Berba 2017
Čudna je bila 2017, dosta dobrih albuma, nijedan da me baš razvalio ko Valentino prošle godine. Sve u svemu, solidna četvorka za sveukupnu ponudu.
Ovaj put ću razdvojiti listu na top 10 stranih i top 3 domaćice. Krenimo sa domaćima.
3. Para Lele - Para Lele
Indie do jaja i totalno psihodeličan album. Nije mi se uopće svidilo kako su vokali mutno isproducirani pa sam ga se na jedvite jade odlučio poslušati. Nisam požalio, album zvuči ko da ga je pravio Srđan Sacher na tripu, melodije su jako interesantna, a aranžmani jednostavni ali dojmljivi. Vokali su čudni, ali to je stvarno stvar ukusa. Bilo bi lijepo da dopre do ekipe koja voli malo čudniju glazbu.
2. Krešo Bengalka - Finale
Udarni okidač Kiše Metaka odlučio se na solo album, objavio ga u drugom misecu i odmah počeo punit internet spotovima sa još novijim stvarima koje će izać na albumu ove godine. Čudna strategija, ali Krešo je trenutno vruća roba, po meni trenutno najjači rap autor u Hrvatskoj i šire.
Album je tvrd, grub i udara u glavu (tako se zove i prva stvar). Gostiju ima pun kurac, od etabliranih splitskih repera do meni potpuno nepoznatih ljudi i to sve funkcionira jako dobro. Kao i kod KM, posebno dobar posao odradio je Vrh koji je miksao album.
1. Jinx - Pogrebi i pomiriši
Zadnji album Jinxa kojeg sam gotivio bio je "Avantura počinje" iz 2001 godine. Nakon njega izašla su još dva i iako je na njima bila po koja dobra stvar, kao cjelina nisu me se dojmili. Spremio sam Jinxe u "nekad odličan band" ladicu i vjerojatno ne bih s njih obrisao prašinu da nije bilo koncerta na
šibenskoj tvrđavi ovo lito. Jinxi su na vjetrovitu pozornicu izašli u punoj ratnoj spremni sa dva odlična back vokala i otprašili iznimno dobar koncert na kojem su odsvirali popriličan broj stvari sa zadnjeg albuma. Sve su stvari zvučale dobro, ali su imale i ono nešto šta mi je falilo u zadnjih 10+ godina.
Ponukan koncertom, preslušo sam sutradan cijeli novi album i jako se ugodno iznenadio. Coki je uradio izvrstan posao, složio je album bez fillera, a mislim da nikad nije napisao bolje tekstove. Album se obraća meni. Dobro, ako ne baš meni, ali ono, moraš imat barem 30+ da bi ga ubra'. Znači, svi vi stari konji (i kobile) dajte džinksu šansu, mogli bi se iznenaditi koliko je album dobar.
Tri komada domaćih je skroz dosta (kome se sluša trap, nek posluša i "Gram Turizlo" od triestri), idemo u internacionalne vode, tamo je bila poprilična gužva.
10. Steven Wilson - To The Bone
Ne može se mjeriti sa zadnjim albumon (ni sa predzadnjim, ni sa prepredzadnjim), ali Steven Wilson je dobar i kad nije u top formi.
Die hard fanovi mu prigovaraju da se komercijalizirao. Daj Bože, ako je itko zaslužio zaraditi od glazbe, onda je to on.
9. Fever Ray - Plunge
Ovo je izašlo bez najave, krajem godine. Vjerojatno bi bio koje mjesto više da je došao ranije. E sad, bilo je jasno kao dan da Karin ne može niti treba pokušavati ponoviti još jednom remek djelo kao što je prvijenac od kojeg je, na kraju krajeva, prošlo osam godina.
Zvukovi na ovom albumu su drugačiji, u par stvari se primjećuje utjecaj južnoafričke plesne glazbe, teme više nisu onako mračne, ali su daleko od normalnih. Volio bih, ah kako bih volio, vidjeti Fever Ray uživo.
8. Leprous - Malina
Za njih sam prvi put čuo prije godinu i po dana kad je najavljeno da dolaze na koncert u Tvornicu zajedno sa BTBAM i Devinom Townsendom. Poslušao sam tad album "The Congregation" oko kojeg se i vrtio njihov nastup. Jako mi se svidio.
Leprous su norveški prog metalci, sa naglaskom na "prog". To su potvrdili i posljednjim albumom. Kompleksni ritmovi, tehnički zahtijevna svirka i pjevanje u visokim registrima, to je ono što krasi Leprous.
7. Everything, Everything - A Fever Dream
Evo konačno jednog albuma za kojeg mogu reći da mi je bolji od predhodnika. Iako poprilično dobar, "Get To Heaven" mi se ponekad doimao razvučenim. To se sigurno ne može prigovoriti vrlo fokusiranom "A Fever Dream". I dalje je to glazba koja posjeduje sve osobine ovog iznimno interesantnog banda, ima tu i 100 riječi u minuti i promjena ritmova i čudnih harmi, a sve upakirano u prvoklasni pop. Ne znam zašto nisu popularniji u ovim krajevima.
6. Mastodon - Emperor of Sand
I oni su bili u Tvornici na "Emperor of Sand" promotivnoj turneji. Najveći odmak u odnosu na prethodne albume vide se u čišćim vokalima. Nekome to ne odgovara, meni je to super. Starije stvari su mi ipak bolje, al' ne da mi se sad o tome, i ovo je dovoljno dobro.
5. LCD Soundsystem - American Dream
A rekao je da je ono bio zadnji album, zadnja turneja, zadnje sve. A lagao je. A jebiga, Bowie mu je rekao da ne sere kvake i nastavi snimati albume. To je naš James Murphy, glazbeni nerd, koji zna tako puno o muzici i ima vještinu da to sve upakira u nešto catchy i slušljivo.
Na ovom albumu čuju se, kao i na prethodnima, raznorazni utjecaji; Bowie je prisutan kroz cijeli album i to onako, fino, s mjerom. Tematski mi je, kao i po godištu jako blizak, pogodio me u dušu u svakom pogledu. Mislim da ću se ovog albuma još naslušti u godinama koje dolaze.
4. St. Vincent - Masseduction
Pop album Annie Clark. Struktura pjesama jako je "čista", no još uvijek sentvinsentovska, postoje ti neki čudni hookovi po kojima se da zaključiti tko je radio stvari. Gitara više nije toliko u prvom planu, naravno, nije da je nema, samo je malo prikrivena. Na ovom albumu Annie je pokazala kako zna napraviti jednostavne pjesme, koje ne dosade nakon opetovanog slušanja. Je li bolji od prethodnika? Ne znam, još je prerano za reć.
3. Fujiya & Miyagi - Fujiya & Miyagi
Ovi postoje već sto godina, ali sam upoznao s njima tek ove godine, kad sam slučajno čuo "Serotonin Rushes" na Yammatu. Ovo je elektronska glazba odsviranja na standardnim rock instrumentima uz mrmljanje glavnog vokala. I još baca na Joy Division, ali nisu depresivni. Super!
Bio sam i na koncertu u Močvari (hvala Škugoru i Žednu uhu), bilo nas je jedno pedesetak, stvarno niko nije čuo za ove. A sviraju skroz dobro, pisme su im jako dobre, šteta šta se od muzike neće leba najesti.
2. Queens of The Stone Age - Villains
Zato su se ovi najeli leba od muzike. Iznjedriti ovoliko dobrih albuma u 20 godina, to stvarno ne može svatko. "Villains" (tek sam sad skužio da se piše villain, a ne villian, koi sam seljak) dolaze nakon fantastičnog "...Like Clockwork" i mada nisu tako monumentalni kao prethodnik, to je jedan solidan album s jakim riffovima, čvrstim i preciznim ritmom, jako plesan, zapravo, "Villains" je "Era Vulgaris", samo bolji. Dosta bolji.
Ne da mi se filozofirati o QOTSA albumu, pusti na glasno, uživaj i to je to.
Dolaze na ovogodišnji InMusic, nemojte to propustiti ni u ludilu.
1. Alt-J - Relaxer
Volim Alt-J još od njihovog prvog albuma, jako su interesantni i zabavni, možeš ih slušati jako puno puta, a da ti ne dosade. Sve u svemu, jako originalan band na pop nebu. Ovim albumom probili su nove horizonte. Struktura albuma jako je čudna. Album izgleda kao usporeni film, ali svašta se tu komeša ispod površine. "Pleader" je čudo od stvari, jedna od njihovih najboljih ikad, po ugođaju me podsjeća malo na "Warszaw" od Bowiea, šta je u nekom mom sustavu vrijednosti stvarno velik kompliment. Majstori su obradili i "House of The Rising Sun" i obrada je jedno 100X bolja od originala.
Bili su i na InMusicu, meni najbolji nastup tamo, super zvuk, super light, super publika.
Možda najbolji album Alt-J do sada.
Eto, to je to. Bilo je tu još dobrih albuma: courtney barnett & kurt vile - lotta sea lice, ezechiel pailhes - tout va bien, arcade fire - everything now, mount kimbie - love what survives,
ali teško je bilo ući u top 10.
