U ponoć će
puknuti vatromet, rekla mu je. Romantično, pomislio je. A ona je samo prenosila
činjenično stanje. Di ćeš za Novu? pitao ju je koji tjedan ranije. Radno,
odgovorila je kratko. Nadajući se da će i on, njezina tiha patnja, ali ne i
junak naše priče, "radno" s njom na zadatak. Ali Tiha Patnja imala je
druge planove i bolji položaj u redakciji, onaj koji jamči pravo na doček Nove
godine u privatnom aranžmanu. Daleko od rodilišta i predsjedničke svite koja će
u prvim satima nove obići novorođenčad i njihove majke, daleko od Traume i
Hitne pomoći kamo u pet do dvanaest pristižu polomljeni, mrtvi-pijani i oni spaljeni
prskalicama i petardama... Tiha Patnja imala je druge planove.
Pogodilo ju
je to. Posebno nakon one dvije cuge koje su popili u redakcijskom kafiću, nakon
čega se njoj činilo da među njima ima nečega, a njemu - nije.
Junak Naše Priče
i sam je nesretno zaljubljen, iako tu "nesreću" nerado prizna. Nada
se da ovdje ima nečega. Pa kad Ona kaže - u ponoć će puknuti vatromet - on
prepozna romantiku. I odluči... Pa ponudi... Mogao bih i ja s tobom. Ona se
nasmije. Drago joj je. Nema smisla, ipak kaže, Nova godina je... Ma, u redu je,
razuvjeri je on, tko još drži do dočeka... doda sugestivno i brk mu se smije od
neočekivane sreće pred neočekivanim potencijalom Silvestrova na -8.
Probudila se
prerano 31. prosinca, nervozna nekako od očekivanja i loše slutnje koja kaže:
kakva je Stara godina, takva je cijela iduća... A na Staru godinu Ona se budi
sama, Tiha Patnja u nečijem zagrljaju, u toplijim krajevima, tropima, pod
palmom, a Ona je osuđena na Junaka Naše Priče, drago stvorenje, druga u
nevolji, ali - nema tu kemije - kaže samoj sebi. Znala bi da nema kemije i da
je netko u ponoć trgne iz sna (ne u novogodišnju ponoć, nego ponoć običnoga
dana), pa će vjerojatno znati i večeras nakon što on, Junak, iz unutarnjeg
džepa pernate jakne izvuče pjenušac-iznenađenje, kojem se Ona ne nada, iako ga
očekuje.
Koliko je
pošteno da potpiruje iskru koju je Junak Naše Priče umislio, iako ne laže ni
ako kaže da ju je primijetio, ako je takva iskra od Tihe Patnje boli od ranog
jutra zadnjeg dana ove godine u kojoj se toliko nadala da će je primijetiti...
Razmišlja o tome u šest ujutro, pod tušem, dok joj se topla voda slijeva niz
potiljak, preko leđa koja će večeras promrznuti na -8 i pod teškom skijaškom
jaknom umjesto tanke satenske haljinice na bretele koju bi odjenula samo za
Tihu Patnju, pa možda i na 8 ispod ništice. Zato će kosu strpati pod kapu,
zamotati se u stari, vuneni šal, navući buce za duboku vodu, odluči, poništiti
sebe kao ženu i s Junakom Naše Priče odraditi doček "radno", kako to
kolege bez predumišljaja i odrađuju. U ponoć će ga poljubiti u obraz, stisnuti
mu ruku i zaželjeti - svu sreću ovoga svijeta, ljubav (s nekom drugom),
zdravlja i para. A on će konačno shvatiti da među njima nema ničega, osim onoga
o čemu se ne razmišlja u samoći ispod popluna. Tako će učiniti, odlučna je Ona,
ali crvene će gaće obući... Jer je praznovjerna.
I dok se on,
Junak Naše Priče, bude pripremao za novogodišnju noć, ležao u kadi, grubim
kamenom za pedikuru skidao staru kožu s pete, pa zaronio u mjehuriće s
"dozom pačulija", smješkajući se samome sebi pod vodom, ona će
ugasiti sva svjetla u stanu, leći na sofu i pokriti se tankom dekicom iz
Konzuma, pa zaspati balaveći u dekorativni jastuk. Jer, dogovor je tek u
devet... Sasvim dovoljno da se naspava. I da njemu tvrda koža s pete omekša.
On će
odjenuti košulju i sako, i nove cipele od đavolje kože u kojima će se smrznuti,
ali - nama veze. Pa će otvoriti parfem koji mu je mama poklonila za Božić.
Mmmmm, fino - pomiriše. Obrijati se friško, namjestiti pomno frizuru, pogledati
se dobro iskosa u kupaonskom ogledalu još orošenom od tople, mirisne kupke. A
onda će flosati zube... To je bitno.
Za svjež dah. Dok budu sjedili na tvrdim stolcima čekaonice u Petrovoj...
Čekajući predsjednicu i budućeg premijera, i sve one koji bi u idućoj godini
mogli biti važni. Za opću dobrobit.
Čudan su par.
Ona "na zadatku", on na "dočeku Nove"; sjede u čekaonici, Ona
zapisuje, on baca fore, Ona je tužna, on je raspoložen. Ali s njezinom tugom i
njegovo raspoloženje pada. Kiflicu?, pita je, pa iz unutarnjeg džepa jakne
(valjda onog u kojem nije pjenušac) vadi vrećicu s mekim pecivom od sira. Može,
odgovara Ona. Kiflice su meke, pojela ih je već četiri, a i on je drag.
Sućutan. Dođe joj da zaplače. Pa se nasmije.
Hoćeš da
odemo do Trga u ponoć?, pita je. Ne znam, kaže Ona. U ponoć će puknuti
vatromet, ponavlja on. Ona ne prepozna citat, pa on primijeti - nema nikoga. A
ako bude?, pita Ona. Blizu smo..., kaže Junak Naše Priče. Ona kima. On joj
dodaje šal i kaže - nema ni polomljenih - kao u šali. Nema, odgovara Ona,
slomljenog srca. Nema prostrijelnih rana, nasmije se on. Nema, kratko odgovori
Ona.
Idu prema
Trgu. Hladno je. Čuje se muzika, petarde, žamor... Hladno je. On je uhvati za
ruku. Ona mu dopusti. On je presretan. Ona je prazna. Pet je do dvanaest. Prolaze
kod pošte u Jurišićevoj. Pružaju korak, kao da kasne... Njemu kuca srce. Ona je
prazna. Stišće joj ruku.
Ona ima
crvene gaće.
