Bajata priča iz 2004.
Djed mi je bio 35 godina stariji od bake. Ona mu je bila druga žena. Mama kaže da su se dobro slagali, iako je on bio intelektualac, a ona sluškinja u bogataškim kućama. Djedova prva žena umrla je mlada od tuberkuloze i o njoj znam malo, kao što se malo zna o ljudima koji nemaju mnogo veze s našim vremenom. Zbog razlike u godinama između djeda i bake mamini su rođaci bili puno stariji od nje. Ne mislim pritom na deset ili petnaest godina, nego na pravi sukob generacija.
Dok smo bili djeca, T.-u i meni relacije u obitelji nisu bile sasvim jasne. Znali smo da je djed davno umro od starosti, ali o tome se nije govorilo jer su neke mamime sestre svog starog oca smatrale sramotom. Mama nije bila takva. Priču svoje obitelji smatrala je čudnom i zbog toga zanimljivom, i mislim da su je takve stvari na neki način zabavljale...
Krajem sedamdesetih, kada je Ljupka Dimitrovska pjevala “Ta tvoja barka mala što pušta na sve strane”, mamina rodica Anka bila je stara. Kosa joj je bila posve sijeda, spletena u pletenice i velikim kopčama pričvršćene na zatiljku. Rijetke je pramenove morala podebljati špigetom kako bi kose bilo dovoljno za pristojnu pletenicu. Tako mi se barem čini, ako tu sliku nisam pomiješala s nekom drugom uspomenom ili prizorom iz davno zaboravljenog filma. Anka je nosila kafenu veštu kratkih rukava, a koža joj je bila porculanski bijela. Na rukama su se prozirale modre žile, a laktovi su joj bili kvrgavi i oštri. Kretala se sporo, bez snage, ali osmijeh joj nije silazio s usta.
Imala je kuću na Osejavi. Njezin muž, barba Karmelo, davno je umro i Anka je već godinama živjela sama. U prizemlje kuće, koja je trebala biti spomenik kulture, ali je predviđena za rušenje, uselila se s mužem moja teta Ana, najmlađa mamina sestra koja se ne sjeća oca, i uskoro dobila djecu. Staru maminu rodicu to je vraćalo u život. A ona sama potomaka nije imala. Šteta.
No, moja sjećanja sežu daleko prije tete Ane i njezine djece (od koje sam i sama poprilično starija).
T. i ja smo doputovali jučer. Ljeto je i došli smo vidjeti rodbinu. Baki je drago što dolazimo, ali joj smeta kad sjedimo unutra na skalama, pa se zato igramo pred kućom. Ja sam pronašla nekakva kolica za lutku (kakva sam oduvijek željela) i s njima se igram. Ostala su mojoj rodici Lari koja više ne živi ovdje i dobro mi dođu. Ne znam čime se T. bavi jer smo premladi da bismo se družili. Bliski ćemo postati tek mnogo kasnije...
Uglavnom, igramo se u dvorištu tik do Jadranske magistrale. Ograda je niska i vidimo kolone auta kako jure, jer je ljeto i turista je ko u priči, a zaobilaznica još nije gotova. U daljini mamina rodica Anka. Primiče se polako i već se smije. To radi svaki put kad dođemo. Ne javi se dan ili dva, a onda naiđe jer zna da je očekujemo.
“Ankice, eno teta Anka”, prvi je primijeti T. “Toblerone, Toblerone...” pocikujem i ostavljam kolica do kojih mi više nije stalo, pa T. i ja skandiramo: “Toblerone, Toblerone” i krećemo joj u susret.
Ona hoda polako, ne može brže, sto joj je godina, a mi smijemo samo do ograde jer između nas su auti i opasno je. Stojimo zato uz ogradu i smijemo se oboje. Draga nam je stara Anka, ali ne veselimo se toliko njoj, koliko onome što skriva u džepu. Takva su djeca – potkupljiva.
Ona zastaje na pješačkom prijelazu i strpljivo čeka. “Strpljen, spašen”, rekla bi da je upitamo. “Vrimena uvik ima”, dodala bi, iako zna da je baš vremena malo. Mi smo nestrpljivi jer znamo da čak i kada dođe, i dobro nas izljubi, igra skrivača tek počinje. Dok bude sjedila na klupi ispod smokve u bakinom dvorištu, pravit će se da je zaboravila na nas i da nam ovaj put nije donijela čokoladice i taman kad posumnjamo, posegnut će u džep i reći: “Nešto sam vam donila...”
Osjećamo se posebno jer imamo dojam da je takva jedino prema nama. Tada još, najdraža mi je čokolada s rižom. Zapravo, Toblerone mi se lijepi za zube i teško ga žvačem, ali guštam. Guštam jer je to naša igra i jer već s pet godina imam potrebu za tradicijom. Dok mi jedemo i usne nam se mrljaju čokoladom, ona ubere smokvu i pažljivo oguli kožu s nje. Slatki joj se nektar lijepi za prste. Mirisi se miješaju...
Baka ima mnogo unučadi i stalno netko dolazi, ali ja nikad ne ispitujem dobivaju li i ostali čokoladicu kad se pojave jer želim vjerovati da smo T. i ja nešto posebno i da Toblerone pripada samo nama.
Mamina rodica Anka umrla je nakon nekoliko godina. Bila je sama i teta Ana to sebi nikako ne može oprostiti. Pronašli su je ujutro, otvorenih usta i tupog pogleda u plafon, kada su joj donijeli kavu, ali ona je već umrla u snu. Jednostavno je nestala. Oslobodila je prostor za neke mnogo mlađe. A i mi, stariji, gotovo smo je zaboravili.
Zadnji put sam je vidjela kroz zatvorene škure kad smo joj mama i ja došli u posjet, a ona nam, zbog nekakvog neobjašnjivog stida, nije htjela otvoriti. Mislila je da ne vidimo kako nas ispraća pogledom, ali ja sam se osvrnula i ugledala plave oči kako prodiru uz tame.
Ne sjećam se njezinog glasa niti priča koje nam je možda pričala, ne sjećam se da se igrala s nama ili nas vodila u šetnju... Nemam pojma čemu se nadala i koga je voljela osim nas. Ona nije dio mojih velikih uspomena. I zbog svega toga, ne mogu je odvojiti od sjećanja na Toblerone - malo očekivano iznenađenje.
