Borić

Da odmah na početku naglasim:
Ja nisam baš od blagdana. Ne volim ni Božić ni Novu godinu i najdraži od kompletne niske pripadajućih blagdana su mi Tri kralja (neće baštone).

Irci su skroz blesavi za Božićem. Kod njih to nije samo centralni dio godine, nego bolji dio smisla njihovih života općenito. Ne znam s duhovne strane, ali potrošački prione već sredinom studenog i ne puštaju do početka siječnja.

Počne tako blagdansko ludilo i Irena donese  u naš skromni stančić nekakav božićni ukras za na vrata. Diskretno, neupadljivo, ali mi prilično dade do znanja da joj pomisao na božićno kićenje bora nije mrska. To mi dade ideju da je iznenadim time što ću, u vlastitoj organizaciji, okitit bor jednog dana dok ona bude na poslu.

I sve ja tako organiziram. Odem kupit ukrase u Dealz (iliti sve po euro i po), kupim da ne pofali i lampica i zadovoljno odem doma. Spremim ukrase u kufer, budući da znam da tamo neće gledat. Umjetni borovi su bolesno skupi, a i treba ih skladištiti, što nam nije jednostavno, tako da odem na internet i naručim, na stranici specijaliziranoj za prodaju i dostavu pravih božićnih stabala, borić visine 5 stopa (metar i po). Naručim i stalak, za koji kažu da ima 8 vijaka koji drže bor i zdjelu za nadolijevanje vode,

Kako se radi o malom boriću, pripremim mu jedan stolić, koji ne koristimo, da mu doda na visinu, i naručim dostavu za srijedu od 17 do 22, budući da Irena radi popodnevnu smjenu...
 

Dostava stigne oko 9. Lik mi kaže da sađem ispred zgrade, jer da on ne nosi uza stepenice. Na tečnom irskom engleskom (o kojem sam već imao tiradu) mi objasni da je ovaj bor, koji mi je dostavio, visok 6 stopa (oko 180 cm), ali da mi ga neće ekstra naplatit. Pored toga, stalak za bor ima jedan, a ne 8 vijaka.
S obzirom na to da sam bio u priličnoj gužvi, uzmem ponuđeno i odteglim to stablo na prvi kat.
Ovdje valja napomenuti da stablo nije imalo 6, nego 8 stopa, 240 cm, što je oko metar više nego što sam planirao.
Namontiram ja taj stalak na stablo, odrežem stablu trijest centi s glave, jer inače ne stane po vertikali u dnevni boravak i maknem onu mrežicu koja stoji oko njega u svrhu transporta. Sa sjetom pomislim na stolić koji mu je trebao dodat na visinu.
Kad se to razgranalo! Matere ti, zaklonilo mi pola televizora, a u meni probudilo instinkt lovca i sakupljača istovremeno! Odlučim mu potkresat grane jer logistika u dnevnom boravku pati u suprotnom, i to ozbiljno. Tokom kresanja grana, bor se krene naginjat.
Uz neizostavni uzvik "TIMBER!", složi se horizontalno od jednog do drugog zida dnevnog boravka. Onaj vijak, koji je bio namontiran iz stalka u deblo (inače barem 20 centimetara u promjeru) se slomio i sad se mogu, da prostite, jebat.
Nazovem onog lika, koji je zaslužan za to šta mi se dnevni boravak pretvorio u primarnu plantažu Drvoopskrbe d.o.o.
Lik me pita je li sve u redu. Kažem mu da mi u dnevnom boravku leži stablo od osam stopa, da se stalak slomio i da će me žena ubit, ali se nadam da će odabrat brz metod egzekucije.
Lik mi odgovori da će mi donijet novi stalak za pola sata, a da ga sutra zovem ako ne uspijem time riješit problem.

Misli, Jakiša, jebemu mater, misli...

OK, za početak odlučim da ću u krajnjem slučaju stavit stablo na balkon, pa sutra otić po dovoljnu količinu armature da ga mogu nauzgorit na za to predviđenoj lokaciji. Zatim pošaljem Ireni poruku da me obavezno nazove nakon posla.
Jebiga, trudna je. Od prvotne želje da je iznenadim, trenutno mi je primarni cilj da je NE iznenadim.

Nazovem lika, nakon sat vremena, kaže on da je kod mene za pet minuta. Donese mi stalak, uz duboke isprike i molbu da ga obavezno sutra nazovem ako bude problema pa će on sve montirat.

Odem doma, krenem montirat zamjenski stalak i od tada se više ništa loše ne dogodi...
 Čudovište stoji u dnevnom boravku i izgleda da nema namjeru past. Ostani stajat još dva tjedna, molim te! :-(

Radujte se, narodi, ili Zašto mnogo volem da plačem...

Mi nemamo božićno drvce. U ovom stanu. Nikad. Odnosno, nikad ove dvije godine koliko ovdje slavim Božić. Imamo, doduše, tri čempresa na balkonu. Otac, Sin i Duh Sveti ih zovemo i uvijek na njih natandrčimo gomilu šizofrenih lampica.

„Pička li mu materina, da mu pička materina“, zaurlao je on prošle godine, odnosno, prošle zime, a negdje početkom ove godine, kad smo se drznuli ostaviti ih da izazivaju dobrosusjedsku epilepsiju negdje i nakon 7. siječnja pa je neka pijana jarunska balavurdija ili neki zalutali klošar odlučio dobrano zaleđenom grudom omesti naše mirno i tiho gledanje neke od nasilnih serija koje pratimo. Nekoliko se puta prošetao tamo-amo po balkonu, uzdignute šake, crven u licu i spreman da zaguti protivnika, a tada budući vjenčani kum i ja smo mu samo ponavljali da nek se smiri, da nek sjedne, da balavurdija... Istina, da je kojim slučajem balkonsko staklo poprimilo poznati paučina-uzorak, i ja bih sad vjerojatno već navlačila gojze i sumanuto lamatala nunčkama (kojima ne znam ništa do li točno to – lamatati). Ali, staklo je netaknuto, mularija je dala petama vjertra, a na VLC-u je stisnuta tipka space i nijedan kadar nismo propustili. I imamo svega: i piva, i čokolade i lampica. A i duha, očito. Stoga:“Ajde, smiri se, jebo sad to“.

Ali, jednom, kad budemo imali dijete, zna da ćemo morati imati drvce. I, da će mu pod drvce poklon donositi mali Isus himself, postojao on ili ne, bio on povijesna ili mitska ličnost i koje mu god namjere bile. U mojemu djetinjstvu, imao je samo jednu ulogu, a ta je bila prizentat se svakoga Badnjaka, negdje između 21.00 i 23.59, i ostaviti nešto za dežurnu deriščad. Thank you, JC, praise the Lord, kumbaya! Tako ćeš i s mojim deriščetom.

„I navijat će za Liverpool.“
„Za to me zaboli.“
„I slušat će Pipse.“
„...ako mora...“
„I nedjeljom ću ga tu i tamo odvest na Bundek, čisto da spozna različitosti.“
„Ni mrtav.“

Nebitno, sve to. S Bundekom ionako provociram. Ali, imat će bor i malog Isusa.

Meni je mali Isus jednom donio sito. Ono sito za brašno, da mogu skupa s mamom pravit kolače. Mislim da smo ih te godine i pravile skupa, za Novu godinu, jer za Božić su već bili napravljeni. Nekako, koliko se sjećam, oduvijek sam bila svjesna toga da poklone, zapravo, donose roditelji, ali sam htjela vjerovati da je to stvarno bio mali Isus. Kad nam je u ratu donio „Zabavnu matematiku“ i neku slikovnicu zvanu „Nemam vremena“ (mali Isus je te godine zaradio teži oblik depresije zvane „disibiodevesprve“ pa je, očito, pobenavio), konačno sam postala sigurna u to tko bira (i plaća, i pakira, i donosi) poklone.

„Barbara, ti znaš da to ja kupujem, jel' tako, ti znaš da nema pravog malog Isusa koji dolazi za Badnji dan?“ pitala je mama, a ja sam joj rekla da znam i da uopće nisam razočarana i da je super slikovnica. I stvarno je bila – pročitala sam je istu noć i sutra i prekosutra i svaki dan još godinama.

Voljela sam mamu i Božić. U toj kombinaciji osobito. Radila je uvijek sve da nam bude čaroban i stvarno, uvijek je i bio. Mogu bez imalo dvojbe reći da su čak i ti ratni Božići, od kojih je jedna Nova godina dočekana u šibenskom skloništu, bili u najgorem slučaju čisto ok i stvarno sretni. I rado ih se sjećam.

Jednom, negdje oko nečega što se tih godina zvalo „četnički božić“, bila je zračna uzbuna i dok su drugi klinci grabili igračke da ih ponesu kao razbibrigu do hotelskoga podruma, ja sam pružila ruku i prvo što sam zgrabila bio je čokoladni Djed Mraz. Sve te čokoladne ukrase, omotane šarenim folijama, nikad nisam jela jer sam vjerovala da ih treba čuvati jer možda dogodine bude još gore i nove ne dobijemo. I sve ispočetka, kako smo morali i s ukrasima za bor i sa svim ostalim.

„Barbara, zašto si u novim trapericama?“ pitala me mama koju godinu kasnije, dok sam se igrala na hodniku, i dalje u progonstvu.

„A šta ako bude uzbuna? I šta ako ja odem u staroj robi u podrum i nikad se više ne vratimo? Onda sam bezveze imala nove traperice“, objasnila sam joj, referirajući na one crvene plišane hlače na tirake i poderanu plišanu majicu s patkicom, u kojima sam zadnji (a srećom, i jedini, samo tko je to mogao znati) put izbjegla.

Nasmijala se i pustila me da se valjam u novim trapericama, prepričavajući svima kako sam mudra i kako sam u pravu. Toga se dana rodio narcisoidni poremećaj koji i danas, hvala na ptianju, bezuspješno liječim. Thanks, mom!

Nego, čokoladni Djed Mraz koji je sa mnom završio u hotelskom skloništu jednoga Božića, dobio je epitet „četničkog Djeda Mraza“ od nekog para baba koje su se slučajno zatekle u istoj podrumskoj sobi hotela Ivan u Solarisu. Cerečile su se i gledale me poprijeko, a ja sam se sramila. Da sam barem već tad bila narcisoidna – život bi mi bio nešto ugodniji tih nekoliko nacistički obojenih sati...

Sirena je označila kraj utakmice, rezultat nikoga nije zanimao i lijeno smo se povukli u sobe. Ostatka priče se ne sjećam. Ali mislim da je to bio posljednji put da smo uopće išli u sklonište i da je uslijedio period kad smo sirene komentirali riječima „roknite nas više, samo nek' završi“.

A Djeda Mraza sam otvorila nekoliko dana prije povratka u Siverić 1996. Spoznala sam tada da se bijela čokolada, ono što konvencionalno tako nazivamo, zove bijelom bez razloga i da je rat završio i da od toga dana nadalje više neću čuvati čokoladne ukrase.

Danas više uopće nisam sigurna hoće li biti rata ili neće. Odnosno, sigurna sam da hoće, samo je pitanje kad i ja se nadam da ga neću više doživjeti. Nadam se da neće ni moje dijete. Ali, ako ga doživi, imat će i drvce i maloga Isusa i čokoladnog Djeda Mraza kojeg će neminovno otvarati barem nakon mjesec dana postojanja. Jer mama će za onoga dogodine sigurno uštedjeti (a i za slikovnicu, jebo mamu pas ako neće).

Koja je poanta?

Nema je. Kupio mi muž danas čokoladnog Djeda Mraza da me, uspješno, razveseli. Djed je već obezglavljen, a ja sam i sjetna i sretna. I znam da imam srpski u naslovu i znam da imam mnoštvo engelskoga u tekstu. Ali radujte se, narodi. Svi narodi.

Kud ih je država sanirala...

Ima taj neki običaj, da kad radiš za nekog, i pošteno odradiš dogovoreni dio posla, on da novce banci.
Kasnije ti te novce uzmeš od banke, ako budeš sretne ruke. Jer ako svi, koji dobijaju plaću u toj banci, posegnu istovremeno za parama, onda nećete ništa dobit, i jedino se možete nadat tome da će država sanirat banku ili da će vam isplatit tu neku garantiranu svotu novaca.
Ako je nekom ovaj sistem normalan, nek odmah prestane čitat ovaj tekst.

Hrvatska

Dogodilo se tako, ima desetak godina, da ne provjeravam točno, kako su ljudi krenuli masovno posezat za svojim parama u spomenute institucije, ponukani panikom izazvanom globalnom ekonomskom krizom, i tako izazivali ekonomsku krizu i paniku. Ja sam, savjestan, kako i priliči budali, ostavio svoje novce u svojoj banci, i preživio. I ja i ušteđevina.
U znak zahvalnosti i ukazano im povjerenje, banka mi je ponudila mnoge svoje "proizvode". Točno ništa od onog što mi koristi i točno ništa od toga nisam prihvatio.
Ima tome i više od desetak godina, da koristim internetsko bankarstvo pa račune plaćam preko interneta, kao i svatko tko je čuo i za račune i za internet.
Ima tome koja godinica, da je spomenuta banka, rečeni PBZ, bez mog pristanka, odlučio na moj tekući račun nabacit novi sloj sigurnosti i tako za pojedina plaćanja tražit da putem SMS-a potvrdim nakanu plaćanja.
Ima tome par mjeseci, da sam, skupa s provjereno boljom polovicom, odlučio odselit u Irsku, pa mi se učinilo zgodnim da vežem račun za novi broj mobitela. Rekli su mi, mrtvo 'ladno, da broj mobitela mogu promijeniti samo dolaskom osobno na njihov šalter.
Baš zgodno. Toliko zgodno da sam jedva čekao da hrvatsku banku zamijenim irskom.
Da sam u tom trenutku znao kako ću se nasadit...

Irska

Odlučim ja tako otvorit račun u irskoj banci, maštovitog naziva Bank of Ireland. Uputim se u jednu od njihovih poslovnica, gdje me na šalteru dočeka neka žena koja izgleda ko ona curica iz Intervjua s vampirom, ali ima ravnu kosu. Hladno mi odgovori da joj za taj račun trebaju stanoviti dokumenti dokaza o tome da plaćam račune na novoj adresi, koji se inače plaćaju preko bankovnog računa, što nas dovodi do problema rekurzije, ili za manje gikovsko čitateljstvo - problem psa koji sam liže svoja jaja. Potišten sam otišao u firmu radit, jer je bio radni dan.
Kako radim u firmi koja ima potpisan jatački ugovor s rečenom bankom, šef je brzo dogovorio otvaranje mog računa i ja sam se vratio u njihovu poslovnicu. Od tamo sam se, lakoćom koja zapanjuje, vratio na vlastito radno mjesto, uz poruku šefu da iz Amerike, gdje je sjedište firme, naruči pismo preporuke s naznačenom mojom adresom stanovanja, pa će mi ovi otvorit račun.

Aj dobro, dođe pismo, i meni stanovita zaposlenica banke, otvori račun.
U ovom trenutku valja napomenuti da sam u nastavku priče bio više puta upitan za ime te osobe, ali se nikako ne mogu sjetiti njezinog imena. Ako ste ikad pričali s rođenim Dablinčaninom, to vas neće začuditi. Naime, oni doslovno za svaku izgovorenu riječ odjedanput istresu sve suglasnike, a kažu i neki samoglasnik, koji se bez četri umlauta ne da dočarat.
Dakle, žena se zvala nešto kao Sharon, ali nije.

Kaže meni, tako, Sharon, da će mi kroz 5-7 radnih dana na kućnu adresu doć dva pisma. Jedno s PIN-om, a drugo s karticom. Upita me želim li beskontaktnu karticu, na što joj odgovorim potvrdno, jer me je PBZ na to naučio.

Prođe 15 radnih dana, ništa od pisma na mojoj adresi (ne boj se, oni šta traže novaca, od struje, vode pa do TV-pretplate, bez problema nađu moju adresu) pa se uputim u tu poslovnicu. Tamo me dočeka ona cura iz Intervjua s vampirom i ladno mi kaže da mi je netko ukrao karticu ili je izgubljena. Kažem joj da mi to baš ne odgovara poslovnu polisiju pa da ona izvoli nešto napravit po tom pitanju. U to ona poništi poslanu karticu i naruči mi slanje nove, koja će doć za 5-7 radnih dana.

Prođe novih 10 radnih dana, nijedna od dvije kartice nije stigla, pa se opet uputim u poslovnicu. Tamo ona vampirka, nas dvoj' smo već na "A ti?"/"A dobroj'!", kaže da mi je kartica izgubljena ili ukradena, ponovo je poništi i pošalje novu. Treću, unatoč mojoj molbi da je meni nije teško osobno podić na njihovom šalteru. Nije im to u poslovnom modelu, veli.

U ovom trenutku, u najgorem slučaju, dublinskim ulicama teturaju dvije pijančine s mojim karticama na beskontaktno plaćanje, koje ovi idioti iz banke nisu poništili. Svakodnevno provjeravam stanje računa na mobitelu, a treba mi i sjest prva plaća, što me čini, ajmo reć, nervoznim.

Za tri dana, u sred radnog vremena, dobijam SMS, rekao bih prijeteći SMS, koji mi daje ovakve instrukcije:
"Mi smo Bank of Ireland. Nismo ti mogli dostavi karticu jer ti ne valja adresa. Da si se odmah pojavio na našoj internetskoj stranici, i dao nam pravu adresu, ili ćemo obustavit suradnju s tobom. A mogli bismo ti i kakav križ zapalit ispred rodne kuće."



Odem na stranicu, upišem adresu, i dočeka me poruka da će, u svrhu promjene adrese, poslat meni neko pismo, koje ću im ja morat vratit, pa ćemo dalje razgovarat.

Krene mi para na uši i totalno popizdim. Počnem urlat sve riječi s fusnota hrvatskog vokabulara, te anatomiju, te članove obitelji, ovi šta rade blizu mene počeli šutit i gledat ravno u monitore, a Bugarin sa stola do rikavat od smijeha. Suza mu u ćošku oka zaiskrila od nostalgije.

Za pet minuta se nacrtam u Bank of Ireland i tamo naiđem na neku, do sada nepoznatu, osobu.

"I want to talk to Sharon, or something."
"She is Sh@r€n. Why do you need her?"

Objasnim, prilično bijesno, i neartikulirano, pa se ova gospođa uputi prema nekim vratima, kroz koja, za koji trenutak, izađu Sharon i ona cura iz Intervjua s vampirom, svaka nosi po malu kanticu od jupola i na kanticama piše da treba pomagat starim ljudima. U prolazu kažu da meni, naprotiv, nema pomoći i odu ća.

Nazovem službu za korisnike, ljut ko ovca. Lik mi kaže da se ispričava zbog sranja koje su napravili i da će me netko nazvat za par minuta.
I nazove me neka žena, ugodna glasa, ter mi obeća da će staru karticu - poništit. A da će mi novu poslat na adresu. S tim da mi kaže da mogu koristit DOSADAŠNJI PIN!!!
Kažem joj da NEMAM DOSADAŠNJI PIN JER SU NESPOSOBNI ZA IŠTA MI POSLAT, na što ona kaže da je sve ok i da će mi onda poslat i PIN.

OK, kako već pretpostavljate, taj dan dođem kući, otvorim sandučić i tamo me dočeka - PIN.
E, u ovom trenutku sam potpuno uvjeren da će mi doć i poništena kartica. Moja žena me, s obzirom na to da pripada klasi "optimist", uvjerava da će mi doć nova kartica jer su mi to sigurno odlučili ekspresno poslat. Moš mislit, Bank of Ireland ni na zahod ne trči ekspresno. Nazovem službu za korisnike, a tamo mi neki lik, s teškim dablinškim naglaskom, ponudi hrpetinu suglasnika i samoglasnika. Nakon bezuspješne partije Scrabblea, nisam dešifrirao što mi govori, osim da je kartica na putu.
U ponedjeljak mi dođe kartica. Provjerim na službi za korisnike - to je ona poništena. Jedna od prve tri.

I tako, na kraju balade, jutros mi stigne prava kartica, neponištena i aktivna. Točno mjesec i po, nakon što sam otvorio račun. Valja napomenut da PIN nisu poslali, ali imam sreću da vrijedi onaj od treće kartice.

Ako su već stavili majmune da barataju mojim parama, mogli su se isprsit pa stavit one zdrave, koji nisu zaraženi zika virusom.

Kud ih je država sanirala...

Ratne igre

Htio sam malo svog devetogodišnjeg sina potaknuti na razmišljanje. Evo šta je ispalo.

 - Zamisli igru: Imaš dugačku ravnu pistu. Na krajevima piste su dva auta okrenuta jedan prema drugom. U jednom autu si ti, u drugom neki lik. Ti se zaletiš prema njemu, on prema tebi. Možete voziti ravno ili skrenuti svak u svoju desnu stranu. Izgubio je onaj koji prvi skrene. Ako se sudarite, izginut ćete obojica. Kako igraš?
 - Glupa ti je igra, tko bi to igrao, previše je opasno.
 - A zamisli da možeš iščupati volan. Krenete ful gas jedan prema drugom, ti iščupaš volan i baciš ga kroz prozor tako da onaj drugi to vidi.
 - ... Ha, kužim! Sad onaj zna da ti ne možeš skrenuti pa će skrenut on jer nije lud da se sudari i ti si pobijedio... a jel znaš tko je onaj u drugom autu?
 - Ne znaš.
 - ... Ne sviđa mi se to. Zapravo, ne bih se nikad doveo u situaciju da trebam igrati takvu igru.
 - Dobro, evo ti drugi primjer. Ti si predsjednik Amerike, vi i Rusi ste dvije najjače nacije na zemljinoj kugli. Niste u ratu, ali niste baš ni prijatelji. I vi i oni bi htjeli biti glavni na svijetu. Vi ste napravili atomsku bombu, Rusi još nisu. Onaj tko ima atomsku bombu pobjeđuje u eventualnom sukobu protiv onoga tko atomsku bombu nema. Doznao si da Rusi rade na tome da je i oni naprave. Pravljenje atomske bombe dosta je skupo. Šta radiš?
 - ... a ne znam. Probam nagovorit Ruse da im je skupo da se trude oko bombe, rekao bi im da ih nećemo napasti.
 - Ne bi odma napao Ruse?
 - Pa rekao si da nismo u ratu.
 - OK, nakon nekog vremena uspiju i Rusi složit svoju atomsku bombu. Šta sad?
 - ... Mi nismo jedine države na zemlji, jel da?
 - Niste.
 - Onda ću se dogovorit sa svojim susjedima, objasnit im šta su Rusi napravili pa ću im predložit da se udružimo i da ću im pomoć da naprave i oni bombu. Onda, ako Rusi napadnu nas neka oni odmah vrate Rusima.
 - Ok, recimo da se vaša udruga zove NATO, šta misliš da će Rusi napravit na to?
 - A jel znaju Rusi da smo se mi udružili?
 - Znaju.
 - A onda će se i oni sigurno probati udružiti sa svojim susjedima.
 - Dobro i šta onda? Hoćeš li probat napravit jaču bombu?
 - A šta mogu? Moram, i oni će to sigurno probati.
 - Eto ti na! Sad na kraju i vi i Rusi trošite pun kua love na neke bombe koje ne želite baciti umjesto da taj novac trošite na nešto korisno.
 - ... Znam! Sastat ću se sa ruskim predsjednikom i dogovorit ćemo se da nećemo više raditi bombe ni mi ni oni.
 - Dobro, a kako znaš da će Rusi poštivati dogovor?
 - ... Poslat ću špijune u Rusiju da oni provjere varaju li Rusi.
 - I ako doznaš da varaju?
 - Ništa, nastavit ću i ja proizvoditi bombe. Samo i Rusi sigurno imaju špijune tako da...
 - ...
 - ...
 - Znaš, bio je jedan američki znanstvenik u vrijeme kad su Ameri imali atomsku bombu, a Rusi ne, koji je predlagao da Ameri bace bombu na Ruse prije nego šta Rusi naprave svoju.
 - ... hmmm, možda to i nije tako loša ideja.
 - Ali Ameri to ipak nisu napravili. I normalno da nisu. Kako bi ti kao predsjednik objasnio svom narodu da si pobio gomilu ljudi iz neke države s kojom uopće nisi u ratu, samo zato šta su oni probali napraviti bombu koju ti već imaš?
 - ... paaa, na primjer, kažeš kako su te Rusi prvi napali i da si se morao obraniti?
 - Molim!? Lagao bi svom narodu!?
 - Pa nije lako bit predsjednik, moraš nekad i lagati.
 - ... Jebiga Šimune, ovo je otišlo u potpuno krivom pravcu.
 - Zašto? Meni je baš super kad me pitaš ta tvoja pitanja na koja ne postoji točan odgovor.

Tvrd orah

First things first: dogovorimo parametre. Nijedna se država nije stvorila bez zakona, niti se pita radi bez recepta. Pitaj baku Jelenu. Hrvatica je, znam, nije Bosanka, ali je dovoljno stara da bi znala nešto o tome kako se radi pita. Čak i ja znam. A i ja sam Hrvatica i nemam veze s onim vremenom kad se razina ženstvenosti mjerila brojem razvijenih pita.

Ali parametri su bitni, toliko mi je jasno.

I svaki roman počinje, barem neizgovoreno, mjestom i vremenom.

Vrijeme: budućnost, neodređena i prilično daleka; meni malo bliža nego tebi.

Mjesto: Beograd, a gdje drugdje? Možda New York, ali sumnjam da ću te htjeti tamo posjetiti.

Kažem, meni je ta budućnost malo manje daleka jer su prošla ona vremena kad je desetak godina bilo puno. Jedanaest je godina prošlo otkako sam u Zagrebu, a ponekad mi se čini kao da sam još jučer plakala što odlazim iz roditeljskoga doma iz kojega sam godinama prije htjela pobjeći. Takva sam ti ja. Kontradiktorna. Nedorečena. Previše dorečena. Vidjet ćeš – ne nužno u toj budućnosti, ali sigurno barem još koji put do kraja ovoga teksta.

Jebote, već jedanaest godina sam u Zagrebu. I već sam tri godine opet u Zagrebu.

A tebi je to puno, znam.

Tebi sigurno ni kosa više nije tako plava jer s godinama ona doista tamni. Makar si jedna od rijetkih sretnica koje se mogu nazvati prirodnim plavušama, znam da sigurno više nije onako plava. I da si sigurno velika i krakata, kao i tvoja sestra, koju stvarno nikad nisam toliko zagotivila (jer „zavoljela“ je možda ipak pretenciozno). Tamara misli da si ozbiljna i povučena – znaš, obje te zamišljamo, ne možeš vjerovati koliki je to pomak. Ne možeš vjerovati koji je to uspjeh u odnosu na emociju koju primarno budiš.

Pravo da ti kažem: ti si jedno obično derište. Glasna si i iritantna i stvarno bih ti rado bila protresla ta užasno mala ramena kad si onomad, na opće zgražanje mojega gosta i na svekoliku rezigniranost svoje majke, raspremila čitav dnevni boravak. Fotelje i sve. Ali te nisam protresla, malo jer sam utrenirana, a malo jer mi te stvarno bilo žao. Takva sam ti ja, kontradiktorna. A ti si derište i sva si krasna, s tim svojim očima poput franja, klikera, špekula, pikula…plavih kotrljajućih kamenčića koji ponekad, samo ponekad, malo odu i ukrivo, čisto da bismo još bolje zavarale protivnike.

„Come on, mom“, vičeš, a ja se osvrćem da vidim je li nas itko čuo.

„Zašto me tako zoveš?“ pitam te u čudu, a ti me gledaš tim svojim špekulastim očima i objašnjavaš, na svojem serblishu:“Zato jer gledamo the same, Bawbawa, ti možeš da budeš moja mama danas.“

I ja sam zbunjena, sretna i nesretna, znam da želim doma i da mi te već pun kurac, ali mi je drago, užasno mi je drago, i moja dragost je ego-driven, znam, ali mi je drago. I tako volim te tvoje špekulaste oči, a sad, molim te, šuti malo (osim ako ćeš me opet zvati mamom). Takva sam ti ja, kontradiktorna.

Zamislimo samo da smo u Beogradu i da je bliska daleka budućnost. I da imaš tamnu kosu jer s vremenom je potamnjela i da me pitaš, ljutito i odraslo, da ti iskreno objasnim zašto sam bila onako nadrkana.

„Why were you being so strict, Bawbawa?“ pitat ćeš, i napunit će se suzama, one, koje će ostati iste cijeloga života – divne, plave franje-klikeri-špekule-pikule…ali prije svega - oči, sada tako pune mudrosti jedne odrasle osobe.

Htjela si da budem simpatična i da se budim vesela. Htjela si da se veselim svakom tvojem urliku i da ti ništa ne zamjeram. I stvarno ti nisam ništa zamjerila i stvarno sam ti se često veselila. Nikad tvojim urlicima, doduše.

Ali, ja nisam simpatična.

Jebiga, tako je.

Kontradiktorna jesam, možda i pametna, možda me ljudi čak i vole, ali stvarno nisam simpatična. Da sam lik iz filma, bila bih ti najdraža, ali nisam ni to. Loš smo spoj, slažem se.

I znaš što je najgore – ja se sebi sviđam takva. Sviđala sam se sebi takva čak i tada, kada sam se kontradiktorno mrzila i kada sam htjela da mi još koji put kažeš mama.

A onda, kada si zadnji put rekla da bi htjela da sam ti ja mama, kada sam znala da se ne igramo i da ne lažeš i da ne furaš tu spiku samo zato što ti je smiješno kad nam ljudi kažu da sličimo, zaboljelo me to mama više nego što me ikada zaboljelo išta što si prije rekla, namjerno, baš zato da bi me zaboljelo. I te tvoje franje-špekule-pikule u tom su trenutku bile odrasle, baš ovako kako su odrasle sada, kada te zamišljam, u Beogradu za desetak godina.

Bila si premlada da bi držala cigaretu. Ali u mojoj mašti je držiš, ne zato što bih htjela, nego zato što ne bih, ali znam da ćeš je jednom držati. I ja ću se ljutiti i reći ću ti: „Pa jebote, koliko smo puta pričali o tome?“, ali ti ćeš svejedno zapaliti.

I meni će u grudima malo puknuti fejkersko majčinsko srce, ali ću malo biti i ponosna, na tebe, koja danas sve kužiš i koja sad srčeš tu cigaru jer si slatka, a opaka, jer si mala, a velika, jer si sjebana, a karakterna.

Jer si kontradiktorna, kao i svoja mama.

Ne pada jabuka daleko od jabukova stabla. A koji put se ni od orahova ne otkotrlja previše.
Možda si zato Nut-alia.

GEOMETRIJA

- Ne možeš sve mjeriti svojim aršinom...

- ?

- Puno je aršina na svijetu.

- Velik svijet.

- Svatko zaduži različito...

- Na što misliš?

- Na pomagalo. Nisu stranice svakog trokuta iste.

- Bitne su relacije... Odnosi.

- ?

- Ne mora biti 10 cm, može i raspon od 8 do 12.

- ...

- Pa se uklopi.

- I ne samo to... Nego i ti trokuti koje po rođenju dobiješ ne moraju biti isti. Neke su stranice fiksne, druge savitljive... Ili okrugle.

- Onda to nije trokut.

- Kao da je definicija bitna...

- Trebala bi biti.

- Ali, kad malo promisliš, od same definicije važnije je kako oruđem barataš. Proces mjerenja.

- Pojasni.

- Evo, recimo, meni je pripao kutomjer... Tako mi se nekako čini. A njime se ne znam služiti.

- Nije teško...

- Dobro mi dođe kad crtam raspored sati.

- ...

- Ali, i to je trokutom lakše. On je rigidniji.

- Čuj. Kako se uzme.

- Linija je uvijek prikladnija od krivine. Nije li?

- Samo na prvi pogled...

- Od svih ljudi, najgori su oni sa šestarom.

- Zato što bocka?

- Zato što imaju najveću slobodu.

- Ali, oni ne mogu nacrtati pravi kut!

- Ne mogu, koliko znam, ali mogu razne stvari...

- Na primjer?

- Mogu glumiti da plešu.

- Da plešu...

- Pa ono... Dvije noge.

- ?

- Jedna noga, druga ćopava.

- Znači tako?!

- Tako. To su ti umjetnici...

Što sam novog slušao 2015 godine

Evo, opet ću malo glumit glazbena znalca pa ću se osvrnut na prošlu godinu i šta sam najviše slušao u istoj.

10. Ghost - Meliora

Opet švedski metal, naletio sam na njih prije jedno mjesec dana i navukao se do daske. Jako su melodični, nešto kao KISS na primjer, imaju totalno hitoidni materijal i vjerojatno ću se brzo zasititi. Zapravo i ne znam zašto ih toliko slušam, ali znam odvrnut cijeli album po dva, tri puta zaredom.
Samo da napomenem, malo briju na sotonizam, ali to je više onako iz zajebancije, ne bi nikog trebalo sablazniti.

Ghost - Cirice

9. Jonny Greenwood - Junun

I ovo je jako recentna akvizicija, iz prosinca. Jonny Greenwood uopće nije glavni na albumu, ni blizu, on služi više kao mamac; i ja sam, na kraju krajeva, tako čuo za ovaj biser etno glazbe.

Glava albuma je izvjesni Shye Ben Tzur, židov koji brije na indijsku glazbu, otišao je tamo živit, skompao se s lokalnim majstorima i skladao jebene stvari poštujući tradiciju, ali i dodajući neke nove elemente. Jonny se tu diskretno ubacio, dao svoj obol u par stvari, doveo Nigela Godricha za producenta i Paula Thomasa Andersona da snimi dokumentarac. Sve u svemu, jako zanimljivo ako hoćete otvorit uši.

Allah Elohim

8. Roisin Murphy - Hairless Toys

Ja sam jako volio Moloko, pogotovu njihov zadnji album, Statues za koji mi ni do dan danas nije jasno kako nije postao monster hit, ali eto, ljubav pukla, bend se raspao i Roisin krenula svojim putem. Družila se s dobrom ekipom, izgledala jebeno, radila zanimljive stvari, ali nekako, nije mi to bilo to. Do Hairless Toys. Ovo je njeno najbolje solo izdanje, album nema praznog hoda, može ga se slušat onako usput, a opet, i nakon n-tog slušanja otkrit ćete po nešto novo. Produkcija perfektna, kristalan sound, surround all around...

Roisin Murphy - Exploitation

7. Django Django - Born Under Saturn

Dosta im je dobar bio prvijenac pa sam sa nestrpljenjem iščekivao šta će bit sa drugijencem. Nisu me razočaralii kao ni Alt-J prošle godine.
Zapravo, ovaj im je album još bolji nego prvi. Višeglasje i dalje dominira u gotovo svim stvarima, ko da slušate Byrdse ili The Beach Boys, samo puno modernije i ispoliranije. I ovo možete pustiti da vam svira negdje u pozadini, sigurno će vam se svidit, kome se ne svidi, taj je bez sluha.

Django Django - First Light

6. John Grant - Grey Tickles, Black Pressure

Ovaj lik je genijalac, a na njega sam nabasao tek ove godine kad sam negdje pročitao da mu je Biggi Veira iz Gus Gus pomogao snimiti drugi album, Pale Green Ghosts. Kako obožavam Gus Gus, poslušam ja par stvari sa Pale Green Ghosts i padnem na guzicu. Ono, odvali me album totalno. Odmah skinem album, remek djelo. Probam i prvi album, dobar je, ali ni blizu ko PGG. Znači stvar je u Biggi Veiri.
Vidim, izlazi na jesen treći album, "Grey Tickles, Black Pressure", nema Biggija na njemu i skeptičan sam dosta, kad ono kurac!
Treći album dobar ko i drugi, možda i bolji. Ljudi, poslušajte John Granta, to je čovik koji ima šta za reć i silno je talentiran. Svidit će vam se i ako niste nešto ludi za elektronikom, to su jednostavno odlične stvari.

John Grant - Disappointing

5. Steven Wilson - Hand. Cannot. Erase.

Steven Wilson, čovjek koji je Porcupine Tree. Osoba za koju se prog bogovi iz sedamdesetih trgaju da im remasterira njihove bezvremenske albume. Najbolji frend Mikaela Akerfeldta. Definicija prog rocka dvadesetprvog stoljeća. I napravio novi solo album prošle godine. I kakav je?
Ukratko, jebe majku. Ako ste poslušali "The Raven Who Refused to Sing", njegov prethodni album iz 2012, onda znate šta možete očekivati od ovog albuma. I dobit ćete sve, virtuoznu svirku, epske momente, pjesme s pričom, emocijom, sve ono zbog čega neki prog smatraju prekrasnim, a drugi ga odbacuju kao preseravanje. Dobit ćete i neke nove momente jer Wilson nikad slijepo ne kopira matricu s prethodnog albuma, uvijek doda nešto novo i zanimljivo. Ako vam se da investirati nešto vremena u ozbiljnu glazbu, toplo preporučam kao i prethodnika.

Steven Wilson - Routine

4. Everything Everything - Get To Heaven

Treći album Everything Everithing mi nije sio na prvu loptu. Jako je dugačak, ima komplicirane stvari, pun je svega i izgleda nekako nabacano. Ali eto, prođe šest mjeseci i ispadne da sam ga poprilično slušao. Šta je još bolje, nakon nekog vremena navikneš se na svu tu količinu glazbe i brbljanja i skužiš da je Get To Heaven možda i bolji od svojeg prethodnika iako neće proći ni približno dobro kao Arc (to je prethodnik).

Everything Everything - No Reptiles

3. Noze - Come With Us

Kako sam na Noze naletio, ni sam ne znam. Mislim da mi je na njih skrenuo pažnju Tomica Šašek, ali nisam siguran. Uglavnom, otkad sam ih skužio, nikad ne prođe deset dana a da ne zavrtim  neki njihov album. Noze su dva luđaka iz Francuske (Belgije?) koji vole techno, house, vodvilj, Toma Waitsa, bugarsku narodnu glazbu, šansonu i sve ostalo što vole mladi. Njihov se izričaj ne može definirati, to treba čuti i osjetiti.
Na Come With Us su se malo primirili, snimili nekakvu chill glazbu koja je, kao i sve ostalo od njih, vrh vrhova. Ima i remiks album, sami su ga gazali, tu su mao plesnije verzije svih stvari, isplati se poslušti i to.

Noze - The Crab Dance

2. Faith No More - Sol Invictus

Faith No More, band moje mladosti. Angel Dust zakucan negdje u vrhu najboljih albuma uopće. Koncert u Zgrebu sredinom devedesetih teško razočaranje, toliko da sam do prije nekoliko godina u potpunosti izignorirao King For a Day i Album Of The Year. Tu sam omašku ispravio nedavno i
od tad nagovaram sve žive i mrtve koji su voljeli Angel Dust da poslušaju i ove albume iza.
I taman kad sam zavolio sve albume FNM, dođe vijest o reunionu. Najprije samo koncerti, a onda se krene šuškati i o novom albumu.
E sad, svi znamo kako je prošao Chinese Democracy, a ni live verzija Motherfuckera nije zvučala bogznakako. Na sreću, album je super. Ne traje predugo, 40 minuta, deset stvari, ima brzo, ima sporo, Patton urla, mrmlja, piva, ritam sekcija ubija,  ma ono, ako si metalac, slušaj, ako si indie, slušaj, ako voliš glazbu, slušaj najglasnije.

Faith No More - Separation Anxiety

1. Dječaci - Firma

Da ne bi ispalo da ne slušam domaću glazbu, slušam, itekako. Splitski rap i dalje vlada scenom. Nako drugog albuma KM napisao sam da mi se čini da Dječaci ne mogu napraviti tako dobar album(folder), ali sam se zajebo. Dječaci su napravili svoj, bez dileme, najbolji album do sad. To više nije samo hip-hop, to je puno više od hip-hopa. Glazbeno nikad nisu bili ni blizu ovome sad, to je vjerojatno Zonijeva zasluga, izgleda da lik sluša sve živo i mrtvo iako vjerujem da ni Vojko nije rigidan po pitanju utjecaja sa strane, a i Ivo je spominjao Royksopp još na prošlom albumu.
Bile starke su još uvik hit, Struja mi je baš legla, ali Antonio, Smeće i Yoko Ono je nešto šta niste mogli ni u snu zamislit i to su stvari koje pomiču granice očekivanog od Dječaka. I još da dodam, zadnja stvr "Ko bi reka" je sigurno u top 3 ičega šta su napravili do sad.
Kapa dolje za Dječake!

Dječaci - Shopping   (kako ovde Vojko repa, to nije normalno!)

P.S.

Tek sam nekidan poslušao Puscifer - Money Shot pa mi nije ušao na listu, a ušao bi 100% da sam prije došao do njega.