Berba 2014

Još jedna godina, još jedan top 10.

Zapravo top 11, jer su mi na jedanaestom mistu

11. Kiša Metaka 2

Izbacili su novi folder prije dva miseca i popeli mi se u top 50 najslušanijih albuma prošle godine šta nije lako s obzirom na to koliko se toga akumuliralo u prethodnih davanest miseci.

Drugi folder bolji je čak i od prvog šta je izgledalo nemoguće, ali Krešo, Vojko V, Oreb i Batman 3000 su tu zato da rade nemoguće. Daleko najbolji Hip hop daleko najbolje scene u Hrvatskoj.

Ne mogu ni zamislit kako bi ih novi album Dječaka mogao nadmašit. Najbolje stvari na albumu su Bauhaus, Apartman, Pljačkam turiste, Mi, Jaketa, Miješano meso, Naopako, Swagonic, Crni fondovi, Pir i Nadan, dakle sve, a ni intro nije loš. Kome to nije dosta, dobije Namazan u kocki i Ornelu pride.

Stravično dobre rime, stravično dobri beatovi, a i na koncertima jebu majku. Svakako poslušati!

Kiša Metaka - Naopako

10. Alt-J - This Is All Yours

Čudno je to sa tom indie bratijom. Kad su Alt-J izdali debut prije dvitri godine, svi su ih kovali u zvijezde, nadmetali se kako će ih proglasit novim mesijama indiea, uspoređivali ih sa Radioheadom (totalno bzvz, uopće ne sliče) i izmišljali raznorazne superlative.

Ništa čudno, album je stvarno bio odličan, a novinari ko novinari, vole preuveličavati.

E, s jeseni nam je stigao sofomorni album alt džeja i dogodilo se točno ono šta se dogodilo već miljun puta; svi su počeli srat kako album ne valja. A valja, ne nasjedajte propagandi. Pisme variraju od solidnih do vrhunskih i uklopljene su skladnu cjelinu, a suradnja s Miley Cyrus mi je baš lipo legla (to je isto bio problem, ne znam zašto).

Uglavnom, nisam siguran hoće li mi se album ispuhat nakon nekog vrimena, al mislim da neće, da je to to i da Alt-J definitivno nisu čudo od jednog albuma.

Alt-J - Hunger Of The Pine

9. GusGus - Mexico

Bili su u Zagrebu u Aquariusu nakon 'Arabian Horse' albuma i napravili odličan plesni koncert. Drže letvicu visoko već tri zadnja albuma i nisu razočarali ni s četvrtim u nizu. Preporučujem svim ljubiteljima house muzike.

GusGus - Crossfade

8. Krešo i Žuvi - Brokva

Krešo Bengalka iz Kiše Metaka i njegov čovik Žuvi napravili su Brokvu, po ure britkog HC Hip Hopa upakiranog u jako plesne beatove. Krešo mi je definitivno postao najjači MC na ovim prostorima, šta god da snimi, ne da je dobro, nego rastura. Žuvi ima glas koji bi me možda pod nekim drugim okolnostima iritirao, ali nekako mi se svidio, lik je jako simpatičan i iskren i to se čuje na stvarima, šta je stvarno jako važno, kao i činjenica da se splitska ekipa izgleda jako dobro zajebava.

Krešo i Žuvi - Mirela Holy

7. Thom Yorke - Tommorow's Modern Boxes

Opet dobra fora frontmana Radioheada; prodavao je album po pet dolara preko torrenta, zaobišao izdavačke kuće i privukao pažnju. Možda i nije ispalo najsretnije jer su na kraju svi pričali o metodama distribucije glazbe, a malo ih se potrudilo poslušat album više od par puta šta jedan genije svakako zaslužuje.

Pjesme su, ajmo reć, hermetične. Meni su krasne, ali ne bih se baš usudio nabijat ih na nos nekom ko recimo ne otkida na The Eraser. Čini mi se da ih je najbolje slušat preko slušalica jer ima puno blipova i šuškanja koji su važan sastojak stvari. Znam da ovo zvuči kao "film je zakurac, al kamera je super", ali nije tako, ima tu sadržaja itekako.

Thom Yorke - Mother Lode

6. Pixies - Indie Cindy

Ovo možda tehnički i ne spada u 2014, al jebiga, album je izašao četrnaeste pa ćemo ga tako i tretirat. Što reći, koju posluku porati? Evo najprije jednu svetogrdnu: ne fali mi Kim niti malo. Nije nikad bila strašno isturena kao autor u Piksisima, a što se tiče žive svirke i back vokala, Paz Lenchantin rastura.

Nadalje, tribalo mi je malo da mi nove stvari sidnu, možda i zbog prvog singla Bagboy koji mi je jedna od najlošijih stvari na albumu, ali, svi moji punti kad se zbroje, Indie Cindy mi je bolji od Bossanove, znači nije mi njihov najlošijim album, znači odličan je.
A ovo je najbolja stvar na albumu:

Pixies - Greens And Blues

5. Todd Terje - It's Album Time

Prava šteta šta Todd Terje nije poznatiji na ovim prostorima (ili možda je, al ja se ni s kim ne družim). Radi se o jednom od najistaknutijih likova skandinavske elektro scene, šta znači da upada u isti koš sa veličinama kao što su Röyksopp, Knife, Lindstrom i slični.

Da stvar bude bolja, lik je i vrhunski zajebant koji se ne boji izaći iz svoje niše i zamazati ruke različitim glazbenim pravcima. Usput je i poprilično cijenjen pa mu nije problem dobit Briana Ferryja da mu otpiva obradu Palmerove "Johnny & Mary".

Neki kritičri albumu zamjeraju neuravnoteženost, no ne bih se složio. Album je eklektičan, ne neuravnotežen.

Todd Terje - Strandbar

4. St Vincent - St Vincent

Prva četiri albuma su mi debeelo odskočila prošle godine; vrijeme koje sam proveo slušajuć ih mjeri se u danima.

Annie Clark je svoj četvrti album nazvala po bendu samom; valjda je to nekakav statement. Kad poslušate album, jasno je i zašto. Nije da je predhodnim albumima nešto falilo, ali ovaj je izravniji, energičniji, plesniji i dorađeniji od prva tri. Album započinje sa 'Rattlesnake' i 'Birth in Reverse'. To je početak u rangu 'Debaser' + 'Tame' (po mom ukusu, dakako, Jakiša, nemoj me pljuvat sad).

Kasnije ima još hrpa prekrasnih stvari, Annie piva odlično, opet se iživljava na gitari, ali s mjerom, band na stejdžu izgleda fenomenalno (vidio preko interneta, volio bih uživo), tako da nije ni čudo šta su St Vincent mnogi uvrstili među najbolje albume godine.

St Vincent - Rattlesnake

3. Metronomy - Love Letters

Baš sam se pitao kako će se Metronomy nositi sa teretom English Riviere. Bilo je jasno da onako dobar album s onakvim monstruoznim hitovima ne mogu ponovit. I nisu, ali napravili su jedan prekrasan, miran i melodiozan album.

Super mi je kod njih to šta su zapravo jedan jako cool band i na ovom albumu sjajno balansiraju između želje da budu pitki i prijemčivi i "zaboli me kurac" stava. Ako vam se album svidi, nađite na internetu live izvedbe nekih numera; past ćete na guzicu koliko su u stanju izmijenit pojednie stvari.

Dakle, album je krasan, ja ga obožavam, moja dica ga jako vole i ako volite lijepe melodije bilo bi šteta da vam ovaj album promakne.

A kad već nemaju monstruozan hit, imaju stvar Monstrous, jednu od njihovih najboljih stvari ikad.

Metronomy - Monstrous

P.S.

English Riviera still rulez!!!

2. Opeth - Pale Communion

Prvo Opeth: Bože dragi, di sam bio, šta sam radio sve ove godine, kad sam za njih prvi put čuo tek dviičetrnaeste! Ovo je bolesno dobar bend sa fenomenalnim albumima koji postoji još od devedesetih. Da, vokal growla, so what!? Odlično growla. Na zadnja dva albuma ne growla. So what!?

Oću reć, frontman banda, Mikael Akerfeldt, radi šta oće, kad oće, kako oće i totalna je kraljina. Na Pale Communion se odlučio uhvatit prog rocka iz sedamdesetih i napravio i isproducirao to bolje od vlastitih uzora, nešto slično kao šta to radi Steven Wilson, koji mu je best buddy i miksao je ovaj album.

Ovaj album je dušu dao za sve one line guzice kojima je glazba stala u sedamdesetima i misle da se nema više šta poslušat. Ako netko voli King Crimson, Camel, Yes ili tako nešto, nema šanse da ne odvali na Pale Communion.

Opeth - Cusp Of Eternity

P.S.

Googlaj "Storm Corrosion"

1. Casualties Of Cool

Na vrhu, za dlaku slušaniji od "Pale Communion", stoji uradak Devina Townsenda, još jednog nedovoljno poznatog umjetnika. Devin je i hiperproduktivan, na jesen 2014 izbacio je još jedan dupli album, Z2 pod monikerom Devin Townsend Project. No vratimo se laureatu.

Casualties of Cool je Devinov izlet u country vode. Metalac se prihvatio kantrija? To zvuči ko žešće sranje, ali nije, jer ludi kanađanin može sve i o raznoraznoj muzici zna više od ikog, izvanredan je u odabiru suradnika (Che Aimee Dorval, glavni vokal, prekrasan glas), a pare je skupio preko crowdfundinga. Album je ambientalan u pravom smislu te riječi, ima priču, ima svoj ritam i treba ga slušati od početka do kraja ako se želiš ufurat u film. Zapravo preslušavanje ovog albuma je ko gledanje nekog sf trippy westerna.

Šta je najbolje, postoji i bonus materijal koji kvalitetom nimalo ne zaostaje za originalom.

Devin je bio prije dvi godine u Zagrebu, promovirao je svoj prethodni album "Epicloud", razvalio je i prava je šteta šta ni njega ni Opeth neću moć gledat nigdi bliže od Beča ili Milana.

Casualties Of Cool - Mountaintop


*********************************************************************************

I tako mi Albarnov "Everyday Robots" nije ušao ni u top 11. Jebiga, a dobar je album, jako. Evo barem link:

Damon Albarn - Everyday Robots

Sreća

Bilo je to na moj imendan 1990. Upravo sam provjerila - taj dan je bio utorak.

A ja sam prezirala utorke u toj dobi, kad sam imala četiri godine.

Utorcima je mama radila duže i po mene je u vrtić dolazio samo tata. I onda bih kući morala čekati da mama dođe, čak sat vremena, ili nešto malo duže, i obično bih bila tužna i odlučila spavati popodne.

„Pričaj mi nešto,“ rekla bih bratu, a onda bi on smišljao priče.

„Ne to,“ rekla sam jednom, sjećam se,  „pričaj mi nešto iz svojeg djetinjstva.“
„Pa...ovo je moje djetinjstvo,“ objsnio mi je zbunjeno, vjerojatno želeći reći kako je njegovo djetinjstvo zabavljanje mene, a ja nisam shvaćala kako je on u dobi od devet godina još uvijek dijete. Ništa mi nijebilo jasno.

Tog utorka, na svetu Barbaru devedesete, tata se u vrtiću pojavio s ogromnim žutim majmunom od nekog šuškavog materijala, i s hrpom čokoladnih jaja kakva se obično jedu za Uskrs i ja sam potpuno zaboravila na to da je utorak i da danas mama radi duže i da mrzim utorke i da želim Jakišine priče „iz djetinjstva“ i došla sam kući i jela čokoladna jaja sa svojom velikom sestrom i malo manje velikim bratom i ljuljala sam se između fotelje i stola, držeći se na rukama. I nekoliko tjedana kasnije, za Božić, dobila sam kokakolinog medu s Novog Zelanda i nisam se mogla odlučiti volim li više njega ili Mukiku, kako sam nazvala žutoga majmuna. I nisam znala da će jednog dana oni činiti jednu od mojih priča iz djetinjstva i jedno od najranijih sjećanja o sreći.

***

Kad sam imala osamnaest, pratili su me kući nakon izlaska moji hahari i mirisalo je na rani završetak nastave i pripreme za višestruke prijemne ispite. Bio je to neki čudan miks pokošene trave i ljeta u niskom startu, spremnog da potrči i pokosi i mene i moje roditelje i moje siblinge i moje prijatelje i moju bolesnu babu i da postane najbžre ljeto mojeg života, ispred kojeg se i Usain Bolt komotno može rasplakati. Samo, nikako da se začuje zvuk pištolja i da se konačno pokrene.

A miris iščekivanja bio je snažan i intenzivan i toliko dugotrajan da mi se zavukao kroz nosnice negdje duboko duboko i ostao tamo negdje duboko duboko zatočen i ogoljen do kosti i zauvijek okamenjen, poput nekog podsjetnika na prijemne ispite i bolesnu (ali sretnu!) baku i sve one povratke iz izlazaka,kad sam razmišljala o tome kako previše pušim umjesto da učim i kako nikad prave osobe od mene.

Ni tada nisam znala da će me jednom taj isti miris opaučit posred nosa kad se budem kretala od Šare prema Voltinom i da ću se opet osjećati kao toga ljeta,koje je dugo čekalo da potrči, a onda, kad je potrčalo, nikad se više nije vratilo i ja sam bila sretna.

***

Kad sam došla u Zagreb, rodio se Roko i bio je otprilike velik kao tada zastarjeli mobiteli i kao ovi isti mobiteli koji su sada opet u modi. Ali imao je nos kao svoj tata i obraze kao svoja mama i prste kao teta Ankica i ruke i noge kao stric Jakiša i bio je vaga po horoskopu kao ja i ja sam odjednom htjela vjerovati u horoskope i u to da će možda biti malo nalik meni, iako ničim nije pokazivao takve naznake. I kad je izišao iz lifta na Svetom Duhu u maminu naručju, ja sam se htjela razletjeti od sreće jer sam konačno vidjela kako je to kad je netko mlađi od tebe i kad osjećaš sve ono što su moji osjetili puno ranije i zadnji put sa mnom i kad im je pala zdjela s mlijekom od šoka što sam žensko i kad su kasnije gledali moje čarapice kako se suše u nevjerici što su tako male. A Roko je, stvarno, bez pretjerivanja, bio tek malo veći od mobitela i puno puno tiši.

I sjedili su on i mama na zadnjem sjedalu i gledali smo ih u čudu, umjesto da gledamo cestu i jedva smo čekali doći do Srednjaka da ga možemo još bolje promotriti i diviti se njegovoj malenosti.

Tada nisam znala da će me, kad bude imao manje od dvije godine, tapšati po glavi da me utješi jer sam opet pala ispit, a on ništa ne zna, osim da plačem i to mu se nimalo ne sviđa, i da će s devet godina jako paziti da svi budu sretni i da će, općenito, biti najbolje stvorenje na svijetu i da ću se trenutka kad sam ga prvi put ugledala uvijek sjećati kao nečeg najvećeg, iako je on bio najmanji, stvarno samo mrvicu veći od Nokije 3310.

Eto.

To su bila moja tri trenutka sreće.