petak, 17. studenoga 2017.

Dora ili kako je "lijepo vrijeme" dobilo novu definiciju

Slika je od jučer, ali je identična danas, a ne slikam novu jer svaka minuta je važna.
Dora spava, zagrađena jastucima na kauču jer ne d'o bog da je makneš
.
Dan je, dva poslijepodne, a ona spava. Vjerojatnost za nešto takvo ravna je gotovo nuli, osim u jednom slučaju, a taj je da je privežem u elastičnu maramu i odem u trosatnu šetnju, dođem doma, skinem iz marame ko nindža i urlanje srežem u korijenu. Cicom. Onda tu istu cicu opet u istom nindža-modu izvučem iz principessinih minijaturnih usta i nadam se da se neće probuditi.
Hopefully, ovaj ću post napisati u jednom šusu, ali iskreno, sumnjam u to. Čak i ako mi pođe za rukom, objava će pričekat (možda i danima).

Dora je divno dijete. Izgleda...pa, zapravo ne znam točno kako to opisati jer ima oko dvjesto lica. Kad plače, a to je većinu budnog vremena, prođe cca sekundu i po od face tužnog smajlija do face tasmanskog đavla. Kad se smije (a to je kad joj se tata i ja posvetimo 300% i kreveljimo joj se), njeno je lice najsunčaniji dan na plaži BauBar u blizini Primoštena. Kad spava, pravi je anđeo. Preslatko zijeva i još slađe kiše, divno se čudi vlastitim rukama i svemu što se miče.

Kad smo već kod micanja...to je ono što traži stalno, osim kad spava. A spava rijetko. Noću bolje nego danju, ali nije baš ni noću lako.

Ljudi govore o rutinama i disciplini, ali u njenom rječniku to, zasad, još nije moguće. Jedina konstanta je da stalno hoće promjenu, stimulaciju i pokret. Bili doma ili vani, s njom se moramo micati. I to sa sobom povlači ovo iz naslova: lijepo vrijeme nije sunčan dan, već dan kada vani ne padaju sjekire. I zato - marame, klokanice i tome slično jer jedino tako mogu držati kišobran.

Dosad sam joj dijagnosticirala grčeve tristo puta. Onda sam shvatila da ona ne plače po nekoliko sati točno u određeno doba dana, već cio dan, kad god joj nešto smeta. A smeta joj niz toga: budno ležanje na ravnoj površini, budno ležanje na kosoj površini, budno gledanje u bilo što dulje od maksimalno 7 minuta, bivanje u rukama tako da se taj koji je drži ne miče, spora muzika, presvlačenje, izlazak iz kade...you name it. Ukratko - voli micanje, kadu i cicu. Duda joj je najgori neprijatelj. Bočica joj također nije nešto previše draga.

Dora i ja se nismo odvojile još nikad, osim kad je apsolutno nužno. Ja sam izvor hrane, a najdulje bez nje izdrži cca 3 sata, a s druge strane, pomisao na to da netko drugi skače s njom u rukama tijekom ta moguća tri sata meni nije primamljiva i ne, ne bih se tijekom tog perioda uspjela opustiti.
Prvih mjesec dana, plakala sam krvave suze uz misao "nisam tako zamišljala roditeljstvo". Čisto ropstvo. Samo dajem, a ne dobivam ništa osim plača. Koje je sve probleme uključivao prvi mjesec, neću nabrajati, ali recimo samo da sam intenzivno razmatrala opciju podvezivanja jajnika, da mi ovakva pizdarija nikad više slučajno ne padne na pamet. Ljubav se manifestirala konstantnom panikom i teškim zanemarivanjem vlastitih potreba, uključujući i pišanje. I, iskreno govoreći, stvari se nisu promijenile preko noći, ali se lagano mijenjaju, postupno, pomalo, iz dana u dan.

Ono što se najviše promijenilo je sljedeće: prestala sam čekati da se promijeni i prestala sam dijagnosticirati što joj je. Nije joj ništa, ili barem ne ništa strašno. Činjenica da se često smiješi pomogla je jer imam odgovor od nje da je to što radimo skroz dobro i da je zadovoljna.

Samo što mrzi biti beba. Mrzi se ne moći micati, držati stvari rukama i progovorila bi na dupe, samo da može (možda zato toliko prdi i sere). Ništa od toga ona ne može i zato plače. I zato nas treba. I zato, kad nas treba, mi se damo i onda se ona smiješi.

Dora je izložena svim jarunskim stranputicama, svim kutevima našega stana, svim razgovorima koje možeš voditi s dvomjesečnom bebom (u jednom smjeru, a to znači da joj non-stop blebećemo besmislice) i, što je najčešće, svim glazbenim žanrovima. Jer kad ništa drugo ne pali, navrnemo muziku i plešemo po stanu. To je sigurno smiri, a katkad čak i zaspi.

Jesam li umorna?
Užasno.
Umirem li od želje za vođenjem odraslog razgovora i društvom s osobom starijom od...well, s osobom koja zna reći više od "uuuuuu" i "oooooo"?
Jako. Jako umirem za tim.
Jesam li sretna?
Da. Jer znam da sam htjela dijete i ne, ne postoji mogući scenarij koji sam htjela više od ovoga. Vremeplov ne bi baš ništa promijenio. Svemir u kojem sada nemam dijete svemir je u kojem pohodim klinike za umjetnu oplodnju. Not cool.
Nadam li se da će biti lakše?
Naravno jer dugoročno, ovo nije ni lijepo ni lako i tko god na susjedino pitanje "jel' uživate s bebicom" odgovara potvrdno, laže. Barem onaj koji ima takozvano "high needs baby".

Bit će lakše jer ovakva životna energija, znatiželja, strastvenost u svemu i facijalna ekspresivnost ne mogu biti ništa drugo nego li temelj za zanimljivu osobu, a bog zna koliko ne volim mrtva puhala.
Put do toga dana kad će mi Dora postaviti zanimljivo pitanje ili pokazati kako radi zvijezdu bez ruku sigurno je dug i mukotrpan, ali će doći. I tada će mi sigurno biti drago što nije mutavica bez mišljenja i emocija.

E sad...je li ovo sve priča o kiselom grožđu ili je trava zbilja zelenija tamo gdje se zalijeva, vrijeme će pokazati. A ja ću je dotad nosat i plesat i hodat i molit sve bogove da ne pada kiša.
I sasvim je sigurno neću puštati da plače i "nauči".
Jer stvarno je najdivnija kad se smije.

nedjelja, 2. travnja 2017.

Enjoy the Silence

Oni koji su više puta nabasali na ovaj blog, znaju da ga piše nas četvero i da smo dvojica braće i dvije sestre. Odrasli smo u okolini u kojoj se dosta pričalo o emocijama (respect), dosta se poticalo izražavanje emocija (respect), a dosta su se i procjenjivale tuđe emocije i katakter, čak i kad te nitko ne pita za mišljenje o njima (not so much respect, ali dobro, bilo je iz ok namjere).
Tako ja, npr., cijeli život znam da sam užasno ekstrovertirana i društvena osoba, koja se ničega ne boji, ne srami se i vrlo ju je teško povrijediti jer je totalno vesela i ok sama sa sobom i ne previše podložna tome da je brine mišljenje drugih ljudi. K tome, jako sam samouvjerena, do razine bahatosti i zato je poželjno što češće mi skretat pozornost na to kako "nisam najpametnija i najbolja u svemiru" jer očigledno to mislim za sebe.
Osim što je istina dosta drukčija, ako ne i sasvim (nije sasvim, ali imam svojih trenutaka).

Da sad ne bih analizirala samu sebe previše jer niti to mogu sažeto, niti imam ikakvu želju, volju ili potrebu za razgovorom o tome kakva sam, fokusirat ću se samo na ovu tešku zabludu o mojoj društvenosti.

Ja uopće nisam društvena.
Ta činjenica da poznajem - i volim - puno ljudi, nema nikakve veze s tim koliko i kako s njima želim provodit vrijeme. Primjerice, najdraže mi je s ljudima provodit vrijeme tako da se prave da me nema ili da se ja pravim da njih nema 90% tog vremena koje provodimo zajedno. Tu su iznimka ljudi koji eto baš slučajno vole iste stvari koje volim i ja, a da te stvari nisu čitanje, gledanje serije ili nešto treće što uopće ne uključuje druge ljude. Što sam starija, više me umaraju duga sjedenja na kavama ili nedajbože izlasci, a shvatila sam da su mi i prije te stvari bile toliko super jer sam bila ovisna o cigaretama, a kad sam sama, čitam i gledam serije, uz što mi pljuga ne ide.
Evo priznat ću: ako ne pušim, kafić mi UŽASNO brzo postane dosadan. Stvarno jako brzo. Jer...je, dosadan je, budimo realni. Konzumacija onoga što jako voliš, a nisi smio kao dijete, je to što kafanu čini zabavnom.

K tome - što sam starija, i ljudi su mi sve dosadniji. Ovi koje sam već stekla i zavoljela i/ili koji, ponavljam, jako vole isto što i ja (istu muziku, razgovore o idejama, aikido ili druženje bez druženja, primjerice tako da svi čitamo), oni su mi dobri, ali apsolutno nemam želju stjecati nove ljude. Čak sam možda mislila da imam, ali kad upoznam ljude bolje, vidim da ili točno takve već imam i ne trebaju mi duplići, ili ih nemam, i to s jako dobrim razlogom, primjerice - ludi su ko kurac i ne trebaju mi, kako mi ni dosad nisu trebali.

Misleći da sam društvena, godinama sam, kad bih skužila da mi ljudi ne pašu, pokušavala svejedno "davati im priliku" (ne'š ti nagrade - prilika koja dolazi od mene!), a sve zato što, da podsjetim, nisam ni toliko samouvjerena pa sam rezonirala: gle, sigurno se ljudi s tobom druže iz samilosti i altruizma jer, tko bi se s tobom družio i zbog čega drugoga? Dakle, Barbara, ljudi ti daju priliku, usprkos tvojim manama, pa daj i ti njima.
Budi dobra.
Napravi čokoladni kolač zloj susjedi.
Dejtaj ovog debila.
Budi dobra frendica ženi koja ti je upravo pred širokim auditorijem rekla da imaš brkove.
Jer sigurno i svi oni žele tvoju blizinu IAKO si nezanimljiva, ružna, loša u krevetu, vrlo često drska i, pod određenim svjetlom, imaš brkove.

Tako sam rezonirala, bila sam mlada i jela govna i činila višestruku štetu, samoj sebi uporno se družeći s ljudima koji mi ne pašu, a i njima samima jer sam ih sve ostavila s ogromnim upitnikom iznad glave jednom kad mi se više nije dalo glumiti.
Daleko od toga da mi nije drago što sam nekim ljudima pružila šansu, jednako rezonirajući jer su se stvarno pokazali izvrsnim osobama.
No, sad bi bilo dosta.

Ovaj sam vikend sama doma. I provela sam subotu i pola petka prekrasno, više-manje u društvu sebe same. Nimalo usamljena. Ok, imam još cijelu nedjelu da to pokvarim, ali odavno nisam ovoliko bila sama i super mi je.
A rekli mi da sam društvena!

Evo sada jednog brzopoteznog popisa apsurdnih situacija iz mojega života koje će samo neki razumjeti (i ti "neki" su mi vjerojatno najbolji prijatelji i obitelj):

1)U osnovnoj sam školi najviše voljela sjediti sama, što mi je dosta često polazilo za rukom jer ionako nitko nije htio sjedit sa mnom. U srednjoj sam sjedila s Valom koja je također u osnovnoj sjedila sama pa smo se tu nekako našle. Kad sam na faksu mrtvo ozbiljno izjavila da je "nešto kao kad u školi možeš sjedit sam, a to ionako najviše voliš", Katja me pogledala u čudu i rekla "ne, jebote, voliš sjedit s najboljim frendom ili frendicom - Tomić, šta ne valja s tobom?"

2)S prvim dečkom s kojim sam spavala, imala sam izvanredan režim, a taj je bio da njegovog cimera nikad nije bilo u sobi. Onda bismo, kad bismo konačno željeli spavati, legli svatko u svoj krevet i siti se naspavali, bez da itko visi s kreveta ili je otkriven. Ljudi su se zgražali. Nama je bilo sjajno.

3)Nedavno sam bila na nekoj kavi na kojoj su ljudi s kojima sam bila na kavi razgovarali o psima, što me otprilike uopće ne zanima (nikad nisam imala ljubimca, što ne znači da neću, ali me tuđi uopće ne zanimaju). Kad je razgovor potrajao više od 15 minuta, izvadila sam mobitel i počela čitat. Oprali me zbog bezobrazluka, uz komentar "mogla si reći - oprostite, možemo li sad o nečemk drugom osim o psima". Needless to say, nikad više s njima nisam otišla na kavu.

4)Nedavno sam počela ići na jogu. Pita me jedna draga osoba na koliko sam sati bila, kažem ja - na pet.
"O, pa onda si već tamo stekla neke prijatelje?"
"Pa ne..."
(Blank face)
"Mislim...nisam stekla ni neprijatelje..."
(Blanker face)
"Hoću reći - da sad nekog sretnem s joge na ulici, vjerojatno bih mu rekla 'bok', ali to je to otprilike."
"Pa zašto, baš je lijepo na takvim aktivnostima steći prijatelje."
"Ali ja već imam puno prijatelja."
(Blankest face)

5)"Ej, u kojem smjeru ideš?"
Tu ja pokušam pogodit u kojem smjeru osoba ide pa da mogu lagat da ja idem u drugom. I uvijek pogodim! Ha!

6)"Ideš doma?"
"Aha."
"Hoćeš da te bacim?"
"A di si parkirala?"
"Tu i tu."
"Aha, to je 20 minuta pješke odavde...sori, ne da mi se toliko hodat."
"Pa trebaš se gibat malo..."
"Ma nije problem u gibanju, nego mi se uopće ne da sad razgovarat 20 plus minuta."
Tu skužim da se osoba uvrijedila i bude mi žao, ali ne dovoljno.

7)Naime, trudna sam. Ako netko nije znao.
I nedavno sam išla na neki pregled u Petrovu. Nakon sat i po u čekaonici i razgovora ni o čemu s nekom curom, kaže ona meni: "Hoćemo na kavu poslije?"
"Poslije čega?"
"Poslije doktora."
Tu ja budem presretna što mogu, bez laganja ili brutaljenja, reći savršeno praktičnu istinu:"Joj, sori, moram na posao."

I tako.
Uglavnom, skužila sam da nekonstrukivna druženja preferiraju ljudi bez hobija, kojima drugi ljudi trebaju zato što se ne znaju sami zabaviti i ne pada mi na pamet više iz pristojnosti piti kavu i sa kim, samo zato što unaprijed pretpostsvljam da su i ti ljudi meni napravili neku uslugu, a da ja uopće ne znam koju.
I fakat, ako si obostrano nedostajete, život će vas već spojiti pa ćete se viđat češće, a ako nije obostrano, onda stvarno nema smisla forsirsti (posebice ne samo
zato što su ti jednom davno utuvili u glavu da si užasno ekstrovertirana i društvena osoba).

nedjelja, 29. siječnja 2017.

Berba 2016

Godine iđu, lete ko minute, šta bi reka Rajko, pa tako prođe i 2016 i opet berba pa krenimo:


10. Rolo - Rolo

Opet neki splićani, za ove baš niko nije čuo, ne znam ni sam kako sam na njih nabasao. Trojica ih je, čuo sam samo za Karla Kazinotija, svirao je u Leut Magnetiku, provjerio sam.
Album na bandcampu im košta dolar, isprsio sam se i nisam požalio. Legao mi je super prošlo lito, vrtio mi se često u autu, dici se također svidio.
To vam je neka lagana elektronika sa glasovima provučenim kroz vokoder (valjda se to tako zove) jako pitko i šta je najbitnije, ne dosadi; još uvijek ga s guštom poslušam.



9. James Blake - The Colour In Anything

Taj mi je već bio u berbi 2013 sa albumom 'Overgrown'. Čovjek se drži svog stila elektronike bez beata, sa sporim, čudnim melodijama i crooning glasom.
Meni je super, definitivno nije za svačiji ukus. Btw, James Blake se sprijateljio sa još jednim čudakom, Justinom Vernonom koji radi pod monikerom Bon Iver. I Bon Iver ima novi album "22, A Million" koji mi nekako nije ušao u top 10, što ne znači da ne valja, dapače jako se dobro slaže sa "The Colour In Anything".



8. Gojira - Magma

Baš me nešto u zadnjih par godina primio taj prog metal i ne pušta. Super žanr, ima miljardu bandova, svi sviraju ko maniti i izmišljaju nove glazbene rebuse. Nerdy do jaja.
Ovo su francuzi, dosta poznati u prog metal krugovima, album im je ispeglan do daske, precizni su (bubnjar je čudo), a nisu dosadni.
Vokal/gitarist i bubnjar su braća. Umrla im je mater prije godinu dana pa je album nekako mračan, ali meni to nikad nije smetalo. Mislim da bi se Magma mogla svidit ljudima koji briju na klasičnu glazbu, ali možda sam u totalnom ofsajdu šta se toga tiče. Metalcima toplo preporučam, ostalima ne baš.



7. Let 3 - Angela Merkel sere

Scrobbler kaže da mi je ovo sedmi najslušaniji album u 2016. Ne znam, nisam ga pustio nijedamput u zadnjih 6 mjeseci, bio mi je jako zabavan na prvu loptu, a onda mi je naglo dosadio. Album nije sranje, ali nije ni blizu Bombardiranju, a Jedinu nećemo ni spominjati. Zapravo, mogli bismo reći da je ovo ogledni primjer kako se kad radiš muziku/knjigu nije dobro upetljavati u dnevnu politiku jer postaneš passe prije nego li te ljudi počnu konzumirati. Tko bi rekao da će numera "Kurac Marko" zvučati tako promašeno za manje od godinu dana? Ne znam, sve se bojim da je to to šta se tiče Leta 3 (i Ramba Amadeusa, kojemu je zadnji album totalni promašaj)



6. Roisin Murphy - Take Her Up To Monto

Nakon Jamesa Blakea, evo i povratnice iz prošlogodišnje berbe. Samo godinu dana nakon "Hairless Toys" Roisin nas gađa u glavu novim albumom. I to kakvim?! "Take Her Up To Monto" nije nikakav "Hairless Toys 2", zvuk na novom albumu puno je eksperimentalniji i ljubitelji Moloko zvuka mogli bi se iznenaditi. Mene je ovakav razvoj situacije jako razveselio, mislim da ću ovaj posljednji album u konačnici slušati više nego prethodnika.



5. Devin Townsend Project - Transcendence

Neumorni Devin opet jaše! Odmorio se malo kroz 2015 nakon hiperproduktivne dvijeičetrnaeste (jedan dupli album i jedan obićni) i nagradio nas bombastičnim transcendentnim albumom. Zvuk dosta sliči na Epicloud iz 2012, ali mi je nekako puniji i dorađeniji. Da stvar bude još bolja, eto nama Devina opet u tvornici 14.02, ovaj put sa sa BTBAM i Leprous. Veselim se Transcendenceu uživo!



4. Opeth - Sorceress

Ko god je sa mnom pričao o glazbi u zadnje vrijema, zna da sam totalno ispalio na ove šveđane. Sad već bivši metalci, uhvatili su se prog rock ostavštine već treći album za redom i to rade odlično. Sorceress donosi pomak u odnosu na Pale Communion, ali ne i revolucionarnu razliku. Tko je volio Pale Communion, volit će i Sorceress, štovatelji ranijeg opusa i mrzitelji prog rock faze neće re preobratiti.
Meni je album cool, jako mi je dobro legao u cjelokupni Opeth katalog, ali moram priznati da bi volio da me idućim albumom Opeth ponovo iznenadi nekim neočekivanim zaokretom.



3. Radiohead - A Moon Shaped Pool

Kad Radiohead objavi novi album to je kao kad J.K. Rowling objavi novi roman. Nitko ne može poslušati/pročitati novi uradak bez opterećenosti prethodnim djelima. JK Rowling se pokušala boriti protiv toga tako šta je prvi krimić izdala pod pseudonimom i trik joj je poprilično upalio. Radiohead to ne mogu jer Yorke ima glas kojeg ne možeš promašiti, a nije baš ni da bi se Greenwoodova gitara mogla sakriti. Bilo kako bilo, ljudi se jebeno dobro nose s teretom slave, još uvijek znaju napraviti hype oko albuma, a album je ono... jebiga, to je remek djelo jer tako to radi Radiohead i hejteri im mogu popušit.
Meni je bolji i od TKOL i od In Rainbows, ali to na kraju krajeva nije ni bitno, bitno je da se oni nisu umorili, da ne otraljavaju posao i da me svakih par godina nastave oduševljavati. Najveći i najznačajniji živući bend, bez konkurencije!



2. Valentino Bošković - Marsovska listina

A evo i daleko najvećeg otkrića ove godine. Nisam ni čuo za prvi EP, VSSR pa kad me Mario početkom rujna potrefio sa linkom na pymbylymby, u čudu sam se pitao "koji je ovo kua"?
Valentino je mješavina Pink Floyda, Bowiea, Aira i Novih Fosila s tim da su trippy do ibera i da ih triba poslušati pažljivo više puta ne bi li pohvatali sve blipove, rime i raznorazne reference. Valentino pivo po Broški, ma ih ja sve razumin, jer son živi u Pučišća četiri godine. Ne mogu se dovoljno nadiviti ovom uratku i sad bih vjerojatno trebao malo kenjati o tome kako je prava šteta šta nisu prepoznati, ali mislim da su prepoznati, sve se više o njima priča, na raznim indie portalima osvajaju nagradu za domaći album godine (po meni, niko im nije ni blizu) i ne vjerujem da će odoljeti u naumu da prvi živi nastup odrade tek na Vidovoj Gori 2046.



1. David Bowie - Blackstar

Fališ mi još uvik