Totalno tripozna "simetrija" (Nećemo nikad na zelenu granu, to vam garantiram.)

Liberal sam. Ako moramo dijeliti ljude na konzervativne i liberalne, svakako spadam u liberale. Ako ih ne moramo dijeliti, svejedno spadam u liberale.

I uopće ne mislim da su konzervativci primitivni i nazadni. Nemam potrebe glumit da sam urban i to mi nije bitno. Volim pečenu janjetinu, nogomet, navijanje, balote i narodnu poeziju u desetercu. Znači, ne furam se na liberale nego sam stvarno takav.

I nemam nikakvih problema s tuđim političkim mišljenjem. Ti si konzervativan?
OK. Voliš tradicionalni obiteljski život, odlaziš nedjeljom na misu, družiš se s drugim klasičnim obiteljima, ne pada ti na pamet da smotaš joint, misliš da je pornografija otrov za tvoje moralno zdravlje.

Ako tebi odgovara, odgovara i meni ne pada mi na pamet da ti namećem svoje ideje koje su totalno suprotne od svih tvojih. Moj život - moji odabiri, tvoj život - tvoji odabiri.

Zašto razmišljam tako? Jer sam liberal i po definiciji liberalno-konzervativne podjele, mislim da svi imamo slobodu izbora.

Ali ako si konzervativac, onda ne misliš da mi svi imamo slobodu izbora. Ne misliš da ja mogu smotat joint, ne misliš da se mogu jebat s muškima, ne misliš da imam pravo gledat pornografiju kad me volja.

I tu nastaje problem, a posebno ako spadaš u "tolerantne konzervativce".

Jer tolerantni konzervativci misle da je sasvim normalno da s liberalima sjednu za stol i onda s međusobnim uvažavanjem raspravljaju o tome što liberalima treba dozvoliti, a što ne.

Krasno! Baš jedan simetričan odnos. Ja u takvim razgovorima mogu sudjelovat u vrh glave jednu minutu, nakon čega dobijam užasno snažan poriv da sugovornika bubnem šakom među rogove. Ako to ne napravim, a nikad ne napravim, to je isključivo iz straha od zakona. Bez obzira koliko sugovornik bio fizički spremniji od mene, u trenutku kad skužim da on očekuje da ravnopravno raspravljamo o mojim stvarima, potrefio bih ga letvom, pa da je još toliki.

Tu ne govorim o pitanjima koja se tiču i drugih osoba. Nije meni osobna sloboda najsvetija stvar na svijetu. Život u zajednici, bilo lokalnoj ili globalnoj, nužno traži ograničavanje privatne slobode.

Međutim, tražit da se nekom zabrani nešto što se tebe ne tiče, for a good measure, kod mene jedino izaziva izraziti prezir prema osobi koja je tako nešto izjavila.

Da ne bi bilo zabune, postoje ljudi koji žive svoj konzervativan život bez ikakve namjere da svoj životni stil nameću drugim ljudima. Takvi su izrazita manjina i o njima sad ne pišem.

Ovi drugi, konzervativna većina, imaju taj svoj obrazac ponašanja koji se iznenađujuće jednostavno može objasniti:

Nesretni su zbog svog konzervatizma, a nesreća je relativan pojam koji nastaje isključivo kroz usporedbu s ljudima koji te okružuju.
Da budem potpuno plastičan, po cijenu toga da ispadnem užasno vulgaran, navest ću jedan primjer:

Ti živiš konzervativnim životom, a libido ti je ko u bika. Ono, puko bi ko kokica da možeš okolo jebat i to puno. I to razno. Puno, razno i u velikim količinama. Ali, avaj, smatraš da je to grijeh i onda se tuširaš hladnom vodom. I, kurcu za volju, hladna voda ti djeluje ko afrodizijak. Ti sve luđi i luđi, turiraš u mjestu ko manijak.

A kroz prozor vidiš susjeda, koji se praši s kim stigne. Sumnjivih je moralnih normi, ali definitivno nije silovatelj. Ma čak i ne vara svoje partnerice, nego znaš da orgija po cijeli dan. One dolaze kod njega, sve redom u dopičnjacima, i izlaze sretne. Izlazi i on sretan, da bi se ubrzo doma vratio s nekim frajerom pa se i snjim praši. U njega isto libido ko u bika, ali mu je doskočio efikasnom metodom.

Za tvoj problem postoje dvije solucije. Jedna je da i ti kreneš stopama susjeda, ali onda će te tvoje društvo i obitelj potpuno odbacit, a možda te budu pržili i na vječnom ognju.
Druga solucija, puno jednostavnija, je da susjedu onemogućiš bludne radnje.
Prvo čekaš da ti susjed umre od kakve boleštine, ali nisi ti te sreće. Da dobije sidu, ti bi otvorio bocu domaće travarice, ali ovaj je neuništiv.

I onda ga kreneš prozivat javno da je ovakav i onakav, da ga tvoja djeca gledaju kako hoda svaki dan s drugom ženom, da ne znaš što djeci da odgovoriš kad te pitaju ko je onaj striček sa susjedom Zdeslavom. Da se ne radi o susjedu Zdeslavu nego o susjedi Zdeslavki, vikao bi za njom da je kurva. I tako dalje, i tako dalje...

Na kraju, u svoj svojoj frustraciji, počneš pizdit na dečke koji u parkiću puše travu. Jer njima je skroz dobro. Oni se smiju, nitko im ne smeta, niti oni nekom smetaju. Sretniji su i od tebe i od tvoga susjeda Hefnera skupa. I to te posebno raspizdi pa pozoveš policiju da privede one narkomane koji u dječjem parkiću duvaju poslije ponoći.

Najsmješnije od svega je što su pravila uopće postavljena tako da se od mene očekuje da hladne glave nekom objasnim zbog čega imam pravo smotat žižu. Da nije od konzervativaca, bio bih uvjeren da su prije takve ideje povukli crtu bijelog.

Hoću glavom u struju! (Zaokruži "NE", umjesto da stalno plačeš.)

Ima tome već više od deset godina, kako je Račanova vlada odlučila smanjit ovlasti predsjedniku države i učiniti rečenu poziciju najlagodnijim radnim mjestom u državi.

Zapravo je bolje bit predsjednik države nego engleska kraljica. Pet godina obnašaš neke formalnosti, režeš trake, slikaš se s malim čovjecima i glumiš da si jezičac na vagi demokracije
Onda ti istekne mandat i postaješ bivši predsjednik. Idealan trenutak da se posvetiš izradi ikebane i podučavanju unuka vještini oponašanja prđenja pomoću šake i pazuha, budući da te država doživotno financira izdašnom mirovinom.

Malo nakon što je sudbina htjela da naš prvi predsjednik ne uživa status bivšeg predsjednika, Račan i društvo su novom predsjedniku odlučili smanjiti ovlasti i time premijera vlade, rečenog Račana, učiniti najmoćnijim čovjekom u državi.

Time su oduzeli pravo narodu da direktno bira šefa države i zamijenili to pravo indirektnim biranjem.
Ništa čudno, ništa neobično, po mom mišljenju pohvalno, ali je jedna, možda već zaboravljena činjenica, vrlo interesantna:

Taj potez je proveden i podržan kao POVEĆAVANJE demokracije.

Zgodno.

Da se odmah izjasnim. Meni demokracija nije nešto u što se kunem. Držim se mišljenja Dana Simmonsa, koji je u jednoj od svojih knjiga hiperionske sage napisao da je ukupna inteligencija mase manja od najmanje inteligencije pojedinca koji pripada toj masi. Otišao bih toliko daleko da bih radije koristio sastavljanje vlade nasumičnim odabirom umjesto demokratskim izborima. Bubanj s kuglicama je neumoljiv. Ne možeš na njega utjecat demagogijom i predizbornim obećanjima.

Međutim, mijenjanje direktnog biranja šefa države indirektnim, samo glupim Hrvatima možeš prodat kao potez koji će društvo učiniti demokratičnijim.

Ima tome već više od dvadeset godina, imali smo jedan referendum na kojem smo složno odabarali opciju izlaska iz pokojne države. Nisam netko tko bi i suzu pustio za spomenutom pokojnicom, ali danas ipak sve češće čujem ljude koje puca nostalgija za vremenima prije tog referenduma. Valjda su u svojoj nostalgiji iskreni. Neki od tih nostalgičnih rođeni su nakon tog referenduma. Kako sam ipak bio svjedok tih vremena, premda puno više zainteresiran za Čipi Čips, Coca Colu, nogometno prvenstvo u Italiji i vještinu prđenja pazuhom negoli za politiku, odlučio sam da ću radije patiti od nostalgije za, ako ne Franjom Josipom, ono bar za prvojanuarskom diktaturom.


Ima tome već pet-šest godina, počeli smo gadno krizirat.
Demokracija je vrag. Poput nikotina, heroina, šećera ili kave, u nedostatku iste počneš krizirati. Nama se usladio osjećaj da svako malo dobijamo opciju odabira predsjednika, koju onda iskoristimo tako da uvijek biramo jednog te istog, da smo se zaželili barem referenduma, kao demokratskog metadona u nedostatku redovitog "šuta" na izborima za pravog pravcatog predsjednika.

I počeli su članci o sumraku demokracije, o tome kako je katastrofalno veliki broj potpisa potreban za raspisivanje referenduma, kako Slovenci imaju referendum dva-tri puta dnevno, a mi, jadni, nikada, i kako broj potpisa treba skinuti na četrdeset, po mjeri malog čovjeka i Alibabe.

Pisalo se tako o nedosanjalom snu, kad nas vlada pita za mišljenje prilikom žbukanja fasade na Markovu trgu, a premijerka ujutro raspiše referendum prije nego što si okači broš. Čitali smo kako su robovi u Rimskom Carstvu imali veća prava nego mi i kako je stvarno vrijeme da se dozvoli svima nama da biramo.
I to sve.
I to direktno.

Kako prije dođe ruglo nego prokletstvo, tako je došla maca na vratanca. Skupilo se potpise za referendum koji bi trebao ograničiti ljudska prava skupini ljudi, koji su u manjini. Logično. Zar nije prva stvar koja ti padne na pamet kod demokracije da bi se većina mogla, iz čiste obijesti, iživljavat na manjini?
Očigledno nije.

Jer, naravno, svi se družimo s ljudima koji imaju mišljenje približno našem. I krećemo se u takvim krugovima. Ako se slučajno suočimo s drugačijim mišljenjem, pokrijemo uši dlanovima i počnemo se derat: "LALALALALALA!!!" tako da ne čujemo što druga strana govori. Stvaramo si dojam da smo u većini.

I kunemo se u demokraciju. Redovito. Sve dok netko drugi ne odluči iskoristiti tu demokraciju protiv nas samih i počne skupljat potpise za referendum.

Onda nam se referendumsko pitanje učini protuustavnim. Ali, eto, ustavni sud odluči da to pitanje nije protuustavno.

Onda mi kažemo: "Nema veze! Spasit će nas sabor od nas samih!"
Ali sabor odluči da neće.
I bez pardona, isti oni koji se busaju u prsa sa demokracijom, počnu naricat nad hudom sudbinom koja nas vraća u srednji vijek.

Već sam se na ovom blogu izjasnio što mislim o tom referendumskom pitanju. Mislim da je nakaradno i diskriminirajuće. I nepotrebno i sramotno i sve ostalo što ide uz te pridjeve.

Ali jesmo li tražili trodiobu vlasti i neovisnost sudstva?
Jesmo.

Je li ustavni sud ocijenio da je referendumsko pitanje protuustavno?
Nije.

Jesmo li se grebali zubima i noktima da nam daju pravo da odlučujemo na referendumu o bitnim, i manje bitnim, stvarima?
Jesmo.

E pa tražili smo i dobili smo. I stvarno je nakaradno tražiti od sabora da, nakon provedbe referenduma, odbaci rezultate.

S obzirom da sam optimist, ipak vidim jednu svijetlu stranu ovog događaja:

Više neće bit članaka o tome kako se mora smanjiti broj potrebnih potpisa za provedbu referenduma.

Uostalom, čini mi se da smo u većini.