jedne
davne srijede u prošlom stoljeću, potpisuju Jelena Prpa i Ankica Tomić. Tko
potpisuje koji dio, više se ne sjećam. U to sam vrijeme još biciklom išla u
školu (ili izvanškolske aktivnosti) jer mi je ćaća sagradio kuću u Nedođiji
koja gravitira Drnišu, što bi moj društveni život svelo na minimum da nisam
svladala vožnju bicikla po buri, kiši i mraku, a sve u svrhu preživljavanja.
OK, pretjerujem, Siverić je pitoreskno mjesto, osobito u proljeće, kad se sve
zazeleni, a ljubičica ima uokolo kao da ih netko krišom sadi dok se ljudi
sklanjaju od zimske bure, jutarnje slane i općenito depresije – pa one spremno izmigolje
iz zemlje taman kad se u čovjeku ponovo probudi želja za životom. A depresije
su svuda iste, tužne, čemerne i bez snage da se pokrenemo, jednako u Zagrebu,
Dalmatinskoj zagoru, New Yorku i, valjda Kuala Lumpuru. Uglavnom, Siverić treba
prezimiti kao što treba i Drniš, jer duge su zime ondje, na plus više stupnjeva
Celzijevih, ali onih koje bura uvuče do potkošulje, pa se hladnoća nastani u
ramenima i škini. Zato, kad zapupa, moj Siverić postaje arkadično odredište,
doduše bez proplanaka na kojima obitavaju janjad (njima je mjesto negdje drugo,
za što sad nije ni vrijeme ni mjesto) i pokoja dadilja s buljukom raspjevane
djece. Možda su mi baš zato bili egzotični (ne janjci, raspjevana djeca).
Da me se ne bi shvatilo krivo (ako netko ima afiniteta za
shvaćanje mene kao osobe i moje obitelji kao... jelte, obitelji), kod nas se
isto rado pjevalo. Oš božićne, oš partizanske, oš dalmatinske dok se vozimo
prema mojem ranom odredištu... Ali, to je već neka druga priča.
Vratimo se, stoga, pjesmici s početka. Kako li smo to moja
rodica i ja osjetile potrebu u song pretvoriti film koji se songovima jedino i
bavi, upitat će se svaki, ili barem neki, podozrivi čitatelj. Sredinom osamdesetih
u Drnišu je još radilo kino. Redovito se pohodilo, posebno tijekom relativnih
premijera koje bi k nama došle sa svega godinu ili dvije zakašnjenja.
Socijalizam je to bio, okrutni. Top Gun
s delayem. Spomenuti ćaća koji je kuću sagradio u Nedođiji koja gravitira
Drnišu, nije bio neki opak lik. Nije radio razliku između mene i brata kad nas
je trebalo puštati u izlazak ili bilo kamo navečer. Njemu se jednostavno nije
dalo dežurati kod telefona, odlaziti po nas, „razvažati nas okolo“, a bio je
prenervozan za spavanje dok ne dođemo kući (pa da se on naspava ko čovik). Zato
nas je rado držao pod ključem. (Pretjerujem, hiperbola je moje omiljeno
sredstvo. Dvaput sam padala iz nje.) Problem kina riješio se jednostavno nešto
kasnije, nekoliko godina nakon „Mojih pjesama i još više mojih snova“, kad mi
je brat dao savjet, nešto u stilu: „Nikad ne pitaš mogu li u kino, nego mu
kažeš da večeras ideš. Na šta će on odgovoriti: dobro.“ I bi tako. No, kad imaš
12 ili 12 i po, teško se dovijaš takvim dvojbenim rješenjima, iskren si i mali,
pa pitaš roditelje možeš li u kino, i to na, danas me sram reći, „inkriminirajući“
mjuzikl iz njihove mladosti.
Iščekivao se taj četvrtak danima, skladala se i pjesmica u
njegovu čast, pjevale smo je Jelena i ja cijelo popodne. Bio nam je to nekakav
final countdown, oduševljenje pred oduševljenje koje su nam najavile naše
matere... (a zna se da Srzićkama nema ravnih kad se pusti glas).
I da skratim, u kinu sam vrlo brzo stekla pojam o vremenu,
kao što Robert Wise nije, pa se uzvrpoljila svjesna da 174 minute u mojem
roditeljskom domu neće proći nezapaženo.
I tako, sjela sam na bicikl i lagano, pedalirajući, krenula
kući. Naravno, nakon odgledane 174 minute i blic recenzije filma na platou
pokraj drniškog kina.
Buba stare proizvodnje ima karakterističan zvuk. Svatko čiji
je ćaća imao taj auto ili ga je možda vozio i sam, dobro zna kako njegovo „prprprprprprrrrrrr“
nije nimalo nalik na druge „pr-prove“, automobilske, brodske ili one što ih
proizvode mopedi različite proizvodnje. Ovaj se „pr-pr“ nadaleko prepoznaje. A
cesta od Siverića do Drniša prilično je prazna i mračna, pa zvuk plave bube
čuješ i dok je ne vidiš.
Pedaliram ja tako dugom, blagom, ali upornom uzbrdicom (za
poznavatelje: od pumpne stanice do Vinarije), a rođeni mi otac dolazi ususret. Pada
lagana kišica, a čini mi se i da puše... (Ne izmišljam ovo dramaturgije radi,
tako se sjećam.) Stari dolazi do mene, farovi auta mi bodu oči, pa dok se
zaustavlja, ja gledam u kapljice koje pršću pred upaljenim svjetlima.
„Zapamtit ćeš kad si bila u kinu“, kaže mi kroz prozor bube,
pusti me da malo odpedaliram, pa se i on okrene autom i ubrzo me prestigne. Ja
nastavim pedalirati u mraku.
Mrzim „Sound of Music“, zapamtila sam ga dobro, zbog jedne
jedine rečenice izazvane logorejom netaktičnog redatelja. Srećom, za sve ostalo
tu je bio moj brat, da mi dade pravi savjet u pravo vrijeme. Onaj o
manipulaciji roditeljima i preživljavanju u ekstremnim uvjetima. Hvala ti,
Tonći, dadiljo moja!
