Oni koji su više puta nabasali na ovaj blog, znaju da ga piše nas četvero i da smo dvojica braće i dvije sestre. Odrasli smo u okolini u kojoj se dosta pričalo o emocijama (respect), dosta se poticalo izražavanje emocija (respect), a dosta su se i procjenjivale tuđe emocije i katakter, čak i kad te nitko ne pita za mišljenje o njima (not so much respect, ali dobro, bilo je iz ok namjere).
Tako ja, npr., cijeli život znam da sam užasno ekstrovertirana i društvena osoba, koja se ničega ne boji, ne srami se i vrlo ju je teško povrijediti jer je totalno vesela i ok sama sa sobom i ne previše podložna tome da je brine mišljenje drugih ljudi. K tome, jako sam samouvjerena, do razine bahatosti i zato je poželjno što češće mi skretat pozornost na to kako "nisam najpametnija i najbolja u svemiru" jer očigledno to mislim za sebe.
Osim što je istina dosta drukčija, ako ne i sasvim (nije sasvim, ali imam svojih trenutaka).
Da sad ne bih analizirala samu sebe previše jer niti to mogu sažeto, niti imam ikakvu želju, volju ili potrebu za razgovorom o tome kakva sam, fokusirat ću se samo na ovu tešku zabludu o mojoj društvenosti.
Ja uopće nisam društvena.
Ta činjenica da poznajem - i volim - puno ljudi, nema nikakve veze s tim koliko i kako s njima želim provodit vrijeme. Primjerice, najdraže mi je s ljudima provodit vrijeme tako da se prave da me nema ili da se ja pravim da njih nema 90% tog vremena koje provodimo zajedno. Tu su iznimka ljudi koji eto baš slučajno vole iste stvari koje volim i ja, a da te stvari nisu čitanje, gledanje serije ili nešto treće što uopće ne uključuje druge ljude. Što sam starija, više me umaraju duga sjedenja na kavama ili nedajbože izlasci, a shvatila sam da su mi i prije te stvari bile toliko super jer sam bila ovisna o cigaretama, a kad sam sama, čitam i gledam serije, uz što mi pljuga ne ide.
Evo priznat ću: ako ne pušim, kafić mi UŽASNO brzo postane dosadan. Stvarno jako brzo. Jer...je, dosadan je, budimo realni. Konzumacija onoga što jako voliš, a nisi smio kao dijete, je to što kafanu čini zabavnom.
K tome - što sam starija, i ljudi su mi sve dosadniji. Ovi koje sam već stekla i zavoljela i/ili koji, ponavljam, jako vole isto što i ja (istu muziku, razgovore o idejama, aikido ili druženje bez druženja, primjerice tako da svi čitamo), oni su mi dobri, ali apsolutno nemam želju stjecati nove ljude. Čak sam možda mislila da imam, ali kad upoznam ljude bolje, vidim da ili točno takve već imam i ne trebaju mi duplići, ili ih nemam, i to s jako dobrim razlogom, primjerice - ludi su ko kurac i ne trebaju mi, kako mi ni dosad nisu trebali.
Misleći da sam društvena, godinama sam, kad bih skužila da mi ljudi ne pašu, pokušavala svejedno "davati im priliku" (ne'š ti nagrade - prilika koja dolazi od mene!), a sve zato što, da podsjetim, nisam ni toliko samouvjerena pa sam rezonirala: gle, sigurno se ljudi s tobom druže iz samilosti i altruizma jer, tko bi se s tobom družio i zbog čega drugoga? Dakle, Barbara, ljudi ti daju priliku, usprkos tvojim manama, pa daj i ti njima.
Budi dobra.
Napravi čokoladni kolač zloj susjedi.
Dejtaj ovog debila.
Budi dobra frendica ženi koja ti je upravo pred širokim auditorijem rekla da imaš brkove.
Jer sigurno i svi oni žele tvoju blizinu IAKO si nezanimljiva, ružna, loša u krevetu, vrlo često drska i, pod određenim svjetlom, imaš brkove.
Tako sam rezonirala, bila sam mlada i jela govna i činila višestruku štetu, samoj sebi uporno se družeći s ljudima koji mi ne pašu, a i njima samima jer sam ih sve ostavila s ogromnim upitnikom iznad glave jednom kad mi se više nije dalo glumiti.
Daleko od toga da mi nije drago što sam nekim ljudima pružila šansu, jednako rezonirajući jer su se stvarno pokazali izvrsnim osobama.
No, sad bi bilo dosta.
Ovaj sam vikend sama doma. I provela sam subotu i pola petka prekrasno, više-manje u društvu sebe same. Nimalo usamljena. Ok, imam još cijelu nedjelu da to pokvarim, ali odavno nisam ovoliko bila sama i super mi je.
A rekli mi da sam društvena!
Evo sada jednog brzopoteznog popisa apsurdnih situacija iz mojega života koje će samo neki razumjeti (i ti "neki" su mi vjerojatno najbolji prijatelji i obitelj):
1)U osnovnoj sam školi najviše voljela sjediti sama, što mi je dosta često polazilo za rukom jer ionako nitko nije htio sjedit sa mnom. U srednjoj sam sjedila s Valom koja je također u osnovnoj sjedila sama pa smo se tu nekako našle. Kad sam na faksu mrtvo ozbiljno izjavila da je "nešto kao kad u školi možeš sjedit sam, a to ionako najviše voliš", Katja me pogledala u čudu i rekla "ne, jebote, voliš sjedit s najboljim frendom ili frendicom - Tomić, šta ne valja s tobom?"
2)S prvim dečkom s kojim sam spavala, imala sam izvanredan režim, a taj je bio da njegovog cimera nikad nije bilo u sobi. Onda bismo, kad bismo konačno željeli spavati, legli svatko u svoj krevet i siti se naspavali, bez da itko visi s kreveta ili je otkriven. Ljudi su se zgražali. Nama je bilo sjajno.
3)Nedavno sam bila na nekoj kavi na kojoj su ljudi s kojima sam bila na kavi razgovarali o psima, što me otprilike uopće ne zanima (nikad nisam imala ljubimca, što ne znači da neću, ali me tuđi uopće ne zanimaju). Kad je razgovor potrajao više od 15 minuta, izvadila sam mobitel i počela čitat. Oprali me zbog bezobrazluka, uz komentar "mogla si reći - oprostite, možemo li sad o nečemk drugom osim o psima". Needless to say, nikad više s njima nisam otišla na kavu.
4)Nedavno sam počela ići na jogu. Pita me jedna draga osoba na koliko sam sati bila, kažem ja - na pet.
"O, pa onda si već tamo stekla neke prijatelje?"
"Pa ne..."
(Blank face)
"Mislim...nisam stekla ni neprijatelje..."
(Blanker face)
"Hoću reći - da sad nekog sretnem s joge na ulici, vjerojatno bih mu rekla 'bok', ali to je to otprilike."
"Pa zašto, baš je lijepo na takvim aktivnostima steći prijatelje."
"Ali ja već imam puno prijatelja."
(Blankest face)
5)"Ej, u kojem smjeru ideš?"
Tu ja pokušam pogodit u kojem smjeru osoba ide pa da mogu lagat da ja idem u drugom. I uvijek pogodim! Ha!
6)"Ideš doma?"
"Aha."
"Hoćeš da te bacim?"
"A di si parkirala?"
"Tu i tu."
"Aha, to je 20 minuta pješke odavde...sori, ne da mi se toliko hodat."
"Pa trebaš se gibat malo..."
"Ma nije problem u gibanju, nego mi se uopće ne da sad razgovarat 20 plus minuta."
Tu skužim da se osoba uvrijedila i bude mi žao, ali ne dovoljno.
7)Naime, trudna sam. Ako netko nije znao.
I nedavno sam išla na neki pregled u Petrovu. Nakon sat i po u čekaonici i razgovora ni o čemu s nekom curom, kaže ona meni: "Hoćemo na kavu poslije?"
"Poslije čega?"
"Poslije doktora."
Tu ja budem presretna što mogu, bez laganja ili brutaljenja, reći savršeno praktičnu istinu:"Joj, sori, moram na posao."
I tako.
Uglavnom, skužila sam da nekonstrukivna druženja preferiraju ljudi bez hobija, kojima drugi ljudi trebaju zato što se ne znaju sami zabaviti i ne pada mi na pamet više iz pristojnosti piti kavu i sa kim, samo zato što unaprijed pretpostsvljam da su i ti ljudi meni napravili neku uslugu, a da ja uopće ne znam koju.
I fakat, ako si obostrano nedostajete, život će vas već spojiti pa ćete se viđat češće, a ako nije obostrano, onda stvarno nema smisla forsirsti (posebice ne samo
zato što su ti jednom davno utuvili u glavu da si užasno ekstrovertirana i društvena osoba).
Tako ja, npr., cijeli život znam da sam užasno ekstrovertirana i društvena osoba, koja se ničega ne boji, ne srami se i vrlo ju je teško povrijediti jer je totalno vesela i ok sama sa sobom i ne previše podložna tome da je brine mišljenje drugih ljudi. K tome, jako sam samouvjerena, do razine bahatosti i zato je poželjno što češće mi skretat pozornost na to kako "nisam najpametnija i najbolja u svemiru" jer očigledno to mislim za sebe.
Osim što je istina dosta drukčija, ako ne i sasvim (nije sasvim, ali imam svojih trenutaka).
Da sad ne bih analizirala samu sebe previše jer niti to mogu sažeto, niti imam ikakvu želju, volju ili potrebu za razgovorom o tome kakva sam, fokusirat ću se samo na ovu tešku zabludu o mojoj društvenosti.
Ja uopće nisam društvena.
Ta činjenica da poznajem - i volim - puno ljudi, nema nikakve veze s tim koliko i kako s njima želim provodit vrijeme. Primjerice, najdraže mi je s ljudima provodit vrijeme tako da se prave da me nema ili da se ja pravim da njih nema 90% tog vremena koje provodimo zajedno. Tu su iznimka ljudi koji eto baš slučajno vole iste stvari koje volim i ja, a da te stvari nisu čitanje, gledanje serije ili nešto treće što uopće ne uključuje druge ljude. Što sam starija, više me umaraju duga sjedenja na kavama ili nedajbože izlasci, a shvatila sam da su mi i prije te stvari bile toliko super jer sam bila ovisna o cigaretama, a kad sam sama, čitam i gledam serije, uz što mi pljuga ne ide.
Evo priznat ću: ako ne pušim, kafić mi UŽASNO brzo postane dosadan. Stvarno jako brzo. Jer...je, dosadan je, budimo realni. Konzumacija onoga što jako voliš, a nisi smio kao dijete, je to što kafanu čini zabavnom.
K tome - što sam starija, i ljudi su mi sve dosadniji. Ovi koje sam već stekla i zavoljela i/ili koji, ponavljam, jako vole isto što i ja (istu muziku, razgovore o idejama, aikido ili druženje bez druženja, primjerice tako da svi čitamo), oni su mi dobri, ali apsolutno nemam želju stjecati nove ljude. Čak sam možda mislila da imam, ali kad upoznam ljude bolje, vidim da ili točno takve već imam i ne trebaju mi duplići, ili ih nemam, i to s jako dobrim razlogom, primjerice - ludi su ko kurac i ne trebaju mi, kako mi ni dosad nisu trebali.
Misleći da sam društvena, godinama sam, kad bih skužila da mi ljudi ne pašu, pokušavala svejedno "davati im priliku" (ne'š ti nagrade - prilika koja dolazi od mene!), a sve zato što, da podsjetim, nisam ni toliko samouvjerena pa sam rezonirala: gle, sigurno se ljudi s tobom druže iz samilosti i altruizma jer, tko bi se s tobom družio i zbog čega drugoga? Dakle, Barbara, ljudi ti daju priliku, usprkos tvojim manama, pa daj i ti njima.
Budi dobra.
Napravi čokoladni kolač zloj susjedi.
Dejtaj ovog debila.
Budi dobra frendica ženi koja ti je upravo pred širokim auditorijem rekla da imaš brkove.
Jer sigurno i svi oni žele tvoju blizinu IAKO si nezanimljiva, ružna, loša u krevetu, vrlo često drska i, pod određenim svjetlom, imaš brkove.
Tako sam rezonirala, bila sam mlada i jela govna i činila višestruku štetu, samoj sebi uporno se družeći s ljudima koji mi ne pašu, a i njima samima jer sam ih sve ostavila s ogromnim upitnikom iznad glave jednom kad mi se više nije dalo glumiti.
Daleko od toga da mi nije drago što sam nekim ljudima pružila šansu, jednako rezonirajući jer su se stvarno pokazali izvrsnim osobama.
No, sad bi bilo dosta.
Ovaj sam vikend sama doma. I provela sam subotu i pola petka prekrasno, više-manje u društvu sebe same. Nimalo usamljena. Ok, imam još cijelu nedjelu da to pokvarim, ali odavno nisam ovoliko bila sama i super mi je.
A rekli mi da sam društvena!
Evo sada jednog brzopoteznog popisa apsurdnih situacija iz mojega života koje će samo neki razumjeti (i ti "neki" su mi vjerojatno najbolji prijatelji i obitelj):
1)U osnovnoj sam školi najviše voljela sjediti sama, što mi je dosta često polazilo za rukom jer ionako nitko nije htio sjedit sa mnom. U srednjoj sam sjedila s Valom koja je također u osnovnoj sjedila sama pa smo se tu nekako našle. Kad sam na faksu mrtvo ozbiljno izjavila da je "nešto kao kad u školi možeš sjedit sam, a to ionako najviše voliš", Katja me pogledala u čudu i rekla "ne, jebote, voliš sjedit s najboljim frendom ili frendicom - Tomić, šta ne valja s tobom?"
2)S prvim dečkom s kojim sam spavala, imala sam izvanredan režim, a taj je bio da njegovog cimera nikad nije bilo u sobi. Onda bismo, kad bismo konačno željeli spavati, legli svatko u svoj krevet i siti se naspavali, bez da itko visi s kreveta ili je otkriven. Ljudi su se zgražali. Nama je bilo sjajno.
3)Nedavno sam bila na nekoj kavi na kojoj su ljudi s kojima sam bila na kavi razgovarali o psima, što me otprilike uopće ne zanima (nikad nisam imala ljubimca, što ne znači da neću, ali me tuđi uopće ne zanimaju). Kad je razgovor potrajao više od 15 minuta, izvadila sam mobitel i počela čitat. Oprali me zbog bezobrazluka, uz komentar "mogla si reći - oprostite, možemo li sad o nečemk drugom osim o psima". Needless to say, nikad više s njima nisam otišla na kavu.
4)Nedavno sam počela ići na jogu. Pita me jedna draga osoba na koliko sam sati bila, kažem ja - na pet.
"O, pa onda si već tamo stekla neke prijatelje?"
"Pa ne..."
(Blank face)
"Mislim...nisam stekla ni neprijatelje..."
(Blanker face)
"Hoću reći - da sad nekog sretnem s joge na ulici, vjerojatno bih mu rekla 'bok', ali to je to otprilike."
"Pa zašto, baš je lijepo na takvim aktivnostima steći prijatelje."
"Ali ja već imam puno prijatelja."
(Blankest face)
5)"Ej, u kojem smjeru ideš?"
Tu ja pokušam pogodit u kojem smjeru osoba ide pa da mogu lagat da ja idem u drugom. I uvijek pogodim! Ha!
6)"Ideš doma?"
"Aha."
"Hoćeš da te bacim?"
"A di si parkirala?"
"Tu i tu."
"Aha, to je 20 minuta pješke odavde...sori, ne da mi se toliko hodat."
"Pa trebaš se gibat malo..."
"Ma nije problem u gibanju, nego mi se uopće ne da sad razgovarat 20 plus minuta."
Tu skužim da se osoba uvrijedila i bude mi žao, ali ne dovoljno.
7)Naime, trudna sam. Ako netko nije znao.
I nedavno sam išla na neki pregled u Petrovu. Nakon sat i po u čekaonici i razgovora ni o čemu s nekom curom, kaže ona meni: "Hoćemo na kavu poslije?"
"Poslije čega?"
"Poslije doktora."
Tu ja budem presretna što mogu, bez laganja ili brutaljenja, reći savršeno praktičnu istinu:"Joj, sori, moram na posao."
I tako.
Uglavnom, skužila sam da nekonstrukivna druženja preferiraju ljudi bez hobija, kojima drugi ljudi trebaju zato što se ne znaju sami zabaviti i ne pada mi na pamet više iz pristojnosti piti kavu i sa kim, samo zato što unaprijed pretpostsvljam da su i ti ljudi meni napravili neku uslugu, a da ja uopće ne znam koju.
I fakat, ako si obostrano nedostajete, život će vas već spojiti pa ćete se viđat češće, a ako nije obostrano, onda stvarno nema smisla forsirsti (posebice ne samo
