Jabuka

Ne znam točno koja lokacija u mom rodnom selu se tako zove, ali znam da su mi govorili da je moja kuća u Jabuci.  Što sve ta lokacija obuhvaća - ne znam, ali od tamo sežu moja najranija nekakva kontinuirana sjećanja,

Tako se, recimo, često sjetim da me je Stric Stanko pokupio jednog dana od kuće, kad je došao za godišnji odmor, pa su me on, i njegov prijatelj Darko, odveli u polje kod našeg starog vinograda. 

Meni je u to doba, kao petogodišnjaku, Riblja Čorba bila omiljena grupa, jer je to slušao stariji brat, pa sam stalno ponavljao stih: "Neću da budem član mafije."

Onda je Darko, kojem je vjerojatno bilo dosta toga da sluša jedno te isto, mrmljajući zapjevao ne-auto-cenzuriranu verziju, da bi ja oduševljeno prihvatio i nastavio ponavljati: "Neću da budem član partije", pa mi je on morao objasnit da ni slučajno ne pjevam tako, jer će njega moj stari zadavit, ako to čuje.

Uglavnom, uz vinograd je raslo dosta voća, tipičnog za moje djetinjstvo. Male kruške, jako slatke, koje nikad nigdje drugo nisam vidio, zatim trešnje, koje nisu bile samonikle nego ih je moj Stric Kažo znao navrnuti...

Ne, Kažo ih je znao navrn't na rašeljku, pa bi imale čvrst korijen i dosta godina bi nosile plodove. Navrtao bi i višnje. Ko djetetu mi nikad nije bilo jasno zašto bi netko sadio taj kiseliš. Tu su bile i oskoruše, zatim voćke vinogradarke, a kad kažem "voćke", onda to u Siveriću znači breskva i ništa drugo. Dakle male breskve, koje su rasle u vinogradu.

I moje omiljene, male jabučice. Slatke ko cukar, ali jako male, tako da nisu bile cijenjene. A ja sam ih uvijek volio.

Doselismo se tako prije godinu dana u Berlin i unajmismo kuću u nizu. Novogradnju. Ispred svake kuće zasađeno stablo, kako ovi govore, dekorativne jabuke.

I prošle godine izraste tih 4-5 "dekorativnih" jabučica, iste ko one koje sam jeo u Jabuci! Iste!

Probam ih ja jest, unatoč ženinoj skepsi - slatke ko cukar!

Pojedem ih sve, jer nitko drugi nije htio.

Gledam i susjede, nikom ne pada na pamet da ih okusi. Jer - dekorativne! Svi briju na ekologiju, sve odvajaju i recikliraju, a misle da su jestive jabuke dekoracija.

Mislim, meni ih je lipo vidit, ali ih je još lipše pojist!

Samo ih ja jedem. I crvi. Oni valjda znaju šta je dobro. Nekad crva i uhvatim na djelu, pa bratski podijelimo jabučicu. Nekad ga ne uhvatim, nego ga možda i pojedem. Ako je crv dovoljno brz, onda takvu trulu jabuku bacim preko ograde.

Tamo noću prolazi mafija veprova. Nek se i oni oslade.

Nije se šalit!

Posebnost aktualnog koronavirusa nije ni smrtonosnost, ni učestalost, nego kombinacija to dvoje.

COVID 19 je, tako, svakodnevna smrtonosna bolest - nešto s čim se čovječanstvo nije susrelo već jako dugo.

Međutim, mi odrasli na Balkanu znamo za mnoge smrtonosne bolesti naše svakodnevice, koje su kosile generacije i generacije ljudi, ali smo ih mi, oprezni, uspješno izbjegavali.

Ovdje prilažem nepotpunu listu tih boleština, mlađima na znanje i ravnanje, a starijima na nostalgiju.

• Propuh

Ovo je klasična bolest našeg djetinjstva, i već je mnogo puta opjevana, pa je navodim samo zbog potpunosti. Otvoriš vrata i/ili prozore na suprotnim stranama nastambe i đava te odnese.

• Žvakaća guma

Ako progutaš žvakaću gumu, neminovan je zapetljaj crijeva, nakon čega slijedi konstipacija od koje ćeš odapet, i to u bolovima. Priča obično počinje sa: "Jedna mala je tako progutala Čunga-Lungu..."

• Dubljenje na glavi

Dubiš na glavi i šta?

Krv ti se slije u mozak! I, ne znam što bude dalje, jer se nikad nisam usudio pitati. Od same pomisli da najvažniji organ ljudskog organizma bude prožet krvlju, hvatala me jeza.

Kad sam odrastao, shvatio sam da zbog krvi u mozgu može doći do moždane aktivnosti, a s time se nije šalit.

• Bos na pločicama

Samo kratkovidna budala, bez ikakvog nagona za samoodržavanje, hoda bosa po keramičkim pločicama. Prvo ti se zalede noge, a onda boleština nastavi uzvodno. Ako prijeđe razinu pojasa - piši oporuku i ispovjedi se.

• Sjedenje na kamenu

Najčešći uzrok neplodnosti je sjedenje na kamenu. To se zna. Dosta je da se čeljade umori, i sjedne na kamen - ode sve reproduktivno u tri poslovične materine!

• Sladoled zimi

Sladoleda zimi nije bilo za kupit. Nije ni čudno, jer je dobro poznata činjenica da sladoled, pa već od jedanaestog do trećeg mjeseca, uzrokuje pothlađenje unutarnjiuh organa i doživotne posljedice. Normalno, ako se na vrijeme reagira. Inače smrt.

• Voda i sladoled bilo kada

Pojedeš sladoled ljeti zbog gušta, a onda ožedniš. Ako nema nikog pametnog da te upozori, napit ćeš se vode, što će dovesti do tako opasnog proljeva, da je dehidracija posve prirodna posljedica. Bolje ti je trpi žeđ. Zdravije je.

Words With Friends

Jako volim Words With Friends. Volim igre riječima, sviđa mi se neobaveznost, lijeni tempo igre mi također odgovara. Bonus polja su puno bolje postavljena nego u Scrabbleu, samim tim je i igra dosta dinamičnija.

S druge strane, ne sviđa mi se šta Zynga radi od igre. Dvoslovi koje su uveli u zadnjih godinu dana su toliko nabildali slovo J da je to postalo nenormalno. J vridi deset punata i jedini dvoslov koji si imao bio je "JO", a budale su dodale i "JA" i "JE". Kraj ta dva dvoslova J bi trebao bit ko X, osam punata maksimalno, ovako je tile jači od džokera.

Druga, još puno gora stvar su powerupovi. Krenulo je nevino, s hindsightom. Nakon šta odigraš, možeš upitati koji je bio najjači potez koji si imao na raspolaganju. Dosta zgodno i nije utjecalo na igru. Nakon toga su počeli dodavati sve moćnije i moćnije powerupove da bi sve otišlo kvragu s "swap+" powerupom. To je zapravo mogućnost da zamijenite n tileova sa nekim drugima iz vreće, ali da pri tome ne izgubite potez. Ja ne znam kojem geniju je taj powerup pao na pamet, odbijam iti pomislit da bi netko normalan koristio isti u ikakvoj normalnoj partiji, ali neki random ljudi protiv kojih na internetu igram vjerojatno koriste taj goodie.

No dobro, nisam sretan s razvojem situacije, ali i dalje igram po par mečeva paralelno, veseli me premetati slova pa šta ćeš.

A onda se malo prije dogodilo ovo:

Igram protiv Sikirića i složim mu bingo.

(Maknuo sam svoja trenutna slova jer je on sad na potezu pa da ne vidi šta imam)

Osokoljen bingom kojeg sam našao, prebacim se na idući meč koji igram protiv neke Jennifer (koja nema šanse da dođe do bloga pa neću sakriti svoja trenutna slova) i odigram opet bingo, ovaj put u sljedećoj poziciji:

Nije baš teško uočiti kuriozitet. Zazoomajte slike, nijedno od slova u bingoima nije džoker. Koja je šansa da u dvije partije koje igrate paralelno iz virtualne vreće izvučete slova AINOSTU? Ok, još je smješnije napraviti dva različita binga koja se slažu sa istim slovom na ploči, ali zadržimo se samo na vjerojatnosti mojih slova. Meni izgleda da je šansa mikroskopska. Igra li se Zynga sa random generatorom kao nekoć davno Klaić sa slovima u brojkama i slovima? Meni ovo jako smrdi. Ima li kakav statističar/vjerojatnostičar da potvrdi/odagna moje sumnje?

Cvijet sa raskršća: Priča o alkoholu i lošem nošenju s gubitcima

Ciljano sam se u životu napila dvaput.
Kad kažem "ciljano", mislim "namjerno", "intencionalno", "radeći to zato da bih postigla stanje pijanstva".
Ne volim biti pijana. Volim osjećaj kontrole, a kad sam pijana, nemam taj osjećaj.
Nemojte me shvatit pogrešno - napila sam se ja dosta više od dvaput, no uglavnom je to bilo tako da sam krivo procijenila koliko mogu popit jer tome i nisam toliko vična. Nagnem, vučem, zabavljam se... a onda rigam (ali nikad izvan WC školjke ili lavora) , i tako skoro svaki put. Imala sam jednom jedan blackout, od absintha, jednom jednu ozljedu od viskija i jedan poljubac s osobom koja mi nije bila napeta.
Kod tog zadnjeg počela sam ozbiljno paziti jer se u životu rijetko čega bojim više nego spolne bolesti, a ako se pijana mogu poljubit s nekim tko mi je gadan, onda Bog dragi zna šta mogu s nekim tko mi nije.

Usput - ozljeda od viskija nije bila ozljeda od viskija kako to na prvo čitanje zvuči, nego od koktela koji se u Klubu studenata FFZg zvao Isusovo porođenje jer ga je netko "kreirao" za Božić. Ja u životu ništa gore nisam probala, barem od stvari koje bi kao trebale biti ukusne.
Uglavnom, kako je došlo do toga da ja to popijem, nemam pojma, ali meni su narasla četiri propelera, tako sam se osjećala.
Imala sam bocu punu viskija koju sam trebala u ruksaku odnijeti do Krivog puta, što sam skoro uspješno i napravila, ali mi je putem od Faksa do tamo palo na pamet radit zvijezdu na jednoj ruci pa me ruksak prevagnuo na zemlju. Razbila sam se ko pička. Bila sam sama, nije bilo publike, tako da nije kurčenje bilo posrijedi; meni se zbilja, genuino, iskreno radila zvijezda na jednoj ruci.
To je moja ozljeda od viskija.

Drugo intencionalno pijanstvo izvela sam negdje u proljeće... ja mislim 2010.
Dečko kojeg sam zbilja voljela vrlo mi je pristojno dao do znanja da on nikad neće htjeti biti moj dečko, i da mu je zbilja žao zbog toga, ali da on to stvarno nikad neće htjeti.
Mene je to iz nekog razloga užasno zaboljelo jer sam si godinama tripovala da nema nitko bolji i da me ruka Božja dotakla zato što me on pogledao, iako - iz sadašnje perspektive - ne mogu se točno sjetit odakle mi uopće ta ideja.
Nevertheless, u tom trenu, mene je ta ideja držala nekih pet godina i trebala mi je eksplicitna rečenica "Ja tebe ne bi za curu" da shvatim.
U trenutku kad sam odradila taj razgovor, bila sam blizu svoje sestre koja mi je rekla da sam strašno hrabra jer sam uopće poduzela inicijativu odradit taj razgovor, i da mi se divi, i da nek sad odem van zabavit se s frendicama.
Ja sam otišla vani, ali bilo je sve samo ne zabavno: dok su se moje frendice zabavljale, ja sam - intencionalno - natakala u sebe sve što je postojalo i plakala, plakala, plakala, plakala, plakala...
Sutradan sam bila mamuran, ali sam znala da je gotovo.
"Ja tebe ne bi za curu", sto litara svega, i to je to - case closed.
Or not: sretnemo se mi pola godine poslije, ja preboljela sve, friško pofarbana i opuštena, boli me svaki kurac za svaki kurac. Valjda je to privlačno, so here we go again, ali ovoga puta malo me manje iznenadilo kako je završilo pa ne da se nisam napila, nego sam razvalila razgovor za posao u nekoj školi, a onda ipak odlučila predat papire za Ameriku i odselit, zauvijek.

Kako to i inače biva, taman kad sam si tako posložila stvari, moj sadašnji muž - koji mi je bio so cool od prvog trena kad sam ga ugledala, ali je imao curu, a ja sam true feminist pa ne diram tuđeg muškarca - ovlaš me obavijestio o tome da je solo. Ja na tu izjavu nisam ni trepnula, ali sam u sebi u slow-motion stilu trčala Nasipom na one Vangelisove vatrene kočije (ili je to ipak Vuco?) i yada yada yada, Dora danas ima dvije godine i deset mjeseci. Počeli smo s problemom veze na daljinu, razmišljajući o tome kako je život strašan jer smo se upoznali u krivo vrijeme.
New York's got nothing on you, babe.
New York ne pravi tako slatku dicu.

Prvo moje namjerno pijanstvo bilo je kad je Ona poginula.
Ona je bila moja prijateljica, za koju su - nakon smrti - svi počeli govoriti da je bila sveta žena, ali znamo da nije. Zar je morala biti?
Bila je tračava, često bezobrazna, uvijek opterećena time tko ima koliko para.
Uz sve to, bila je dobra prijateljica, pametna i nadasve zabavna. Kad je poginula, meni je toliko išlo na živce što nariču i svetkuju je čak i oni koji su je mrzili. Odmah, isti dan, tamo u njenoj sobi na Cvjetnom.
Ja sam otišla u svoju sobu, moja dobra cima Marta grlila me pa je onda otišla negdje za vikend. Predvečer, zazvonio mi je alarm kao podsjetnik da moram otići do Nje, da dovršimo prezentaciju za Cvijet sa raskršća koji moramo izlagati u ponedjeljak u osam ujutro, na kolegiju Novija hrvatska književnost.
U tom trenutku, htjela sam samo zaspati, ali nisam mogla, pa sam otišla po gajbu pive i pila i plakala, plakala, plakala... Bila sam dugo pijana i nisam mogla zaspati. Nikad uzaludnijeg lokanja, to ću ti reć.

Prekosutra je bio sprovod, a onda je uslijedio višemjesečni period mojeg neizlaženja, nedruženja, kašnjenja na sva predavanja, najmanje kila u životu, užasnog tena i plakanja do dugo u noć, dok mi jedna profa s portugalskog nije rekla "čuvajte živce - neće vam ovako pokidani pomoći da vratite prijateljicu".
Nikada se nije vratila, ni u snove, ni na javu, ali barem sam ja vratila živce. Ili barem volim misliti da sam ih vratila.

Hands down najgori trenutak u mom životu, zasad, kad sam se baš jako htjela napiti, bio je dok sam dojila, pa se zato nisam napila (ni bez "na"), a nakon tog trenutka uslijedili su brojni kad sam plakala, plakala, plakala, ali se nisam ni slučajno ni namjerno napila.

Onaj dan, kad je bio potres, Dora je flipnula pa sam strusila dosta gina, ali ne bih to nazvala napijanjem jer:
a) nisam bila pijana,
b) imam dijete i moj život više nije moj, stoga ne treba biti previše dramatičan. Dovoljno je drame svako jutro.

Koja je poanta ove crtice?
Pa, nema je.
Samo to da mi čašica, zapravo, nije posve mrska, a i da negdje, u bespućima Gmaila imam nepročitan Njen mail, u kojemu mi je poslala svoj dio prezentacije, taman nekad prije nego što je otišla u kobni izlazak.
Subject je nešto u stilu "Cvijet sa raskršća - sori što te jebem sad s ovim", a ja, ako ga ikad budem otvarala, mislim da ću se morati treći put intencionalno napiti.

Poštar lakog sna

-Tata, daj mi vodice.
To mi kaže sjedeći u kutu sobe, potištenog izraza lica, i šokira me.
Da, znao je reći "tata", ali nikad nije rekao ništa osim toga, a o povezivanju u rečenicu da i ne govorim.
Pao mi je ogromni kamen sa srca, jer već godinu dana oboje strepimo, otkad smo otkrili da ga ne zanima niti gledanje u oči, a govor da i ne spominjemo.

U tom trenutku se probudim i stvari se vrate natrag u normalu. On zna govorit, ali samo "tata", u ispravnom kontekstu. To mi ne laska i mislim se jesam li baš trebao inzistirat na toj pizdariji. Da je, recimo, prva (i jedina) riječ koju je naučio bila "gladan", život bi mu bio lakši. Ali svaki put kad bi ga kupao učio sam ga da kaže "tata". I evo, naučio je, ali samo to.

Voli lego kockice i može ih slagat do u nedogled. Dobro, zapravo dok se toranj ne sruši, a on oplače uz proteste hudoj gravitaciji. Voli slagati i neke magnetne didaktičke slagalice, ali se ne miri s tim da pozitivni magnetski pol ne privlači drugi pozitivni magnetski pol. Protestira nad takvom magnetskom silom.
Još nek se naljuti na jaku i slabu silu, i bit će ljut na sve fundamentalne fizičke sile. Možda i s pravom.

Sjećam se kad sam ga prvi put vidio. Derao se ko sumanut i uopće nije izgledao kao da će mu komunikacija bit problem.

Snovi baš znaju bit zajebani jer se mozak trudi da me uvjeri da ovaj put stvarno ne sanjam. A svaki put sanjam. Tj. svaki put kad se neki tako veliki pomak dogodi - sanjam. Ima i malih pomaka. Recimo, gledanje u oči mu više ne predstavlja problem. Naučio je govorit i "mama", a onda je, nakon silnih napora i mojih ideja da je zapravo on skloniji brojevima, naučio govorit i "tiiiiii", i to nakon što mu ja kažem "jedan, dva". Ne znam zašto baš to radi, ali kao da mi želi dat do znanja da mu mozak funkcionira. Možda je zato jedno vrijeme igrao i didaktičke slagalice na iPadu. Tu me je stvarno šokirao koliko mu dobro ide, i jedino tu se nisam probudio.

-Tata, kad idemo kući?
-U petak idemo u Zadar, a tek onda kući. A je li tebi draže tu, u Zadru, ili kući?
-Kući.
-I meni isto.

Otrčim do Irene, svo vrijeme nabijam kemijsku olovku u nadlanicu, do krvi, samo da se uvjerim u to da ovo nije san.
-Irena, ako ovo sanjam ja ću stvarno poludit. Ali stvarno.
-Ne sanjaš, zašto?

Zajeban je mozak. Baš bih volio da nikad ne sanjam, ali to tako ne ide. Snove ne biramo.
Spavanje mi je postalo toliko stresno da moram pit tablete za spavanje. Nakljukam se i odlično! Ali me onda zna probudit junior, kojem se upravo, u tri po noći, srušio toranj od legića pa plače, a onda mu moram pomagat onako nokautiran, a to stvarno nije jednostavno.
Ali svejedno, imam izbor ili tablete, ili bdijenje, a sutra su na redu novi porazi i pobjede, a ako želim smanjit udio poraza u tom koktelu, tablete su jedini izbor. Pa udri!

-Sest, pet, cetri, tiiii, dva, jedan!

Nisam ni ja veslo sisao. Kad priča složene rečenice po pedeseti put, od kojih je zadnjih četrdeset i devet bilo u snu, Okamova britva mi govori da i ovaj put sanjam. Zato se mozak dosjeti pa mi uvali brojeve. Brojeve i kurčinu pa popušim.
Ali ovaj put san ipak izgleda dovoljno realan i nakon buđenja pa me ne uhvati očaj. Dat ću sve od sebe da ga naučim još koji broj, a prvo mu pokušavam objasnit značenje broja tri. Evo, iz onih didaktičkih igara na iPadu pouzdano znam da je u stanju brojat do tri.

Šetamo oko jezera. Tu i tamo ga vodim za ruku, a nekad ne želi pa ga moram stavit na ramena i tako nađemo kompromis. Zna se baš jako derat u frustraciji. To me je znalo brinuti zbog prolaznika, koji gledaju trogodišnjeg derana bez imalo kućnog odgoja. Onda sam se prestao brinuti i samo čekam da mi neko nešto prigovori, da se iživim.
S tim u svezi pjevam, dok tamo šetamo. On voli muziku pa mu pjevam Naftu od Leta 3. To ima onaj dio s uzvikom "Tata!" pa mu se sviđa jer mu konačno dođe i nešto njemu poznato, slično kao kad ja na njemačkom čujem "kuplung", ili tako nešto. Kad završi dio o pranju muda, nastavim s "Poštarem lakog sna", a to me totalno baci u melankoliju, kao i svaka stvar od Pipsa, otkad smo emigrirali.

-Tata, šta radiš?
-Evo, kucam na kompu.
-A zašto plačeš?
-Pa zato šta ti govoriš.
-Nije mi jasno. Ti želiš da govorim, ja sad govorim, a ti plačeš. Zašto?
-Plačem od sriće.

Šah i umjetnost održavanja motocikla

Naletio sam prije neki dan na knjigu koju je napisao Raymond Smullyan. To je bio jedan strašno interesantan lik, wikipedija kaže "matematičar, mađioničar, pijanist, logičar, taoist i filozof". Sreo sam se s njim i ranije preko knjiga Martina Gardenera, ali nisam znao da se zanimao i za šah.

Napisao je 1979 knjigu šahovskih problema pod imenom "The Chess Mysteries of Shelock Holmes". No to nisu obični problemi, to je knjiga koja se bavi, po riječima glavnog junaka, retrogradnom analizom. Glavni junak (Sherlock Holmes, dakako), promatra raznorazne šahovske pozicije i zaključuje na koji se način moglo doći do istih. Odmah na naslovnici prikazan je sljedeći problem:

Bijeli na potezu. Koji je bio zadnji potez crnog? Koji je potez prije toga odigrao bijeli?

Smullyan tuče odmah u glavu. Problem nije pretežak, ali je dovoljno zanimljiv da vam zagolica maštu. Zapravo, ovo je najbolja naslovnica ikad; ako vas zainteresira, to je knjiga za vas, ako vam je ovo bezveze, bjež'te glavom bez obzira. Zapravo, ne morate dalje ni čitati ovo moje.

Još ste tu? Super! Pravi ste pacijent. Dakle, u knjizi se nalazi 50 problema nalik na ovaj. Da budem iskren, činilo mi se da će se frajer iscrpiti nakon desetak problema i da će knjiga postati dosadnjikava. Ali vraga, autor pažljivo dozira težinu zadataka, postupno uvodi nove elemente i poput Arthur Conan Doylea drži čitatelja na rubu živaca. Prosto je nevjerojatno koliko se originalnih logičkih problema može složiti iz ove, pomalo blesave ideje.

Za uživanje u knjizi ne trebate posebno dobro igrati šah, morate poznavati sva pravila i morate biti zaljubljenik u teške zagonetke. Isplati se utrošiti energiju i udubiti se u svaki od 50 problema. Sigurno ćete bar par puta osjetiti serotonin rush kad sami provedete retrogradnu analizu i pomislite kako ste jako inteligentni :).

Posljednji zadatak u knjizi je mat u dva poteza. To je jedan od dva problema koji uključuje mat. Ovo je sigurno najteži dvopotez ikad izmišljen:

Bijeli vuče i matira u dva poteza

Ako postoji itko tko nije pročitao knjigu, a u stanju je riješiti ovo čudovište gore, neka mi se javi, počastit ću tu osobu večerom na kojoj će mi objasniti kako funkcionira njegov/njezin um. Majke mi, problem je brutalan, slomit ćete mozak.

  

 

Berba 2019

Ove godine ću dvanaest komada, toliko njih mi je odskočilo po vremenu slušanja.

12. Senidah - Bez tebe

Senida je slovenka, porijeklom iz Bosne, izbacila je prje dvije godine par vrlo uspješnih singlova koje je nakon toga uokvirila u odličan debitantski album. Skompala se se s Cobijem, a on joj je još dodatno naglasio taj balkanski štih koji se meni jako sviđa dok ga moje urbano društvo uglavnom prezire.
Kad mi se sluša RnB, slušam Senidu.

Senidah - Slađana

11. Wilderun - Veil of Imagination

Tek sam prije tjedan dana čuo za ovaj album, ali sam ga zato vrtio non-stop ne repeat. Ovo se zove folk-prog ili folk-metal ili tako nešto, uglavnom prog do daske.
Jako je teško izabrati samo jednu stvar, najbolje je slušati ga od korica do korica. Ne znam kako to zvuči uživo jer je muzika komplicirana u pm. Ako zvuči upola kao na albumu, bit će grandiozno. Šteta šta je band iz Bostona i nije jako popularan pa ću ih teško uloviti negdje.

Wilderun - O Resolution!

10. Fujiya & Miyagi - Flashback

Glupi Deezer me uvijek obavijesti kad Lana Jurčević objavi novi single (skužili su da sam hrvat, bravo), ali im zato ne padne napamet da mi kažu kad Fujiya & Miyagi izbace novi album. Znači, lako vidiš da imam 100 sati slušanja rečenog banda, ali da novi album nisam pustio ni jednom i ne padne ti napamet isprogramirati jebenu aplikaciju da mi napomene tu činjenicu. E, zato su mi tek na desetom mjestu, ali ne sumnjam da će se vinuti do razine prethodnika iz 2017.
Album je vrlo kompaktan i sigurno neće razočarati fanove, kojih je, nažalost, premalo. Ovim putem apeliram na sve ljubitelje Joy Divisiona, Kraftwerka i Stereolaba da dadnu šansu ovom kvartetu.

Fujiya & Miyagi - Flashback

9. Billie Eilish - When We All Fall Asleep, Where Do We Go?

Za nju sam doznao preko Bad Guy, dakako; linkao je, ni manje ni više nego Devin Townsend na svojoj Facebook stranici. Stvar je apsolutni hit i jebe majku pa sam rekao sebi ajd da poslušam i album iako ne može sigurno bit dobar jer je mala maloljetna i nema šanse da može povezat više stvari u cjelinu. Ali može.
Album je začuđujuće dobar ima 5, 6 odličnih stvari, a i ostatak jako drži vodu. Ko zna šta će bit s njom, ali ne bi se čudio da postane planetarna zvijezda na duge staze.

Billie Eilish - Bad Guy

8. Rustin Man - Drift Code

Ovo je, zapravo, lik koji se zove Paul Webb i bivši je basist banda Talk Talk. Velika hvala mom glazbenom connoisseuru Deši jer da nije njega, nema šanse da bih na ovo naletio nekim drugim kanalom (tako je to kad ostariš pa se zakopaš u neku svoju nišu i treba ti netko da te izbaci iz comfort zone).
Album malo sliči na zadnji Bowiev, ali daleko je to od nekakvog kopiranja, zvuk je vrlo poseban, lik je na albumu radio zadnjih 16 godina i nije se baš polomio od promocije. Još jedna dobra stvar vezana za Paula Webba je to šta me je naveo na to da malo prolistam katalog Talk Talka i mogu reć da im zadnja tri albuma rasturaju. Ne bi čovjek vjerovao, ali vidi se čak koliki su utjecaj imali na Massive Attack.

Dobro, to je sad digresija, poslušajte Drift Code.

Rustin Man - Vanishing Heart 

Napomena: od sedam najslušanijih albuma, šest ih je prog-metal. Ko ne voli, može odmah stati sa čitanjem.

7. Leprous - Pitfalls

Ovaj album je pravo iznenađenje. Prvo, iako jako pratim Leprous (bili nedavno u Močvari, savršenstvo, svirali Angel od Massive Attack), nisam očekivao novi album tako brzo nakon Maline.
Drugo, odmak od metal zvuka je ogroman. To je i dalje Leprous, ali Einarov vokal je totalno isturen u prvi plan, a gitare su debelo u pozadini.
Fanovi su jako podijeljeni, meni je ovo jedan od njihovih najboljih albuma.

Leprous - Below

6. Pangaea - VESPR

Dolaze iz Wisconsina, mlađahni su, tehnički jako potkovani i sviraju guste, komplicirane stvari pune growla i riffova. Definitivno nije za svačije uši, ali onaj tko je ogrezao u ovakvom zvuku odmah će prepoznati originalnost i kvalitetu. Zapravo nije normalno koliko fantastičnih novih bendova dolazi iz Amerike.

Pangaea - Survivor's Guilt

5. Metronomy - Metronomy Forever

Započeli su dekadu sa The English Riviera, jednim od albuma decenije po mom mišljenju, nastavili sa skoro ništa lošijim Love Letters. Onda se Joe Mount malo zanio pa je napravio Summer 08 kojeg možete slobodno preskočiti. I onda, za kraj desetljeća, evo ih nazad u velikom stilu, Metronomy u punoj snazi pojačani još jednim članom.
Jedva čekam 27.3. jer tad dolaze u Ljubljanu, idemo ih gledat Ivana i ja.

Metronomy - Salted Caramel Ice Cream

4. The Odious - Vesica Piscis

Nešto su popularni nazivi metal albuma na latinskom (uočićemo kasnije). Vesica Piscis znači neštu u vezi s lećama, ali nemam pojma kakve to veze ima s albumom. Uglavnom, ovi su iz Portlanda, Oregon (dakle USA, jebeni metalci). Ovo im je treći album, zapravo drugi i po jer je prvi EP i sva tri uratka čine trilogiju. Drugi album, Joint Ventures počinje sa melodijom s kojom završava prvi EP, a Vesica Piscis se isto tako nadovezuje na drugi album iako je između objavljivanja drugog i trećeg albuma prošlo sedam godina. Jako interesantna fora.

Osim šta su im stvari super i šta odlično sviraju ima još jedan gimmick kojim bi mogli privući stare konje, a to je da vokal osim growlanja i pjeva, a kad pjeva, pljunuti je rahmetli Lane Staley iz Alice in Chains. To je teški plus u mojoj bilježnici. Bacaju malo i na Faith No More, šta je isto dobro.
Nešto su prijemčiviji od gorenavedene Pangaee, ali daleko od toga da su za nevine uši.

The Odious - Glowjaw

Top 3 su daleko odskočili i unutar su po ure jedan od drugoga, tako da je raspored slučajan. Šta se mene tiče, sva tri su albumi godine.

3. Tool - Fear Inoculum

Tko čeka, dočeka. Četrnaest godina trebalo je Toolu da skuha nasljednika 10000 Days. Što smo dobili? Po mom mišljenju, pravi Tool album.

Sve je o Fear Inoculumu već rečeno, mnogi ga vole, neki ga preziru, ja ne znam u čemu je problem kod ovih drugih. Stvari su epske, dugo traju, teme se propisno razrađuju i sve je kako treba biti.
Moram se pohvaliti i da sam bio u Berlinu kod Irene i Jakiše pa sam ih tamo pogledao uživo pred skoro 20000 ljudi. To je jedan teško opisiv osjećaj, Tool zvuči grandiozno, nove stvari su se odlično uklopile u set listu, izvedba je bila besprijekorna. Novim albumom neće steći nove fanove, ali sumnjam da Maynarda boli dupe za nove fanove, i ovih starih mu je pun kua.

Tool je institucija koja se nije iskompromitirala.

Tool - Invincible

2. Devin Townsend - Empath

Devin me vratio u svijet metala prije desetak godina. Jako ga volim i cijenim, silno je talentiran i produktivan. Ipak, recentni albumi nisu mi baš sjeli (izuzetak je, dakako, Casualties of Cool), tako da sam bio skeptičan prema ovom uratku. Prvi singl samo je povećao nelagodu, a onda je uslijedio - Empath!
Potpuni povratak u formu, moglo bi se reći. Album traje jako dugo, puno toga se ima čuti i sažvakakti, ali nagrada za vjerne fanove je tu. Mislim da će se i nakon puno godina još uvijek moći naći kakvo skriveno zrnce genijalnosti u ovim stvarima.

Link je na stvar Why, najgenijalniju numeru na albumu i šire.

Devin Townsend - Why?

1. Opeth - In Cauda Venenum

Opeth je moj omiljeni band i Akerfeldt jednostavno ne može napraviti loš album. Ovo je, gotovo sigurno, njihovo najbolje ostvarenje u ovoj dekadi, dakle u post-growl Opeth fazi.
Sve je na ovom albumu na svom mjestu. Svaka stvar, poredak, atmosfera, čak i omot albuma pomno je isplaniran. Postoje čak i dvije verzije, jedna na švedskom, druga na engleskom jeziku (ja slušam englesku verziju). Ova postava je već dugo zajedno i to se čuje. Moćno i uigrano zvuče na svakoj stvari. Irena kaže da su i uživo bili odlični, žao mi je što nisam svjedočio, ali ne možeš baš svaki misec u Berlin na koncert.

Opeth - Universal Truth