Mr. Cab Driver won't you stop to let me in

- Ne radi mi centralna brava, zato moram ovako...

- Ja mislio, vi oprezni.

- Ma, odnio đava oprez. Ne radi mi brava ako je ne otvorim iznutra.

- Aha, zato provjeravate jesmo vas mi zvali.

- Vidim ja, vi ste pristojni ljudi, ne ko oni malo prije. U pi*ku materinu i ovaj posa'.

- Pa nećemo sad valjda prostačiti!

- Hehe. Šta da radim kad je tako?!

- Nije ni vama lako...

- Di lako! Cilu noć na cesti. A sve pijanije jedno od drugoga, njih troj', dovuklo se jedva do auta. Dovde su mi se popeli... (...) Evo, skoro sam krivo skrenuo. Pi*ku materinu i poslu i autu. I sad nema stat do jutra. Je*a im ja mater da im je*a!

- Znači gužva?

- Da gužva?! Je*alo ih da ih je*alo! Sprusaju cilu noć, vozikaju se, pa ajde, Ante, amo, ajde tamo.

- Bar će bit para?

- Pffff! Kažeš, bit će para?! Haha. Ne more se u ovoj državi pošteno zaradit! Da im daš da vode kiosk, propa bi. Kamoli država. Dobro je meni moj ćaća reka: rađe s crnim vragom nego s crvenim.

- A vidim, pojavili su se ilegalci?

- Koji ilegalci?

- Pa, stave natpis TAXI, naplaćuju odoka, ali nisu registrirani.

- Ne znam, nisam upoznat. Ilegalci kažeš...

- A isto to nije u redu..

- Koje? To je najbolje. Dođe stranac, naplatiš mu 100 eura umisto 100 kuna. Šta Švabo zna šta koliko košta. Lipo je to. Pametni ljudi. Kud i ja nisam zalipio TAXI ilegalno, nego - budala Ante, budala jedanput, budala uvik. Pa se vozikam ka redikul cilu noć. A ne vidim gledat na oči.

- Umori vožnja, jel?

- Dašta nego umori. Najgore je radit s ljudima. Komunikacija. (...) Nisam siguran ni da ću vas sritno dovest, haha. (...) Ne boj se, curo, ništa, ja se samo zaje*avam! Dašta ću nego dovest... Jedino da ne udarim kakvog pankera putem ili koju drugu životinju... Haha.

- Srećom, nema medvjeda po Zagrebu.

- Ih, kakvog ja medvida kući imam, da vam je to vidit.

- Haha!

- Medvidica, ovolika je.

- Žena?

- Kakva žena? Međed!

- Haha.

- A koju sam lipu ženu radi nje ostavio. Krasna... Prava dama, gospođa.

- Pa šta ste je ostavljali?

- A šta. Udarila donja u gornju!

- Dobro, to se isto broji...

- Di se broji?! Gospođu, damu. Maniri. Koja sam ja budala...! A ova. Znaš kakve noge ima?

- Kakve?

- Dlake ka šipke od kišobrana!

- Kud baš od kišobrana?!

- A moja Splićanka... Dama. Profesorica. Imala je i para, fina, uredna. Liiiiiipa! (...) Krasna žena.

- Pa šta ste je ostavljali?

- Mađarica se dobro je*ala. A ja budala. Mislio - feferon je to! Nikad takvu nisam vidio. I to je istina. Naše su naše, ali Mađarice su Mađarice. A sad - sama teglu feferona poide. Ja poidem jedan i sutra me ubi žgaravica, ona teglu. Ni da trepne. Pa onda - živi ti s tim! Kaže: ne želiš me više ni taknut. Kako da te taknem? Ne vidim pripoznat di si. Guzičetine 'vlike! Ode kobase, oko struka, ovolika joj je ruka. Sumo borac. Cili joj se svemir vrti oko guzice. A na nogama - šipke od kišobrana. A ja budala, onakvu ženu zbog nje ostavio. Reka sam joj: ajde se ti lipo spakiraj pa sa mnom. Nije je tribalo dugo nagovarat, odma je to Mađarica prihvatila. Do sutra se spakirala. I sad ti lipo misliš da će to bit tako. Feferon u krevetu, svaka sisa ko lubenica, ali ne... Evo je na 60, 70, 80, 100, 120...

- Čega?

- Kila, bogare ti!

- Ništa feferoni?

- Ništa... Da sam vidio kaki je to međed, nikad svoju Splićanku ne bi ostavio.

- Damu...

- Gospođu. Ali, šta je, je, mora se priznat da je i Mađarica uredna. I dobro kuva. A, kad čisti, obuče kutu, stisne je, pa kad se sagne, sve puca vrcaju. Kaže, stisla se u pranju. Je, stisla se. Sintetika.

- Haha, koji prizor!

- Prizor za poželit'. Međed pere kadu... Igra mečka! I sad se ja mučim. Kaže meni mala: ćaća, nećeš meni gnijezdo rasturit. Pa mi ža male.

- Imate kćer?

- Imam ja i sina, velikog, inžinjer... Taj je od profesorice. I dvoje unučadi. Krasan momak. Pa onda još jedno, tu. I jedno tamo, u rodnome kraju. Četvero sve skupa. Od četiri žene. Radilo se, šta da ti kažem, hehe.

- Bili ste prilika?

- Ne zaje*avaj, mali! Nego, vole me žene. Zgodan sam. A i zbog manira.

- Vjerujem.

- Ali, šta ćeš. Život se okrene. Kažem ja šefu da nek me stavi u noćnu, na dežurstvo. Prvi dođem, zadnji odem. Ubijem oko u garaži, kaže on - šta ti ne iđeš kući? Kažem mu ja: opsadno stanje! Feferoni! Razumi moj šef...

- Je li i njegova međed?

- Nije. Dama. Gospođa. Ko moja Splićanka... E, budale!

- Evo, tu smo. Još malo naprid.

- Oćeš tu?

- Još malo...

- A je i ti sitničariš. Ne zaje*avaj!

- Kako se otvore ova vrata?

- Čekaj, mala, ja ću. Šta se predaš, neću te pipat po nozi, haha.

- Ne znam ja, možda je peta na pomolu.

- Već bi ona bila tu da mi nema ćeri... Ne bi se ja dugo premišlja. Vole mene žene. Zbog manira. Najviše...

 

 

 

Demokracija

Čitam knjigu "How not to be wrong" od Jordana Ellenberga. Ima jedan dio vezan za izbore i glasačku strategiju koji je baš interesantan. Radi se o predsjedničkim izborima.

Sigurno ste se nekad zapitali: zašto se u Hrvatskoj za predsjednika glasa dvokružno (ako niste, ne morate dalje čitati, vjerojatno će vam priča bit ekstremno dosadna)? Elem, sustav je dizajniran na ovaj način da se ne bi doveli u situaciju da predsjednik postane osoba koju većina ljudi koja izlazi na birališta ni u ludilu ne bi htjela za predsjednika.

Ameri imaju drugačiji sustav, za predsjednika se glasa jedokružno (ali svaka država zasebno, nećemo sad dalje komplicirat, nije toliko bitno za temu) pa se dvijetisućite u Floridi dogodila sljedeća situacija:

1. George Bush - 48.85%

2. Al Gore - 48.84%

3. Ralph Nader - 1.6%

Ako malo proguglate, mislim da ćete doći do zaključka da ekipica koja je glasala za Nadera preferira Gorea pred Bushom. Drugim riječima, da se u Americi glasa dvokružno, možda većina naderovaca ne bi ni izašla na drugi krug, ali oni koji bi izašli vjerojatno bi Glasali za Gorea. Kako je razlika u prvom krugu bila mikronska, nije nerealno očekivati da bi ti glasači bili presudni faktor u potencijalnoj Goreovoj pobjedi.

Također, ako je glasanje dvokružno, tada u prvom krugu možeš mirne duše glasati za svog kandidata i pokazati svoju preferencu bez straha da ćeš baciti glas i omogućiti mrskom neprijatelju pobjedu. Sve ukazuje na to da glupi ameri ne kuže što je demokracija i da mi imamo puno bolji sustav. No je li baš tako?

Ajmo zamislit hipotetsku situaciju predsjedničkih izbora u Hrvatskoj. Recimo da imamo tri glavna predsjednička kandidata, Kolindu Grabar-Kitarović, Ivu Josipovića i Mirelu Holy. Par dana prije izbora, neka ugledna nezavisna agencija objavi procjenu prema anketama koja izgleda otprilike ovako:

Kolinda 40%

Josipović 29%

Holy 29%

i svi ostali pikzibneri zajedno 2%.

Izgleda da se vodi ljuta bitka na ljevici za ulazak u drugi krug. E sad zamislite da ste vi mrvicu udesno i da želite dati svoj glas Kolindi.

Znam da se mnogi od vas sad osjećaju ko Ivo Gregurević kad su mu u "muškarcu bez brkova" rekli da zamisli da kupuje japanski auto, ali probajte se nekako prisiliti jer sad ide smišni dio.

Za koga ćete glasati u prvom krugu? Za Kolindu, dakako, u čemu je problem? Pa problem je u tome šta ako se suočite s Josipovićem u drugom krugu, vrlo vjerojatno ste najebali. Čak ako i vjerujete da će dosta razočaranih Holy glasača apstinirati u drugom krugu, oni koji izađu zaokružit će Josipovića.

Hoće, hoće, ne zabijajte glavu u pijesak. Odjednom, situacija ne izgleda tako blistavo za Kolindu.

Osim ako Holy ne uđe u drugi krug. U tom slučaju imamo hrpu Josipovićevih pulena koji su, da ga jebeš, puno bliže centru nego darkeri. Nekako izgleda da bi oni svoje glasove mogli puno ravnomjernije rasporediti između dvije dame.

Eto, odgovor se nameće sam po sebi. Kolindini pristaše koji vjeruju izbornoj anketi i vole u slobodno vrijeme razmišljat o pizdarijama trebaju u prvom krugu glasat za Mirelu Holy!

Znam da se sad može potegnut argument "a šta ako svi hadezeovci budu tako rezonirali pa na kraju Kolinda ispadne iz drugog kruga?", ali već dok formulirate pitanje u glavi, shvaćate da se ne morate bojati takvog ishoda.

GOLA ŽARULJA

 

-          studeni

Gori svjetlo. Nema zavjesa. Sjedim iza svojeg prozora sa žaluzinama i gledam. Prekoputa gori svjetlo. Nema zavjesa. Ali tu su oni. Njih dvoje i beba u kolicima. Ja gledam. Razmišljam. Mislim da im zavidim. Ali imam svoju glavu, nemam njihovu. Njihove tri. Pa ne znam imam li im na čemu zavidjeti i zašto. Iako znam da u ovom trenutku moja glava nije baš najbolji izbor u svemiru.

On zaviruje, ona ga prati. Dijete čeka. U kolicima. Zidovi su bijeli, i prazni. Ne vide se bridovi ugradbenih ormara, sivo-žuto svjetlo televiziora. Ne vidi se ništa, osim odsjaja gole žarulje kakva ih je dočekala. Ništa.

Ja imam i kauč na razvlačenje, kutnu garnituru s ljubičastim i zelenim prugama koje sam pronašla u Dubravi bogu iza nogu. I ljubičaste štokove imam. I umjetničku sliku na zidu. Original. I žaluzine u istom tonu. I stolić. I televizor. I sivo-žuto svjetlo da me zabavlja. I luster sam si kupila u Kiki, bio je moderan, sad mi je bezveze. Ali s njega visi ona kugla koju mi je obojio Boris (i prijatelji), pa se klati da me podsjeti da nisam baš nitko i ništa, nerealizirana jedinka kojoj je teško nositi glavu. A ipak, ovih mi dana nimalo nije lako. I toplo mi je. Ali, toplo je i njima. Njih grije gola žarulja i „ono nešto“, što meni fali. Ovih dana... U studenome.

Pa on zaviri ponovo, a ona zaviri za njim. Znam da se smiju, makar su im face predaleko, a mene još nije napala ona staračka dalekovidnost da se dobacim preko parka do ulaza prekoputa pa, kao propentuša superdeluks kalibra, pogledam u tuđi pijat i tuđu golu žarulju kako treba. Pa samo pretpostavljam. I to dobro.

A onda zaplešu. Dižu ruke... Njih dvoje. Beba valjda i dalje leži. Možda plješće rukicama, tko zna, tamo na toj pozornici u Novom Zagrebu, s jedinim gledateljem kojem je glava preteška od gledanja. I onog unutra.

Nasmijem se. Drago mi je. A kako mi može biti drago istodobno dok sam toliko zavidna?! Možda zavist i nije tako užasan osjećaj... Zao. Možda nije.

 

-          rujan

Nisam ih vidjela neko vrijeme. Možda sam ih srela na ulici ili u pekari, ili na pumpi, ili su baš njih dvoje bili onaj par koji se ne trpi na plaži pod suncem koje prži i svi furaju idilu, jer godišnji je odmor i – nikome nije kao nama. Ovdje na Jadranu. Mediteran je to. Nikad dosta. Možda su to bili baš njih dvoje... I njihovo dijete kod bake na čuvanju. Ne znam.

Odmaknuli su zavjese pa ih ponovo vidim. Tu su. Ništa se nije promijenilo. Osim golih zidova, ugradbenih ormara, kuhinje po mjeri, obiteljskih fotografija na zidovima, teškog tepiha i hodalice za dijete. Nemam pojma. Živi se. Kako se već živi u životu.

Skoro da sam zaboravila na njih. Neke nove teme, neka druga premišljanja, odluke. Neka nova svitanja.

Moje su žaluzine i dalje tu. I ljubičasti štokovi. I prugasta kutna garnitura. Za ležanje, čitanje i jelo. Na tacni koja kaže: „How To Marry a Milionaire“. Lako. Milijun je ionako u oku promatrača. I laka glava. To je isto stvar odluke. Kao i zavist, uostalom.

 

 

Ruke na volan ili pucam – na živce

 

Budući da se ubrajam u onu vrstu ljudi koja, čim sjedne za volan, povikne: „Oho-ho, eto prilike za razgovor ugodni“ i pritom se maši mobitela, logično je da me nekad snađe ruka pravde iliti zakona, a nakon što se to dogodi više puta, čovjek se zapita (kao pokojni Dino): „Je li baš sve moralo tako...?!“

Sigurno punjenje državnog budžeta, moglo bi se reći konstantno, palo je velikim dijelom na nejaka pleća vozača poput mene koji - a jamče to svojim...hm, redovitim prihodom - nikad nijedan škerac neće izvesti jer im je telefon na uhu, i to zato što „znaju što čine“. Jer koga je ikad mobitel u ruci spriječio da se suvereno prestroji ispred vozila djedice sa šeširom ili gospođe s trajnom ondulacijom? Dapače, sve se to (i još mnogo toga) može izvesti jednom rukom dok lamentiramo o bitku, biću i čizmicama na sniženju, parkiramo gledajući u retrovizor, propuštamo pješake uz smiješak ili slijedimo Pacijenta da vidimo iznenađenje na faci vozača kad ga zateknu radovi na cesti... Sve se može kad se hoće – ljudski je mozak neistraženo područje, sposobno za rad na više polja istodobno. No, Država je procijenila drukčije. Ona ista država koja ograničava brzinu na besramno nisku, onu koju ne poštujete gotovo nikad da vas djeca, stanovnici naseljenih mjesta, ne bi prestigla na svojim plastičnim romobilima iz Super-truper-Konzuma.

Ali ne, Država kaže da ako ruke nisu u tuđim džepovima ili prsti u pekmezu, onda pripadaju čvrsto volanu (i to obje), i – nemoj da mi se netko dekoncentrira slučajno jer onda slijedi pitanje: „Ankice, što ćemo s vama?“ Nikad „gospođo Tomić“, nikad „drugarice paćenice“, nikad... ma, svejedno.

Kako zapravo ne volim ljude koji samo pljuju, a ne nude rješenje (tu sam prilično slična Hrvoju Šalkoviću), evo pet vrijednih alternativnih prijedloga koji će Državu i meni slične vozače spojiti u miroljubivu koegzistenciju ili već što.

1.       AUTOMATIK: Nije ga Amerikanac, Japanac ili Švabo izmislio da bi se rukama laprdalo po autu. Nego fino, upregni nogicu (dovoljna ti je jedna), pa ruke drži tamo gdje im je mjesto: na 2 i na 10, molit ću lijepo. I ne miči: od Mirlovića do Zagreba... neka se ona navlaka na harlekina ili egzotičnu zmiju uspoti pod prstima. Ne daj se, Ines, godinama.

2.       ASISTENT U HRANJENJU: Ako već preskačeš doručak kao najvažniji obrok, pa ti je obližnja pekarna raj na zemlji jer u stanu nisi gladan, ali već na parkingu afanaješ od prianjanja želuca uz leđnu moždinu, ne budi, oholi vozaču, lijen na put do posla (ili alternativno) povesti asistenta u hranjenju. Štrudla se dokazano može jesti i iz tuđe ruke, a pravi asistent u dva-tri će pokušaja usvojiti koliko treba nagnuti plastičnu bocu od pola litre jogurta da te ne zalije po friško opeglanoj bijeloj košulji, a ipak ti podari adekvatan srk.

3.       ŠMINKER: Ženama je ova stavka sama po sebi jasna. Rijetko koja u kupaonici ima blagodat pravog, dnevnog svjetla. One lampe koje ga fingiraju nikako nisu dobre – potenciraju bore, neželjene dlake, fleke, prištiće i ostale saveznike vremena, pa ih rado izbjegavamo. Umjesto toga, šminkamo se pod plafonjerom i – rezultat je divan. Kad se pogledamo u retrovizoru (ovlaš, naravno), od tamo nas promotri:

a)      Indijanac

b)      transeksualac

c)       klaun Bumba (ovo sam prepisala s interneta)

d)      teta Jurka s rođakove svadbe

e)      matora s licem aligatora

...pa hitno moramo popraviti nepopravljivo. U pomoć nam prilazi šminker, instant-rješenje iz gepeka koje će nas, dok vozimo i ruke ne mičemo s volana, do prvog semafora pretvoriti u „prepoznatljivo rješenje“. Da nas se majka ne stidi.

4.       EXECUTIVE COMMUNICATION MANAGER: Kako Država nikad ne spava, tako ni semafor nije sigurno utočište. To znaju svi koji stanje na društvenim mrežama provjeravaju čekajući zeleno. Kako provjeriti ni iz bliza nije dovoljno, nego potrebu za reakcijom smatramo nasušnom, odvažit ćemo se na pokoji komentar. E sad, industrija pametnih telefona toliko se sjatačila s Državom da nabadamo po virtualnim tipkovnicama čak i kad se pomaknemo sa semafora, što čak i prekaljeni vozači poput mene smatraju izrazito opasnom radnjom. Da ne govorimo o tipfelerima koje pritom proizvodimo, što ako smo profesionalni lektor, jamči doživotnu članarinu na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. Zato je ovaj egzekjutiv za komunikacije nužan suputnik u automobilu za četiri osobe.

5.       Ostaje nam još jedno mjesto, ali kako ne želimo prebukirati vozilo (jer nosimo i jednu od onih torbi u koje stanu najosnovnije potrepštine, a lako bi se pride strpale dvije štruce kruha i pola odojka), peti ćemo element ostaviti neizostavnoj spravici, prigodnog naziva – ČEŠAČ NOSA.

Izgleda jednostavno: ručica, onako dojenačke veličine, s kratkom nogicom, na čijem je dnu takozvani vakuum. Očistite temeljito šoferšajbu iznutra i negdje u visini nosa (minus par centimetara koji će se izgubiti naginjanjem prema ČN-u) zalijepite rečeni predmet. Kad vas u vožnji zasvrbi nos, a poznato je da se to događa često, obično kao najava skorašnje ljutnje, nagnite se spretno, sveudilj držeći obje ruke na volanu, i počešite se koncentrirani na vožnju. S upotrebom ovog predmeta i ljutnja će se svesti na minimum. Naime što? Policija više neće biti takva opasnost, što će od vas učiniti rasterećenog vozača. A onda ćete primitivni, ali visookokorisni gadget s vremenom moći potpuno ukloniti.

 

Kako nikome nije u interesu da osiromaši Državu, kojoj gro ionako visi na sisi, svi ovi prijedlozi uključuju i anekse koji bi trebali potaknuti protok novca, nov niz pametnih inovacija (poput etuija za češač nosa, recimo) ili pojačan uvoz namirnica, jer toliku bratiju u svakom osobnom automobilu treba nečim nahraniti (a zna se da mi ne proizvodimo). Gotovo da pomislim kako se s ovih pet rješenja može riješiti zapravo štošta: novi će ljudi biti u opticaju, izbjegnut će se štednja goriva skupnim prijevozima (jer mjesta jednostavno nema), zbog čega će se na pumpe vratiti redovi... I tako. A uto nam stižu i izbori.

Kada ćemo opet imati važnijih briga. O kojima ćemo morati popričati jedni s drugima. Mobitelom. U vožnji.  

Ateisti u Hrvatskoj

Od prvog dana kad sam uopće išta slušala o religijama, bilo je to slušanje o katoličanstvu, ili barem kršćanstvu općenito, a pored znanja koje se i inače dobiva katoličkim odgojem, primala sam i svojevrsno znanje o tome kako nije uvijek bilo podobno biti vjernikom. O svemu  su mi pričali – od progona prvih kršćana do zlostavljanja vjernika u bivšem komunističkom režimu na našim prostorima.

Da se razumijemo – potpuno je u redu da su mi govorili takve stvari jer u dotičnim informacijama nije bilo ničeg osim istine, stoga ne mislim da je tu istinu trebalo sakrivati. Diskriminacija katolika jednaka je diskriminaciji bilo koga drugog i smatram da je potrebno takve stvari ne prešućivati.

I koliko god se danas pripadnike drugih religija u Hrvatskoj i dalje gledalo s negodovanjem (a gleda ih se, naravno; svaki je Židov potencijalni evil mastermind, pitanje je trenutka kad će Musliman u društvu odlučiti raznijeti sebe i sve prisutne priručnom bombicom koju neminovno sakriva u čarapi ili nakurnjaku, ili kad će lokalni bhakta izvadit zvončiće i u potpuno krivom trenutku zapjevati „Hare hare“ te time zaraziti sve oko sebe), katolici više nisu meta zlostavljanja. Svakako, povremeno će se naći neki uvjereni katolik, poput Marijane Petir, koji će izjaviti nešto poput „nisu mi komunisti skinuli križ oko vrata pa neće ni kršćanofobi“, ali mnogi recentni događaji, kao i vlastiti budžet, mogu nas vrlo lijepo podsjetiti na to da katolici u Hrvatskoj zbilja nisu ugrožena vrsta (ako uopće ikoga na to treba podsjećati). Da, povremeno ih se prozove ili vrijeđa, ali povremeno se prozove i vrijeđa i Dalmatince u Zagrebu ili Zagrepčane na obali pa nisam primijetila da jedni ili drugi sebe smatraju endemičnima.

Ateisti, s druge strane, bivaju vrijeđani sa svih strana. Ne mislim da je portreban nekakav ustanak i militantno ganjanje vlastitih prava (makar bi se dalo razgovarati o posljedicama popisa stanovništa u relaciji s ranije spomenutim budžetom), ali da postoji općeprihvaćena struja koja odobrava prozivanje ateista - postoji.

Evo samo nekoliko stvari za koje mislim da su visoko uvredljive kad si ateist u Hrvatskoj, a prije ili kasnije naići ćeš na njih, i to vrlo vjerojatno ne jednom u životu.

1.Preispitivanje inteligencije ateista – kad netko tko sebe smatra ateistom izjavi da ne vjeruje u Boga, bogove ili bilo kakvu nadnaravnu silu / život poslije smrti, naći će se vrlo često barem jedna osoba među prisutnima koja će postaviti pitanje u stilu „kako ti možeš tvrdit tako nešto?“ Pitanje je potpuno na mjetu: ne mogu tvrditi da ne postoje bogovi, jedan Bog ili bilo kakva viša sila iz jednostavnog razloga, a taj je da ja to ne znam. Ništa mi, međutim, još nije dokazalo ili pokazalo da vjerojatnost postojanja svega navedenog ide u prilog vjerovanju, negoli nevjerovanju pa stoga ne vjerujem. Također, nikoga ne uvjeravam u to da sam u pravu i stvarno me, vrlo otvoreno, boli briga u što ljudi vjeruju ili ne vjeruju. Koliko god, međutim, ateist ne bio militantan, koliko god ne pokušavao uvjeriti ikoga u svoje stavove i koliko god ne vrijeđao, naći će se već netko da ga priupita je li baš dobro promislio i čime li je to zaslužio autoritet da sam sebi nametne mišljenje! Možda sam u krivu, ali puno sam manje puta (ako ikad) svjedočila tome da netko kaže „ja sam vjernik“ pa da ga se priupita „kako ti možeš tvrdit tako nešto?“ Ne. Tu razgovor prestaje jer ništa nije gore od preispitivanja intelekta vjernika, koji su ionako već dovoljno kroz povijest propatili, a pristojnost u vidu prešućivanja dotičnog pitanja trebala bi biti barem jednako zastupljena u slučaju jednih ili drugih.

2.Sažaljenje. Iz nekog razloga, a koji je vjerojatno samo strah od smrti, ljudi se povampire kad čuju da misliš kako je ovo jedini život koji nam je darovan (tj. koji nam se posrećilo da dobijemo) i da poslije smrti nema više ničeg. Jasno mi je da je ljudima teško pojmiti kako se možda netko ne boji smrti, čisto zato što se vjerojatno svi bojimo smrti – u krjnjoj liniji, oko toga se sve u religijama i okreće pa svi pokušavamo pronaći neki siguran izlaz s autoputa straha. Nevjerojatno je vjernicima, međutim, da su i ateisti pronašli svoj izlaz iz toga. Nevjerojatno je da se ne bojiš smrti jer pretpostavljaš da će te ionako bolit neka stvar kad budeš mrtav pa se time i nema previše smisla opterećivati dok si još živ i nevjerojatno je da te veseli ovaj život, koliko god on povremeno težak bio, samo zato što nisi megaloman i vidiš veliku sreću u tome što si uopće doživio ispunjenje te male šanse da budeš začet pa sada nastojiš koristiti ovaj život da ne budeš šupak, umjesto da čekaš nagradu ili kaznu u nekom sljedećem. Različitost mišljenja? Ne dolazi u obzir.

3.Generaliziranje moralnih normi ateista, a ovo opet ima veze i s podcjenjivanjem intelekta te skupine. Kad kažem da nisam vjernik, vjernici automatski zaključe kako mora da sam zagovornik npr. pobačaja ili eutanazije, vjerojatno zato što im je nepojmljivo zaključiti da ti činovi nekome mogu biti zastrašujući i bez straha od kazne nametnute nekom knjigom, osobom zaogrnutom u svećeničku halju ili kakvim svemogućim bićem koje nitko nikad nije vidio.

4.Preispitivanje domoljublja. Ako si u Hrvatskoj ateist, vjernici smatraju i da si sigurno jugonostalgičar, netko tko namjerno plješće na himnu i tko ne drži do Petog kolovoza. Kod nas se katoličanstvo usko veže za Hrvatstvo i potpuno je nemoguće biti osviješteni domoljub, a pritom ne držati do vjere ili, pak, biti praktični vjernik koji u devedesetima nije iz dubine svojeg katoličkog grla na sav glas urlikao „mene moja naučila strina, svim Srbima pička materina“. Nekim čudom, poznajem tu i tamo pokoju osobu koja nedjeljom ide u crkvu i deklarira se katolikom, a ne mrzi Srbe i podosta ateista koji se ne tope k'o šljiva u govnu na pomisao o ponovnom ujedinjenje bivših zemalja Jugoslavije.

5.Očekivanje niskih udaraca. Evo, ja sam, recimo, bezbožnik kojem uopće nisu simpatične slike Djevice Marije koje izdaleka sliče na vulvu, bijedno sprdanje na račun mogućih homoseksualnih aktivnost unutar samostana, ismijavanje vjernika koji čekaju do braka prije nego što počnu sa seksualnim životom ili ono sumanuto, zlo i bezobrazno nazivanje svih svećenika pedofilima. Nekim čudom, moram se dobrano potrudit da bih se otarasila reputacije osobe koja sve navedeno štuje i podržava, samo zato što ne dijelim mišljenje vjernika po pitanju jedne jedine jedine karakteristike. Naravno, postoje ateisti koji posežu za niskim udarcima čak i kad nisu na to izazvani, ali to ide ruku pod ruku s njihovim lošim manirama prije nego svjetonazorima.

Ljute me generalizacije bilo koje vrste, pa tako i ovakve.

Ima toga još, ali neću nabrajati, ovo je, pretpostavljam, sasvim dovoljno.

Post namjerno ne želim zaključiti pozivanjem na Richarda Dawkinsa, premda sam fan spomenutoga. Završit ću ga pozivanjem na osobu gotovo dijametralno suprotnih stavova - fra Julijana, pokojnog svećenika iz mog sela. Onima koji su ga poznavali, dotičnog ne treba pretjerano opisivati, a sve koji nisu molim da nastave čitati jer su u životu već dovoljno propustili.

Fra Julijan, "studenački fratar", bio je karizmatičan, izrazito duhovit čovjek, niska rasta i visoka morala. To su shvaćale i djevojke iz Studenaca, mjesta u kojem  je dugo bio župnik pa su smislile prigodan deseterac u njegovu čast - "Julijane, studenački fratre, skini habit, sve će cure za te!"
Nebitan je deseterac za ono što me se najviše dojmilo kod njega, ali sam ga spomenula jer lijepo ocrtava koliko su neki ljudi, u ovom slučaju žene, mislile da bi se fra Julijan i bez ovoga "fra" mogao realizirati kao čovjek.

Realizirao se on, dakako, u svakom slučaju. Fra Julijan je, naime, godinama upadao u žešće nevolje, samo zato što je bio katolički svećenik. Zatvarali su ga i mučili, detalje priče odbila sam saznati jer se ne želim i sama mučiti, ali znam da, kad je sve prošlo i kad je bio slobodan i sretan, nije šutio o stvarima koje su mu radili. I to je potpuno u redu - zašto bi šutio - ali je još više u redu što ostatak svoga djelovanja nije posvetio ni širenju mržnje, ni širenju aure sveca. Jasno je davao do znanja da ne ljubi one koji su ga mučili, ali i da ni blizu ne mrzi sve one za koje su mu "pametniji i hrabriji od njega" imputirali da ih je mudro mrziti. Bio je i ostao normalan, dobar čovjek - čovjek medju drugim ljudima, bez imalo namjere da se igra Boga ili sveca.

Sjećam se samo jedne priče o psihičkom zlostavljanju fra Julijana, kad ga je netko od lokalnih glavešina svojevremeno provocirao jadnom i uvredljivom dosjetkom u obliku pitanja:"Može li Bog stvorit kamen koji ne može pomaknut?"
Njegov je odgovor bio onaj kojega bi se svi vjernici trebali pridržavati, čak i onda kada si, naglas ili u sebi, postave pitanje o tome što Bog misli o dobrim ljudima zatočenima u tijelu ateista: "Stvarno mislim da se Bog ne zamara tim glupostima", rekao je fra Julijan kad su ga provocirali, a sigurna sam da bi identično rekao i danas, da je kojim slučajem živ i da ga kojim slučajem netko priupita o sudbi kletoj bivanja ateistom.

 

Podstanar

Postoje situacije u životu koje uopće nisu ugodne, ali ih se ipak sa sjetom prisjećamo.
Mnogi od nas sreli su lokalnog Peru, koji sa sjetom priča o svojoj mladosti, otprilike ovako:
-Mi smo izlazili u Markovu Jazbinu. Imali smo dovoljno dinara za decilitar piva. Nas dvojica smo ga pili na slamku, a nakon toga smo hodali u promočenim cipelama po parku. Najbolje je bilo kad bi bježali od milicije jer nismo imali ličnu kartu. Onda te dohvate pendrekom, a ti pobjegneš i skočiš u grm pa do jutra čekaš da se raziđu. E, to su bila vremena...

Slično je bilo meni prošli tjedan, dok sam tražio podstanarski stan. Definitivno stresna radnja, ali bi bila prava šteta ostati zakinut za to iskustvo.
Prošao sam nekoliko potencijalnih stanova, s pripadajućim stanodavcima. Iako se u mnogim slučajevima radilo o sasvim normalnim ljudima, postoji par endema koji zaslužuju da ih se ukratko opiše.

1. Puhovi

S obzirom na to da su me rečeni ljudi koštali vremena, živaca, i novca, zaslužuju prvo mjesto na listi. Prvi dan potrage za stanom okončao sam uspješno, našavši lijepi stan u kvartu koji mi odgovara. Dogovorio se za lovu i bio obavješten da "mama ima nekih stvari u ovom ormaru, ali će ih pokupit za 2-3 tjedna".
Kad sam odlučio uselit, spoznao sam da su svi ormari dupkom puni "maminim stvarima", iako se stan iznajmljuje već niz godina i da ja, više-manje, nemam gdje uselit. Šupa je isto dupkom puna, tako da ljudi ni nemaju gdje iselit te stvari viška, ali se meni čude jer se "stan iznajmljuje već 9 godina, bilo je još više stvari i nitko se nije bunio".
To je, ujedno, i glavni problem odnosa između tipičnih stanodavaca i podstanara. Podstanari se ne bune jer imaju krov nad glavom, a stanodavci to jako dobro znaju. Iako i stanodavac ovisi o podstanaru, budući da mu je stanarina dio kojom popunjava kućni budžet, običaj je običaj, a običaj nalaže da je podstanar pokoran i trpi grubo narušavanje privatnosti od stanodavca.
U sličnoj situaciji, iznajmljivanju hotelske sobe, stanodavac se zove "osoblje", a podstanar "gost". U toj situaciji, osoblje se pokušava dovinuti načinu na koji će se što efikasnije uvuću gostu u šupak. Opet, riječ je o običaju.
Kako je moj običaj da poslovne transakcije promatram poslovno, a na iznajmljivanje stana gledam kao na poslovnu transakciju, tako se ovi puhovi nisu uklopili u moj poslovni model pa sam od stana odustao, ostavši bez dijela novca (da kompenziram stanodavčevu duševnu bol prouzrokovanu mojim odbijanjem suživota s njegovim stvarima).

2. Bil' nebil'

-Poštovanje, Jakiša Tomić pri telefonu. Zovem zbog stana na Rudešu.
-Da, izvolite.
-Je li stan još uvijek dostupan i je li useljiv odmah?
-Da.
-Ima li internetski priključak i perilicu?
-Ima.
-Kad bih ga mogao doći pogledat?
-Hm... pa jel' baš morate? Čemu žurba? Jeste li vi sigurni da ga želite?
-Pa trebao bih ga pogledat da bih bio siguran.
-A prvo moram vidjet o kome je riječ, znate. Moram vas vidjet.

Dakle ključan moment kod iznajmljivanje stana je razlgedavanje - podstanara!

3. Pepeljuga

Dolazim pogledat stan s curom.

-Dobar dan. Ja sam Suzana. Upravo ste me skinuli s lojtri jer sam prala prozore. Vas ćete dvoje tamo živjet?
-Ne, to je za mene. Ona mi samo... (tu sam htio reć da mi pomaže nać stan)
-Aha, ona će održavat stan! Da, to je meni jako bitno da se stan održava, znate, ja i suprug smo sredili stan i nama je jako bitno da se stan održava.

Tu me već dobila, što zbog najave da će mi dolazit u inspekciju, što zbog očiglednog šovinističko-konzervativnog pristupa. Na bis je dala do znanja da režije ne smijem plaćat internetskim bankarstvom.

4. Baja

Dođemo u neki stan, uređen ko za moju babu (generičku, nikoju posebno), a na slikama na Njušilu stol namješten za večeru ušestero. Tepisi prst široki i televizor metar širok. Ni blizu nešto gdje bih živio, ali uz mali razmještaj i izbacivanje nepotrebnih stvari - idealno.
Na pitanje može li se televizor izbacit, jerbo imam svoj, dobijem odgovor:
-Ne može. Nemam gdje s njim. Netko ga hoće, a netko neće. Nosi gore, nosi dole, dobit ću bruh.

Rekao bi čovjek da gazda nema namjeru tražit podstanara na duži vremenski period, međutizim:
-Mene ne zanima to za mjesec - dva mjeseca. Potpišemo ugovor na pola godine. Ako odete prije toga onda polog... (dramska pauza i prst koji, po blagoj krivulji ide od mene prema njegovom džepu) ...ide meni!

5. Položaj žene u hrvatskom društvu trećog milenija

"Iznajmljujem stan studenticama."
"Iznajmljujem stan ženama."
"Iznajmljujem stan ženskoj osobi ili paru."

Za ove treće, imao sam namjeru nazvat i reć da tražim stan za par, da bih razgovor zaključio s opaskom da je moj dečko jako uredan i da će održavat stan.

6. Kerberos

Dogovorimo razgledavanje stana na Trešnjevci. Inače smo u gužvi i nemamo vremena za zajebanciju pa prije dolaska pitamo je li stan useljiv odmah. Pozvonimo na vrata, a otvara sredovječna žena s izrazom lica koji sugerira da će umrijet za 10 sekundi, ali će nas prethodno zaklat.

-Dobar dan.
-Dobar dan. (ostaje na vratima)
-Možemo pogledat stan?
-Mžt. (protisne kroz zube i ostane na vratima)

Nakon pogledane jedne sobe, baba dobaci:
-Stan je na prodaju. Sad prikupljamo ponude pa ćemo ga iznajmit ako ne uspijemo prodat.

Jer, pazi, tržište nekretnina je toliko primamljivo da ponude za kupovinu stana definitivno padaju po nekoliko dnevno. Ne bih riječ rekao da nismo dobili informaciju da je stan odmah useljiv i za iznajmljivanje.

Epilog

I na kraju balade naiđemo na stan u kojem gazda na moj upit o plaćanju računa internet bankarstvom odgovori:

-To je jedini način koji dolazi u obzir. Meni isto stanarinu tako plaćate jer nemam namjeru dolazit tu svaki mjesec. Kad potpišemo ugovor, to ide na poreznu i onda mi plaćate račune i stanarinu i to je to.

I onda se osjećam ko da sam upravo dobio Jack Pot. A radi se o nečem što bi trebalo bit potpuno normalno. Dobijemo ključeve za 12 sati nakon plaćanja i potpisanog ugovora. Gazda je dobio polog definiran ugovorom i to bi mu trebalo bit sasvim dovoljno osiguranje da neće bit materijalno oštećen.
A sve bi bilo brže i lakše da postoji filter u tražilici pod imenom "Stanovi bez simulirane rodovske zajednice između stanodavca i podstanara".

Mislim, gazda je i više nego korektan. U nedjelju sam mu poslao mail da mi potpiše izjavu o suglasnosti o uvođenju interneta u stan. Ujutro mi je odgovorio mailom da se papiri nalaze u kasliću. Kad se sjetim da sam umalo završio u stanu "s maminim stvarima", dođe mi zlo.

RANJIVOST

 

Pokazivanje ranjivosti u ovom je društvu neprihvatljivo. Doduše, postoji garnizon ljudi koji na izazivanju sažaljenja grade životnu karijeru, materijalnu ili emocionalnu, svejedno. Ali oni nisu cool, a biti cool u ovom je društvu jedina prihvatljiva opcija.

Kako nemam instrumenata kojima bih potkrijepila svoju tvrdnju, jer niti se bavim sociološkim studijama niti mi je uzorak reprezentativan (čak i ako jest) - jer sam valjda u komunikaciji s okolinom opterećena vlastitim kulerstvom, a što remeti moj doživljaj „drugoga“ - posegnut ću za argumentacijom utemeljenom na Facebooku (kojeg li iznenađenja!).

Pa, bacimo oko na statuse svekolikog online pučanstva. Toliko pozitivne energije, instant zen-budizma, divljenja cvijeću, proljeću, jesenjim bojama, i lijepom danu (od Boga danu) svjedoči o tome da su ovaj svijet i ova država naseljeni nekom višom silom, reklo bi se Duhom Svetim ili nirvanom (kako kome paše), gdje nema nesretnih, zavidnih, sebičnih namčora, a u kostima osjećamo da – tome nije tako. Jer sve je zapravo pitanje vlastite razine samopouzdanja.

To da je samopouzdanje (ili nedostatak istog) jedina i najvažnija ljudska osobina notorna je činjenica. Ali – o tome psssst! Površno je, pa se ne broji.

Facebook nam također pokazuje da u svakom od nas čuči kompeticija, pa je radost to veća što je pomor susjedovih krava izraženiji. A radost raste proporcionalno s mogućnošću da njome vadimo mast nazovi prijateljima, poznanicima, onima kojima smo do jučer slali pozitivne misli u nekom površnom new age pogledu na svijet.

I u tome nema ništa loše. Ako nam je vlastiti altruizam poligon za dokazivanje, ljubav prema bližnjemu dobar okidač za prebrajanje lajkova, a vlastito široko srce najlakše punimo po šoping-centrima, to ne mora umanjiti našu pozitivu, ali – da ga jebeš – žestoko je dovodi u pitanje.

Tmurni oblak, čista emocija, priznavanje da postoji problem koji nije izvan nas, izazvan vanjskim utjecanjem planeta ili okrutnog spleta okolnosti, zapravo vodi u ozbiljnu introspekciju koja je to opasnija što smo samouvjereniji. Jer po njoj dublje kopamo, bez straha ili unatoč njemu. A iz tog procesa ne znamo kako ćemo izići – koliko promijenjeni, koliko svjesni da nismo dali sve od sebe, koliko (ne)spremni na, poslužimo se terminom popularne psihologije, „rad na sebi“.

A raditi na sebi nikako nije cool. Pokazuje ranjivost, nesavršenost, spremnost na žrtvu, prihvaćanje kritike, pa posredno gubljenje sebe. (Neš ti!) „Opasne“ aktivnosti koje nas razlikuju od, recimo, kokoši. Ona je samodostatna. Za sve ostalo tu su lajkovi, kimači glavama i zavrtanje očima... negdje iza leđa. Ili iza plota za koji se držimo kao onaj pijanac iz prežvakane sintagme.

I eto nas – vrtimo svoj kotačić kao hrčak u kavezu, ne pomičemo se s mjesta (jer se bojimo), donosimo odluke i projekcije brzo, pa još brže od njih odustajemo, sve u nadi da ćemo time dokazati koliko smo cool i samopouzdani, no – nitko nam ne vjeruje ni riječ. Jer maske se skidaju pred spavanje ili pred umivanje, kad god, ali skidaju se... A tad je manje važno što kaže selo. Ono i onako ima vlastite kotačiće, jeftine mehanizme prikrivanja kompleksa.

No, takvi životi nipošto nisu izgubljenji. Niti sam ja pozvana da ih gledam s visoka. Oni su sretni ili nesretni ovisno o dozi sreće koju nosimo u sebi, a za koju zbilja vjerujem da je zadana rođenjem (ili u prve tri koje su najvažnije), pa je teško promjenjiva snagom volje. Utoliko – zašto bismo se i trudili? Zašto bismo pokazivali ranjivost? Strahove? Emocije? Slušali umjesto da govorimo? Hodali za promjenu u tuđim cipelama?

Možda jedino – radi sebe. Jer mi to zaslužujemo.

Običaj (Nijedna navika nije toliko glupa da se ne bi ukorijenila u narodu)

Nemam ništa protiv tradicije. Dapače, kad god se radi o nekom starom običaju, uz uvjet da isti nije naporan i ne ugrožava nečiju slobodu, mislim da je zgodno, pa čak i korisno, održavanje tog običaja.
Dakle, neću pisat protiv bacanja kamena s ramena, bacanja jabuke preko kuće, ispijanja kafe preko rahahatluka, pa čak ni protiv pljuvanja sedam puta na prizor crne mačke preko ceste.

Ali ima nekoliko instant-običaja koji su duboko ukorijenjeni u narodu, iako nemaju veze s tradicijom i često datiraju bitno manje od Hajdukovog minusa na računu.

1. Fiksna telefonija

Potpuno je jasno da je prenošenje zvuka na daljinu bilo revolucionarno otkriće i da su se ljudi na tu spravicu nakačili ko da će im ista riješit samoću, kredit i erektilnu disfunkciju. Ljudi stalno misle da imaju nešto izrazito pametno za reć, a altruizam im ne dozvoljava da ostave svemir zakinutim za njihovu ingenioznu misao. Zbog toga često posežu za rečenom spravicom u želji da sa sugovornikom podijele informaciju o glavobolji, nogometnoj utakmici, stranci na vlasti, gihtu ili gravitaciji.
Potpuno je jasno da su si kompanije, koje naplaćuju prenošenje takovih informacija, dale truda da motiviraju ljude da im ostave svoj novac. Zadnji krici tehnologije učinili su daljinsku komunikaciju ekonomski zanimljivom pa tako imamo hrpu programa za internetsko čavrljanje, a i sve mobitelske kuće imaju tarife (ako ikad budem oženio Muslimanku, kćeri dajem ime Tarifa) koje omogućuju telefonske razgovore za gotovo simboličnu cijenu, ako dovoljno volite balit pa vam nije teško izdvojit parsto kuna mjesečno.
Dobra strana mobilne komunikacije je to što je mobilna. Samim time niste ko magarac privezani za fiksnu lokaciju u svojoj kući, ili telefonskoj govornici, i možete iz obližnje birtije razgovarati s dragom, dražom ili mrskom osobom.
Svejedno, fiksni telefon je još uvijek prisutan i nema teorije da će se taj atavizam iskorijeniti dok god je naših staraca. Zaista, još nisam upoznao ni jednu osobu od 60+ godina koja nema telefon kući. Izuzetak su osobe kojima još nije došao telefon u selo (i neće) i nepismeni.
I džaba i jeftini mobiteli, džaba tarife, džaba i mogućnost gašenja tona, ali svejedno je najbolje nazvat kućni telefon i na gotovs postrojit sve ukućane uspomoć zvonjave koja se ne da ugasit.
Zašto koristit snajper kad možeš grunit atomsku bombu?

2. Kvaka za da u mudantama ostaneš u hodniku zgrade

Imaju ona vrata od većine današnjih stanova, koja se mogu otvorit kvakom samo iznutra, a izvana samo ključem. Čak i ako živite u ruralnom području, jamačno ste se susreli s takvim "pametnim" vratima. Ideja je da, ukoliko zaboravite zaključati vrata, provalnik ne može tek tako, pukim pritiskom na kvaku, ući u stan i olakšati vas za dio imovine. On će, jadan, razvaliti kompletna vrata, bila ona zaključana ili ne, i onda vas olakšati i za imovinu i za bravu.
S druge strane, ako vam Hari Mata Krišna zvoni na vrata, a vi se tuširate, pa onda u bijesu stavite ručnik oko pojasa i zatrčite se kroz vrata, bezmalo ćete se iznenaditi kad sa polovice stubišta budete zavitlali natikaču prema produhovljenoj osobi, ne računajući na propuh koji vam upravo zatvara vrata, ostavljajući stan sigurno zaključanim, a vas u ulozi nesuđenog egzibicioniste u pola stambene zgrade.
Bez mobitela ćete biti osuđeni da tako obilazite obližnje stanove, u traženju pomoći, pa možda i za vama poleti pokoja natikača, a ako budete imali sreće prenoćit ćete i u policijskoj postaji.
Postojanje takvih kvaka ne čudi, ako uzmemo u obzir da svako drugi admin (ako ikad budem oženio Muslimanku, sinu dajem ime Admin) internetskog portala propisuje nužno korištenje barem jedne brojke, i po velikog i malog slova u lozinci. Još jedan "feature" koji samo i isključivo vas sprječava da se logirate na vlastiti račun.

3. Brzojav

Evo priznajem, ovaj običaj je jedini razlog iz kojeg sam se odlučio na pisanje ovog teksta.
Radi li se o rođenju, vjenčanju, krzmi ili smrti, običaj nalaže da učinite sljedeće:
1. Utvrdite na koju svjesnu i živu osobu najviše utječe rečeni događaj;
2. Odete u poštu;
3. Pošaljete brzojav toj osobi, u kojem čestitate ili izražavate sućut glede i u svezi s rečenim događajem.

Neki ljudi vole primat čestitke, neki ne vole. Nekima je lakše kad im izrazite sućut, a nekima nije. Uglavnom nikom to ne smeta, barem ne jako, pa je to ok napravit.
Ali metoda komunikacije je toliko živopisna da ne može bit bizarnija.
Evo, recimo, ako u rečenoj situaciji pošaljete SMS, postoji velika šansa da će vas se promatrati kao nekulturnu svinju. Za e-mail nisam siguran, ali mislim da spada u istu kategoriju.
Jer, pazi, brzojav je tradicija.
Otkad?
S obzirom na to da se radi o obliku komunikacije koji je nastao krajem 19. stoljeća, nekako mi je teško zamisliti dokument koji počinje s, otprilike, "JA OPAT DRŽIHA PISAH OVO O LEDINI STOP", a i teško mi je zamisliti da u pošti neko zbilja tucka onim čekićem crte i točkice. Prije će bit da pošalje e-mail, ili možda upotrebi telefon iz prve točke ovog teksta.
I onda ti dođeš u poštu i onda netko drugi za tebe zove nekog trećeg, ko nekom četvrtom dostavi tvoju poruku u pisanom obliku. Često i s par izmijenjenih slova, u tom procesu igre gluhog telefona.

I, svejedno, najprikladniji oblik komunikacije u delikatnim situacijama je brzojav. Spor, sadržajno siromašan, skup, ali zato nepouzdan.

Majke ti mile, pošalji paža...

Ljubav

***

Ja imam novu frizuru. Ona ima novu plastičnu sisu. I drži je u ormaru, pa mi pokazuje kad dođem. Mogu je malo taknut? pitam, pa se izrugujemo plastičnoj sisi (jednoj) kao da je ne znam kako smiješno kad prirodan dio tijela zamijeniš onim silikonskim. Vraća sisu u ormar i kaže: Jedva sam čekala da dođeš pa da pobignemo odavde.

U tramvaju je neka bakica gleda u oči, otvoreno, da je posrami. M. je još mlada, red bi bio da ustane starijima. Ali i M. i ja znamo da će je većina iz tramvaja višestruko nadživjeti. To ne zna jedino bakica. Zato gleda u M. i čeka da joj se ustane.

Pijemo kavu u neboderu, pa idemo na ćevape. M. je odrasla u dolini Neretve, ali ne voli ništa što je zdravo, makar se ne može reći ni da je sklona porocima. Osim što skuplja parfeme, a u zadnje vrijeme porok joj je i kad sa mnom ili T-om pobjegne do grada pa ga pogleda drugim očima, onima koje žive, a ne umiru javno i pred svima. Dok su još mlade.

Povjerava mi svoju tajnu. Ja slušam. Ona čeka. Ja ništa.

Baš smo se nekako zbližile.

***

A. je deset godina stariji od M. Muškarac baš kakvog je htjela, pa se zaljubila. Kad je imala 24, kao ja sad, M. je već imala dvoje djece. Sad ih je petoro i to je život baš kakav je htjela. Posebno sad kad je sve gotovo. Živimo zajedno nas troje (T., I. i ja), u različitim formacijama, prvo 1+1+1, onda 2+1, a M. i A. nam navraćaju svaka tri mjeseca.

Nema ničega, kažu b.o, M. cvrkuće, pleše po dnevnom boravku. Šta znači b.o.?, pitam. Bez opasnosti, odgovara ona. Meni je drago, ali sam zbunjena. Kako bez opasnosti ako je prošli put bilo... čudim se naglas. A. me vojnički prekine – rekli su bez opasnosti, znači bez opasnosti. Kimnem glavom pa i ja zacvrkućem. S gosn vojnikom nema pregovaranja. On je faca.

***

Jako je slabo, kaže mi A. telefonom. Sjedim u hodniku na podu, rentali smo novi stan i meni je u nosu nepoznati miris ranijih stanara. Doći ćemo T. i ja za vikend, odgovaram. Ne znam je li za vikend kasno. Neće ti ona toliko izdržat, odgovara A. vojnički. Doći ćemo sutra, kažem. Sjedamo u autobus štufo, bez entuzijazma. Lipanj je, lijep dan. Obukla sam crvene tregerice i majicu kratkih rukava sa stripom na prsima. Odjednom mislim kako sam neprimjereno odjevena. Za karmine, prije karmina. Za oproštaj. Zapravo, za oproštaj bi ova kombinacija mogla biti idealna. Vozimo se 600 kilometara. Možda i više. Preskačemo roditeljsku kući. Sad nam nije bitna. Ali ja ipak kroz prozor gledam u tom pravcu.

***

Gužva je dolje. Svi razgovaraju, svi bi nešto, a nitko ne zna ništa. Moja teta mi pokazuje ruku...zatvara dva prsta. Kaže: sad sam kljasta. Ja ne znam šta da joj kažem, boli me njezina metafora. Kako tek onda boli nju?

Tribaju mi za lito još dvoje bermude, jedna košuljica lipa i dvi-tri kratke majice, to mi je dovoljno, kaže M. Sve kimamo glavom. Prenaglašeno kimamo, da dokažemo da joj je ostalo budućnosti, barem mjesec-dva. Sve smo žene. Neke je kupaju. Gledam M. tako golu pred sobom i okrećem glavu, gledam u prazno, u onu kasetu koju je J. donijela iz Australije jer nije bilo dovoljno da sestri pošalje ulje ili prah kostiju morskog psa. Neće joj pomoći ni kad dođe, ali doći će. Jer to je zadnji put da je dočekuju u ovom sastavu. Pa gledam u J-inu videokasetu samo da ne gledam u spolovilo moje starije rodice koja više ne zna za sram otkad misli samo o opstanku. Gledam i u J. Izgleda senzacionalno, nikad mlađe, i nikad tužnije...

Samo da dočekam jesen, da moj mali krene u prvi razred, govori M. i mi kimamo. Bez riječi.

***

Evo moje ljubavi, nasmije se M. dok se A. približava krevetu. A. se naginje pa je poljubi. Ljubav njena, kaže netko. Meni je neugodno što opet gledam nefriziranu sliku tuđe intime. Trenuci odbrojavanja. Nema vremena za odgađanje.

Mama, na ormaru ti je ona kutija sa zlatom, lančićima od krštenja i pričesti, kaže M. Nemoj, Marina, kaže moja teta i svi već skaču da je utješe. Pusti, majko, moram ti reć. Na ormaru ti je kutija s tim pa ti vidi šta ćeš kad bude vrime. Nitko ne govori ništa. Ne kimamo više razdragano kao što smo kimali na bermude i majice s kratkim rukavima za ljeto. A imaš i one parfeme, dodaje M. pa se obrati meni. Bi li ti, rodice, koji parfem da ti dadem? pita me i smije se. Ja odmahujem glavom makar znam da je M. već jednom nogom tamo pa zna sve i sama. I neugodno mi je što sam tako balava pa kroz suze razmišljam o parfemima za uspomenu.

***

Prvo uđem ja, pa malo ostanem. Pa onda ulazi T., pa se i on zadrži. Sa mnom je lako, na njega puca. Rođače moj, je li moguće da se zadnji put vidimo, pita ga i plače. Nije, kaže on. Plače se i njemu, ali još će malo... Znam da me lažeš, kaže mu M. Ma ne lažem, odgovara T. Lažeš, inzistira ona. A on joj među dlanove uzme lice, pogleda je u oči i kaže: Vidit ćemo se nas dvoje opet. M. mu se nasmije. Kimne.

On za sobom zatvori vrata. Laga sam Marini, gleda sam je u oči i laga, kaže mi.

***

Na sprovod nismo došli. Oprostili smo se od nje žive. Kasnije je sve ipak manje bitno. Ostat ćeš mlada, rodice. Prerasli smo te svi, jedno po jedno. Sitim te se nekad, u ovo doba godine, kad se ljeto sluti, a dan je sve duži. Pa mi fališ. Da pojedemo ćevape i odčekamo svoj red za govornicu u Jurišićevoj. Koji više nitko ne čeka. Pa da mi pokažeš svoju liniju života s prolaznim poteškoćama. Pa da kimnem glavom i povjerujem ti... Iskreno.

Baš smo se nekako zbližile.

Mala žena

„Maj mader iz smol vomen...bat big mader!“ rekao je jednom moj stari nekom svećeniku, gostu naše proširene obitelji, prilikom nekog većeg slavlja. Kako mi je stari tih godina iz nekog razloga jezivo išao na živce, tako mi je i ova njegova izjava bila samo još jedan u nizu od povoda da ga godinama kasnije ismijavam.

„BAT BIG MADR!!!“ oponašala sam ga kasnije u četiri oka, dok smo skupa sjedili na rubu babinog vrta i gledali prema Trlabetuši. Crvenio se tada, jadan moj stari, nesvjestan činjenice da je odgojio derište koje ga, zapravo, nema ama baš nikakva razloga ismijavati jer mu je engleski (koji je jedva ikad učio) loš, a rečenica, na koncu, istinita.

Baba Anka bila je žena izrazito niska rasta, duge, rijetke i sijede kose, vječito kombinirane sa špagom jednake dužine, kako bi pletenicu mogla učiniti nešto debljom od mišjega repa. Morala je tu svaki dan biti pletenica, pomno spletena i povijena tako da ne proviruje ispod šudara, nekog smeđeg sa šarama, ponekad sivkastog, ali vječito lijepo uparenog s kućnom haljinom koju bi nosila.

„Curica ni na bunar ne ide nepočešljana!“ podviknula je jednom na mene kad sam se drznula u Solarisu, za vrijeme rata, otići do dućana čupava, s kosom punom morske soli i bilo me sram. Osjećala sam se kao ne-žena, postiđena ispred svoje starošću i bolešću ovjenčane babe, a koja ipak ima znatno više strpljenja i snage za uplitanje kose u najuredniju pletenicu.

Nešto kasnije, postalo mi je jasno koliko je stvarno vjerovala u to da curica nikad ne smije biti nepočešljana, kad je sve oko sebe na najlljepši mogući način ucjenjivala da je se svaki dan dotjera; kapitulirala je pred bolešću i starošću  i više nije mogla sama.

„Majko, sad ću te okrenit na ovu stranu, jel' može?“ rekla joj je teta Seka.

„Pa kako na tu?“ pitala je baba zbunjeno.

„Da možeš gledat prema nama, a ne u zid.“

„Ma prema zidu ti mene...bolje nego da dvaput istu stranu češljaš.“ pojasnila je u čemu je problem.

Ja sam, za to vrijeme, obitavala negdje na relaciji između Zadra i Zagreba, trčeći s jednog prijemnog ispita na drugi i časteći obitelj izjavama poput „ako ne prođem prijemni, možete me potražiti u rijeci Savi“, kako već i priliči derištu koje ne razmišlja o tome da se trenutno događa još nešto osim njegova prijemnog. Npr., to da je baba Anka na samrti i da nikakve šale i pošalice o vlastitoj samrti ne zabavljaju onog istog starog koji je jednom za nju rekao da je smol vomen bat big mader. Onog istog starog koji je svima zaprijetio da do mene ni slučajno ne smije dospjeti glas o babinoj samrti jer sam ionako živčana zbog prijemnog.

Smiješno to možda zvuči, ali tako to nekako ide u našoj obitelji. Tomići su čudne biljke pa neki od njih cijeli život kriju za koji klub navijaju da im to ne bi povrijedilo brata, neki od njih lažu obiteljskim prijateljima da je did Antiša još uvijek živ kako ih ne bi strefilo, a neki su umrli ne znajući da im je kći završila u bolnici zbog trovanja plinom. Nježna jedna, nimalo poremećena obitelj, sklona lažima, koliko god one sulude bile, i koliko se god, na koncu, uopće ne radilo o tragedijama.

„Volovi!“ urliknula je moja baba na svojoj smrtnoj postelji kad sam, položivši prijemni i upisavši Filozofski, prvi put došla u Siverić i nabacila najodmorniji mogući osmijeh prilikom posjeta babi; kako rekoh, laganje za tuđe dobro odlično nam ide, skoro da je genetski ukodirano.

„Ko?“ pitala sam.

„Pa ovi šta te šalju iz Zadra u Zagreb...iz Zagreba u Zadar...Moju Barbaru! Pa da si ti neka tuka, ja ne bi ništa rekla, al ovaj mozak!“

„Baba,“ smijala sam se prigušeno skupa s ostatkom rodbine, „tako to nekako ide – nisu samo mene slali, nego sve koji oće na ta dva fakulteta. Mora se!“

„E, pa tebe nisu tribali!“ viknula je opet „Volovi!“

Baba Anka bila je žena izrazito niska rasta, a ja sam nekako tek pred kraj počela shvaćati da ono big mader ne prikazuje samo podatak da je rodila sedmero djece, već i činjenicu da joj je objektivnost strana do te mjere da zbilja vjeruje kako su baš njezini potomci najbolji i najpametniji.

„I najlipši!“ dodala bi sigurno jer, kako rekoh, bilo joj je važno da curice ni na bunar ne idu nepočeščjane.

Kad sam je zadnji put vidjela, previjala se, što od bolova, što od straha, u krevetu šibenske bolnice. Oko usana su joj se skupile različite skorene tekućine, a oči su joj, jedva otvorene, skakale s jednog na drugo od nas prisutnih. Više se ne sjećam tko je sve bio prisutan, ali znam da sam pogledom što više pokušavala obuhvatiti sve one cijevi i prozore i druge bolesnike, samo da ne bih gledala prema njoj.

„Šta, malo ti je nije baš gušt gledat, a?“ nasmijao se moj brat, kao što se  inače voli nasmijati kad se boji da će zaplakati.

„Pa bilo je i lipših prizora...“ pojasnila sam smijući se i sama.

Kad se primirila, sestra i ja smo otišle, a nešto kasnije smo naumile opet je posjetiti.

Tada smo na cesti susrele brata, kako se vozi iz suprotnog smjera i kako nam motira da je zaspala. Zaspala u neprenesenom značenju, makar je komotno moglo biti i drugačije.

Iduće jutro, javili su nam da je umrla.

Moj brat ju je zadnji vidio. Ispričao nam je kako ju je držao za ruku, vrtio joj vjenčani prsten i molio s njom i ja sam znala da je ona sigurno na trenutak zaboravila gdje je i kako to nije njezina kuća i kako to nisu njezini lancuni i kako joj kosa, ni sa jedne strane, nije počešljana. Bila je smol vomen bat big mader, danas sam u to sigurna, jer kome bi drugom uspjelo zauvijek zaspati uz riječi koje ti najviše znače, a dolaze od potomka kojem znače samo tebe?

Noć nakon njezina sprovoda, sanjala sam isto što sam sanjala i godnama kasnije, a tako i noćas, pa me ponukalo na pisanje: sanjala sam njezinu kuću u Siveriću, i kako je vozim u invalidskim kolicima, jer ne može hodati, tamo-amo po dvorištu, da gleda Petrovo polje, da gleda bijele ovce u daljini i da se zadnji put divi zalasku sunca. I kako se smije, skupa sa mnom, i kako je grlim s leđa, jako je grlim, jer ionako je sve boli.

I probudila sam se s rukama stisnutima gdje je u snu bila, negdje oko mojih ključnih kostiju, prekriženima u oblik nečeg što se čini kao ogroman perec, i osjećala sam starački miris njezine sijede kose, kombinirane s dugim špagom u najuredniju pletenicu jer curica ni na bunar ne ide nepočešljana (pa kako bi onda tek Bogu na istinu?!).

Lako je pjevati kad ne slijedi pedaliranje

„Moje pjesme, moji snovi,

Moje pjesme, moji snovi.

Taj je film u osam i po,

u četvrtak, sutra jeeeee.“

Stihovi i glazba ovog uratka, koji je očito nastao jedne davne srijede u prošlom stoljeću, potpisuju Jelena Prpa i Ankica Tomić. Tko potpisuje koji dio, više se ne sjećam. U to sam vrijeme još biciklom išla u školu (ili izvanškolske aktivnosti) jer mi je ćaća sagradio kuću u Nedođiji koja gravitira Drnišu, što bi moj društveni život svelo na minimum da nisam svladala vožnju bicikla po buri, kiši i mraku, a sve u svrhu preživljavanja. OK, pretjerujem, Siverić je pitoreskno mjesto, osobito u proljeće, kad se sve zazeleni, a ljubičica ima uokolo kao da ih netko krišom sadi dok se ljudi sklanjaju od zimske bure, jutarnje slane i općenito depresije – pa one spremno izmigolje iz zemlje taman kad se u čovjeku ponovo probudi želja za životom. A depresije su svuda iste, tužne, čemerne i bez snage da se pokrenemo, jednako u Zagrebu, Dalmatinskoj zagoru, New Yorku i, valjda Kuala Lumpuru. Uglavnom, Siverić treba prezimiti kao što treba i Drniš, jer duge su zime ondje, na plus više stupnjeva Celzijevih, ali onih koje bura uvuče do potkošulje, pa se hladnoća nastani u ramenima i škini. Zato, kad zapupa, moj Siverić postaje arkadično odredište, doduše bez proplanaka na kojima obitavaju janjad (njima je mjesto negdje drugo, za što sad nije ni vrijeme ni mjesto) i pokoja dadilja s buljukom raspjevane djece. Možda su mi baš zato bili egzotični (ne janjci, raspjevana djeca).

Da me se ne bi shvatilo krivo (ako netko ima afiniteta za shvaćanje mene kao osobe i moje obitelji kao... jelte, obitelji), kod nas se isto rado pjevalo. Oš božićne, oš partizanske, oš dalmatinske dok se vozimo prema mojem ranom odredištu... Ali, to je već neka druga priča.

Vratimo se, stoga, pjesmici s početka. Kako li smo to moja rodica i ja osjetile potrebu u song pretvoriti film koji se songovima jedino i bavi, upitat će se svaki, ili barem neki, podozrivi čitatelj. Sredinom osamdesetih u Drnišu je još radilo kino. Redovito se pohodilo, posebno tijekom relativnih premijera koje bi k nama došle sa svega godinu ili dvije zakašnjenja. Socijalizam je to bio, okrutni.  Top Gun s delayem. Spomenuti ćaća koji je kuću sagradio u Nedođiji koja gravitira Drnišu, nije bio neki opak lik. Nije radio razliku između mene i brata kad nas je trebalo puštati u izlazak ili bilo kamo navečer. Njemu se jednostavno nije dalo dežurati kod telefona, odlaziti po nas, „razvažati nas okolo“, a bio je prenervozan za spavanje dok ne dođemo kući (pa da se on naspava ko čovik). Zato nas je rado držao pod ključem. (Pretjerujem, hiperbola je moje omiljeno sredstvo. Dvaput sam padala iz nje.) Problem kina riješio se jednostavno nešto kasnije, nekoliko godina nakon „Mojih pjesama i još više mojih snova“, kad mi je brat dao savjet, nešto u stilu: „Nikad ne pitaš mogu li u kino, nego mu kažeš da večeras ideš. Na šta će on odgovoriti: dobro.“ I bi tako. No, kad imaš 12 ili 12 i po, teško se dovijaš takvim dvojbenim rješenjima, iskren si i mali, pa pitaš roditelje možeš li u kino, i to na, danas me sram reći, „inkriminirajući“ mjuzikl iz njihove mladosti.

Iščekivao se taj četvrtak danima, skladala se i pjesmica u njegovu čast, pjevale smo je Jelena i ja cijelo popodne. Bio nam je to nekakav final countdown, oduševljenje pred oduševljenje koje su nam najavile naše matere... (a zna se da Srzićkama nema ravnih kad se pusti glas).

I da skratim, u kinu sam vrlo brzo stekla pojam o vremenu, kao što Robert Wise nije, pa se uzvrpoljila svjesna da 174 minute u mojem roditeljskom domu neće proći nezapaženo.

I tako, sjela sam na bicikl i lagano, pedalirajući, krenula kući. Naravno, nakon odgledane 174 minute i blic recenzije filma na platou pokraj drniškog kina.

Buba stare proizvodnje ima karakterističan zvuk. Svatko čiji je ćaća imao taj auto ili ga je možda vozio i sam, dobro zna kako njegovo „prprprprprprrrrrrr“ nije nimalo nalik na druge „pr-prove“, automobilske, brodske ili one što ih proizvode mopedi različite proizvodnje. Ovaj se „pr-pr“ nadaleko prepoznaje. A cesta od Siverića do Drniša prilično je prazna i mračna, pa zvuk plave bube čuješ i dok je ne vidiš.

Pedaliram ja tako dugom, blagom, ali upornom uzbrdicom (za poznavatelje: od pumpne stanice do Vinarije), a rođeni mi otac dolazi ususret. Pada lagana kišica, a čini mi se i da puše... (Ne izmišljam ovo dramaturgije radi, tako se sjećam.) Stari dolazi do mene, farovi auta mi bodu oči, pa dok se zaustavlja, ja gledam u kapljice koje pršću pred upaljenim svjetlima.

„Zapamtit ćeš kad si bila u kinu“, kaže mi kroz prozor bube, pusti me da malo odpedaliram, pa se i on okrene autom i ubrzo me prestigne. Ja nastavim pedalirati  u mraku.

Mrzim „Sound of Music“, zapamtila sam ga dobro, zbog jedne jedine rečenice izazvane logorejom netaktičnog redatelja. Srećom, za sve ostalo tu je bio moj brat, da mi dade pravi savjet u pravo vrijeme. Onaj o manipulaciji roditeljima i preživljavanju u ekstremnim uvjetima. Hvala ti, Tonći, dadiljo moja!

Nataša ili Istinita priča o tome zašto je praktično imati loše pamćenje kad si nomad...

Pronađoh na Facebooku djevojku distinktivna imena. Nataša se zove, a prezime je manje važno.

Sjećam je se iz doba kad smo bile klinke – ja predškolske, a ona taman školske dobi. Bila je nevjerojatno lijepa i još nevjerojatnije odrasla. Njene su oči isijavale vragolastost i dobrotu istovremeno, znala je u pravom trenutku pustiti suzu i šeretski se nasmijati.

Imala je sestru i mamu, bila je iz Vukovara. Igrale smo se škole i ona je uvijek bila profesorica, barem u situacijama kad smo se igrale samo ona, njena sestra i ja. Logično, jer jedina je od nas išla u školu.

I baš nešto malo nakon što je započela prvi razred, odselile su u Zagreb.

Vidjele smo se nakon toga samo jednom, kad su opet posjetilo hotelsko naselje, nakon vremena koje se činilo metuzalemski dugo (a zapravo je vjerojatno prošlo tek nekoliko mjeseci). Grlile smo se na hodniku hotela i plakale. Općenito smo tih godina nešto jako puno plakale. Razmijenile smo adrese i nastavile s dopisivanjem. Živjele su u Dubravi, koju sam zamišljala kao predivnu crnogoričnu šumu prepunu sova i lastavica, prepunu djece na slabo prometnim ulicama, sa sporadičnim Crnim Čovjecima i inim negativcima što vrebaju ispod mostova na gradsku djecu iz domaćih dječjih romana. Nataša to ni ne zna, ali u mojoj su glavi njezin zagrebački život pisali raznorazni Kušani i Ivane Brlić Mažuranić, oslikavali ga brojni Ninoslavi Kuncovi i pjevali Klinci s Ribnjaka. Zagreb je bila mala pitom grudica, tek jedna od točaka na kraju rečenica što su ispunjale stotine tisuća stranica Biblioteke vjeverica. Takav je meni bio Zagreb, ali ne onaj Zagreb u kojem žive moji siblizni, nego onaj Zagreb u kojem žive djeca. U kojem žive Nataša i njezina mlađa sestra.

Nataša i njezina mlađa sestra jednog su dana zaboravile odgovoriti na moje pismo i nikada se na to više nisu podsjetile. Slale su mi pisma u kuvertama sa šarenim životinjama, ispisane na stranice koje su mirisale na knjižare i starije gospođe – miris kakvom je kasnije najbliže došao Diorov Hypnotic Poison. Ja sam živjela u Solarisu i nije bilo knjižara u kojima se moglo kupiti prekrasne i mirisne setove pisama pa sam drvenim bojicama crtala po rubu listova iz bilježnice. Nikad nisam bila zadovoljna nacrtanim: uvijek je bilo nekako grbavo i nahero i improvizirano. I nije mirisalo ni po čemu, osim po školskom priboru i onome što je mama tog dana kuhala u prostoriji hotelske sobe koju smo odlučili proglasiti kuhinjom. Sve u svemu, nedostojno ikakve romantične dječje priče.

Kada je pismo jednog dana izostalo, zaključila sam da se sigurno radilo o grbavosti linija koje su tvorile moje oblake i zvijezde (jer se drugo ništa nisam usudila crtati).

Od tada – ni riječi ni slova.

Nekoliko sam ih puta pokušala naći na Facebooku, ali bezuspješno, sve do nedavno. Pronašla sam Natašu i hrabro joj poslala poruku, kako je i dobrotvorka Trude iz Norveške meni poslala poruku prije nekih pet godina. Trude i ja smo se dopisivale tijekom djetinjstva, slale si blokiće, žvakaće i nakit, a onda je i to prestalo. Kod nje sam znala da se radilo o nesrazmjeru u dostizanju puberteta – dok su mene još interesirale Barbike i bicikl, Trude su već počeli zanimati svakojaki Unari, Gunari, Olezi i Larsovi. Pronašla me, međutim, odraslu na Fejsu i donekle smo obnovile prijateljstvo, obje podjednako raznježene.

Nataša me se, pak, uopće ne sjeća.

Nataša doista potvrđuje da je živjela u Solarisu i da ima mlađu sestru i da je rodom iz Vukovara. I njezina profilna slika potvrđuje da je to Nataša – ima iste one dobrostivo vragolaste oči i put manekenke ruskoga tipa.

Ali me se ne sjeća.

I nije joj drago što me se ne sjeća pa brzo napominje da me se njena mama sjeća i da smo obitelj i ja zapamćeni po dobrom. Pita me, jako me puno pita o tome što smo radile, gdje smo se družile i čega smo se igrale, ali odgovaram šturo, pomalo posramljena činjenicom da mi se tako malo stvari u međuvremenu dogodilo pa pamtim neke nebitne dječje tričarije. Ali ni tog šturog se ona ne sjeća...

Zaključujemo zajedno kako nam je djetinjstvo prokleto ratom i neimaštinom, kako se naši vršnjaci iz sretnijih gradova bolje sjećaju svega jer imaju i fotografije i video kasete. Imaju igračke koje su im davni prijatelji nekad poklonili, imaju lokacije na koje se vraćaju pa im poput okidača pucaju u središta nekih davno zahrđalih meta.
Mi?
Mi nemamo rodne gradove u kontinuitetu.
Nemamo igračke od prvih prijatelja jer ih ni ti prijatelji nisu baš imali na darivanje – da ne kažem na bacanje. Nemamo fotografije jer su zatočene doma (i neke od njih dobit ćemo tek godinama kasnije, iskopane između dignuta parketa, temeljito dezinficirane od fekalija zalutalih po našim dnevnim boravcima) i nemamo video kasete jer što je to.

Naša su djetinjstva u seljenjima. Seljenjima i veseljenjima povratku doma. A ako smo iz Vukovara pa se nikad nismo vratili, onda ostaju samo seljenja i nema previše mjesta memoriranju svih koje smo na nužnim putovanjima upoznali.

Tužan je to život, ali je tako nekako...

„Da, tako je to nekako,“ kažem, ali u sebi mislim: Nataša, ja se sjećam svega. Sjećam se prvog dana kad sam vas ugledala i koje su vam boje bile (iste) hlače. Sjećam se i nevidljivih boja – boje tvojega glasa i boje grada u koji si poslije Solarisa otišla živjeti: sjećam se da Zagreb nikad nije bio zeleniji i bliže slikama iz Bibilioteke vjeverica. Sjećam se da ste kasnije dobili još jednu sestru, ali da ona nije u sebi imala ništa rusko jer je tata bio netko drugi. Sjećam se da smo plesale po sobi s tvojom mamom, koja tada nije ni u što vjerovala, i da nas je posjetom u Solaris par mjeseci kasnije pozdravila s „Hvaljen Isus i Marija!“ Sjećam se kako si skoro pretukla dečka na hodniku hotela jer me ismijavao kad mi je ispao prvi zub i kako si prijetila ljudima koji su me plašili da ću opet slomiti ruku. Sjećam se kako smo plakale kad ste odlazile i kako smo još više plakale kad ste se jednokratno vratile. Sjećam se kako ste netragom nestale iz pisama i kako je Biblioteka vjeverica

odjednom postala Algoritam – mračan, depresivan i sur, poput orla i svega ostaloga što je suro, ako je uopće još išta osim orla suro, i ma što to "suro" značilo.

A ti se ne sjećaš ničega.

Više neću tražiti internetom ljude izgubljene u djetinjstvu jer mi je ego prekrhak, a sjećanje previše važno. I ako ga promijenim ili pokvarim, neće ga nadomjestiti nikakva kaseta, igračka ili fotografija. Zaboravit ću, radije,  da postoje sve one Tijane, Tine, Ivane, Aleksandre, Zrinke, svi oni ljudi iz skradinskoga kraja, iz Novoga Sada i iz Bihaća.

Neka ostanu u Biblioteci vjeverici (makar nikad ne živjeli u Zagrebu i zagrebačkim romanima!) i tamo se međusobno druže, skupa sa mnom, zapisanom među istim recima. Jer ni likove iz romana ne pokušavam pronaći, samo ih se rado sjetim.

A zaboljelo bi me – zbilja bi me zaboljelo – da me se Koko i Zlatko ne sjećaju, čak i da mi Melita laže kako me u potpunosti zaboravila. Ponekad je bolje živjeti u neznanju.

Uostalom, nije ni moje pamćenje onoliko besprijekorno koliko sam mislila da jest – tek sam pišući ovo shvatila da mi Hypnotic Poison nikad nije odgovarao samo zato što me podsjećao na pisma koja su prestajala stizati (jesi li razočaran, pokojni Christiane?).