Galovićeva glavolomka za trećaše iz Strožanca

 U ovo doba godine, nekako s jeseni, nađem li se u obiteljskoj kući u Siveriću, pred kojom je postavljen kameni stol s dvjema drvenim klupama iznad kojih se nadvila odr'na, ne mogu odoljeti slatkom grožđu. Najveće i najzrelije, ono nadohvat ruke (ili koje mogu ubrati s balkona spavaće sobe), najčešće prvo poberem, pa mi, kako se bliže Svi Sveti, ne preostaje drugo nego da se, popodne nakon ručka, umjesto deserta, uspentram na rečeni stol dopremljen s Brača, i s pola stoljeća na leđima, kao Gina Lolobrigida u Trapezu, propnem prema visinama. Dok među suhim listovima biram grozdove zlaćanih zrna, a preskačem one kojima nije suđeno da sazore, na pamet mi redovito padnu stihovi:

Bregi so se zlatom pozlatili

V črlenem listju rosno grozje spi...

Posebna me uspomena veže za ovu pjesmu Frana Galovića s kojom sam se srela davne 1981. (ili druge) u 3. razredu Osnovne škole Strožanac kamo sam, kao đak-putik, svako jutro putovala iz Stobreča u koji se moja obitelj doselila koji mjesec ranije. Sudbina je htjela da moj razred, jedini u školi, dobije učitelja umjesto učiteljice, stanovitog Z. Soldu iz Mostara, nastanjenog na pitoresknom Kamenu, naselju od nekoliko kuća kod kojih se školski autobus mora okrenuti kao u slijepom crijevu. Dok se okreće, vozač pazi da se ne surva niz Mosor (?) kako bi nas ostale putnike vratio u civilizaciju – Šine, Stobreč ili Mutogras.

Moj je učitelj bio sasvim specifičan po dvjema stvarima. Prva je bila da nije volio tjelesni, pa bi nas, nakon svakog odsustva, koje smo s njegovom zamjenom provodili u sportskoj dvorani, s vrata upitao „jesmo li se natjelesnali?“, a druga da je rado pričao o sebi, kao o omiljenom liku vlastitih romantičnih filmova. Zanio bi se tako drug Soldo često pa o sebi počeo govoriti u 3. licu, kao o zgodnom mladiću u kratkih hlačicama, što je osobito zabavljalo nas mulariju jer smo znali da kad njega ponese nostalgija (za prošlim vremenom i rodnom grudom), taj dan preskačemo ikakve lekcije osim životnih.

To ipak ne znači da je jedini drug među drugaricama bio neozbiljan učitelj. Prilično strog i vidno zainteresiran za obrazovanje malenih, širio nam je vidike inovativnim zadacima. Jednom smo zgodom dobili zadatak kod kuće napamet naučiti dvije strofe Galovićeva Grozdja i tako (valjda) preko noći usvojiti kajkavski. Ali, učiteljski se eksperiment pretvorio u moju noćnu moru. Večer sam provela u narančastoj podstanarskoj kuhinji, uz mamu i brata, plačući nad čitankom i pjesmicom čiju ni jednu jedinu riječ nisam razumjela.

Kraj brajdajšev stara je imbrina,

a šipelina dole pod črešnjom!

Stvarno? Kraj brajdajšev?!?!  

Suočena s nemogući izazovom, dramma queen u nastajanju naricala je cijelu večer, ponavljala sumanuto nerazumljieve stihove, ali kajkavski nije usvojila, za razliku od sveznadara Tonća koji je, naravno, stihove memorirao gotovo u tili čas. Pritom mi je dao vrijedan savjet da odem u krevet jer ću sutra pjesmicu sigurno znati naizust i ja sam se negdje oko ponoći povukla u odaje na katu u kojima su se turisti protekle sezone prepuštali vrućim ljetnim noćima. Uljuljkana snom pravednika odradila sam cijelu noćnu šihtu i – uistinu! – ujutro samoj sebi zvučala kao kakva Barica ili Regica iz Peteranca pokraj Koprivnice.  

Kako nema goreg nego u novoj sredini ispasti glup ili niže vrijedan, puna elana zgrabila sam torbu, uprtila je na leđa i krenula put autobusne stanice na kojoj me već čekala Šiško Irena. Nisam se htjela hvalisati pa sam joj zatajila da cijelu noć u snu ponavljam:

I preplečo se tri muškati š njom!

Moj učitelj, onako „mlad, zgodan, u kratkih hlačicama“ (u svojim retuširanim uspomenama), iako smo se tome kolektivno nadali, nije zaboravio zadatak od jučer, pa je jednog po jednog stao prozivati, ali odgovor je uvijek bio isti. Nitko nije naučio ni redak Galovićeva Grozdja. Prilično ljutito Soldo je prozvao i mene, ali ja sam procijenila da je važnije uklopiti se, nego recitirati stihove o imbrini i staroj šipelini, pa sam skrušeno priznala da sam podbacila.

Soldo je bio dobar čovjek i nije se iživljavao nad nama, tako da je razred prošao bez kazne, ako se kaznom ne računa njegovo nazalno čitanje navedene pjesme, s prenaglašenim isticanje kajkavskog izraza koje nas je od srca sve nasmijalo. Prve dvije strofe popratila sam u sebi, uočila sam čak i dvije učiteljeve greškice, ali sam šutjela kao riba, ne znajući da će mi stihovi koje sam memorirala u snu zauvijek ostati u glavi. I meni i Tonću koji, naravno, obje kitice i danas zna odrecitirati bez greške. Nekad mi bude krivo što nismo naučili i preostale dvije, ali sad je kasno da se kajem, nima nazad s oveg puta...

 

 

 

Berba 2020

 Without further ado, 

10. Michael Mayer - Higher

Mayer je DJ i producent techno glazbe, meni najpoznatiji i najdraži po mix CDovima koje je izbacivao u zadnjih dvadesetak godina.

Kao autor mi nikad nije posebno legao, u usporedbi s miksevima njegove stvari su mi bile pomalo dosadnjikave. Sve do ove godine kad je, po mom mišljenju, uboo jackpot.

Higher je EP, traje samo 25, četiri stvari su tamo, ima strašan flow i sluša se u dahu. Zadnja stvar, Belle De Lune, vjerojatno je najbolja stvar koju sam čuo prošle godine.

Michael Mayer - Belle De Lune

9. Róisín Murphy -Róisín Machine

Evo je opet, baš ju je krenulo u zadnjih par godina. Tri albuma, jedan bolji od drugoga. Na Róisín Machine, Róisín Murphy se bacila svima srcem u disco vode.

Album je jako plesan, puno plesniji nego Hairless Toys i Take Her Up To Monto.

Da budem iskren, "normalni" album me i nije toliko oduševio, ali postoji Deluxe izdanje na kojem su dodani extended mixevi čak šest originalnih stvari koji su meni puno bolji od originala.

Roisin Murphy - Jealousy

8. Asgeir - Bury The Moon

Opet Island, zemlja sa valjda najvećim brojem umjetnika po glavi stanovnika. Asgeir Trausti je mladac, 28 godina, imao je već neke uspjehe na Islandu ranije, ali meni do '20 potpuno nepoznat.

On je klasični singer/songwriter, jako ugodan falsetto, najviše sliči na Bon Iver. Ima tu i elektronike, onako, da ne bude dosadno. Pjesme mu ubijaju, lik baš zna napravit dobru stvar, svaka bi komotno mogla ići kao single. Moraš stvarno bit drvo da ti se ovo ne svidi.

Asgeir - Rattled Snow

7. Fontaines D.C. - A Hero's Death

E ovi su već dosta popularni, barem u indie krugovima. Dolaze iz Dublina, ovo im je drugi album. Prvi, Dogrel, polučio je jako dobre kritike, ali meni i nije bio baš nešto.

A Hero's Death je radikalno bolji od prvijenca. Melodije su upečatljivije, produkcija čvršća, sve.

Davno sam se otkačio od indiea, da Dunja i Mario ne kače na facebook ne bih imao pojma šta se tamo događa, ali da je više ovakvih bandova i indie scena bila bi mi puno napetija.

Fontaines D.C. - Televised Mind

6. Paul Sadler - Soon To Be Absorbed

Back to obscurity. Paul Sadler je frontman banda "Spires", mančesterski prog metalci, raspali se pretprošle godine nakon tri albuma. Bilo mi je jako krivo zbog toga, Spires su bili vrhunski band, al tako je to kad imaš super stvari, trudiš se ko konj, a niko te ne jebe za suvu šljivu.

Uglavnom, Sadler je nastavio sam, marljivo radio i krajem godine izbacio ovaj vrlo proggy uradak.

Album je nešto mekši od Spires opusa, meni je izvanredan, izašao je prije tek mjesec dana, a već sam ga poslušao petnaest puta. Nije za svakoga, ali ako je poliritmija your cup of thing, daj mu šansu.

Paul Sadler - The Fear

5. Motorpsycho - The All Is One

Otkriće godine! Dakle, norvežani, postoje već trideset (TRIDESET) godina. Dvadeset albuma su ljudi izdali, od 1991 naovamo, ja kao nešto pratim tu scenu, a za njih nikad čuo.

A kako su dobri, mila majko! Na zadnji album sam slučajno naletio preko Sputnikmusica i oborio me s nogu. Koliko je prog, dovoljno je reći da traje uru i 24 i da je po sredini stvar koja se zove N.O.X. ima pet stavaka i traje u totalu preko 40 minuta.

Dakako, kad naletiš na ovakav dragulj, kreneš kopati i po prethodnim albumima. Dosad sam ih preslušao pet i to je tako konstantno dobro da ne mogu vjerovati.

Ovo će se sigurno slušati još godinama u mojoj kući.

Motorpsycho - The All Is One

4. Everything Everything - RE-ANIMATOR

Kad sam rekao da ne slušam više indie, nisam pri tom mislio na Django Django, Alt-J, i Everything Everything jer te bendove jako volim i pratim.

Everything Everything su mi posebno dragi jer ih pratim od početka i gledam kako se razvijaju. Svaki njihov album je dobar, ali moram priznati da mi se drugi, Arc, činio kao vrh koji nikad više neće doseći.

E pa zajebo sam sam se i baš mi je drago zbog toga. RE-ANIMATOR je vrh njihove produkcije iako mi se na prvo i drugo slušanje nije tako činilo. Skoro je pao u zapećak, a onda se primio i mislim da ću ga slušati još dugo. Za Radiohead ljubitelje ima par stvari koje bi ih mogle oduševiti (ili raspizditi, zavisi koliko su posesivni). 

Everything Everything - Black Hyena

3. Haken - Virus

Perjanica prog scene, vrhunski glazbenici sa konstantno dobrim outputom. Virus je, recimo, drugi dio duplog konceptualnog albuma - Vector/Virus. Naravno da se u tom slučaju uvijek postavi pitanje koji je od dvojca bolji (SOAD Hypnotize/Mesmerize)? Meni je potonji sigurno puno solidniji i čvršći.

Posebno me veseli Messiah Complex, petodjelna stvar na kraju albuma u kojem su napravli jako interesantan hommage vlastitim stvarima sa prethodnih (i sa ovog) albuma.

Haken - Prosthetic

2. Elder - Omens

Moram priznati da sam u zadnje vrijeme slabo slušao Omens, ali su na visokom drugom mjestu jer sam ih izlizao u prvoj polovici godine.

Još jedno otkriće, nisu tako dugovječni kao Motorpsycho, ali nisu ni od jučer. Elder su dosta poseban band, malo prog, malo stoner rock, stvari su dugačke, kompleksne, imaju neku temu koju razvijaju, sve u svemu dosta interesantno.

Prolistao sam i njihov back catalogue, ima tamo interesantnih stvari, ali čini mi se da ću težište baciti na zadnja dva albuma.

Elder - Halcyon

1. Valentino Bošković - Velika Praska

Ove godine dileme nije bilo. Velika Praska Valentina Boškovića daleko je najbolji album prošle godine.

Stvarali su ga Radić i Dragičević dugo, bez priše, pazili na svaki detalj. Rezultat je takav da bi sad najradije ustvrdio kako je Velika Praska bolji album nego VSSR i Marsovska Listina zajedno.

Ono što je fascinantno je kako je taj album otporan na opetovana slušanja. Možete ga slušat svaki dan, pažljivo, usput, kakogod; i nakon sto slušanja pažnju će vam privuć neka nova sitnica, detalj.

Još jedna stvar: od deset stvari na albumu, osam smo čuli prije nego li je album izašao. Upravo je nevjerojatna dodatna vrijednost koja je dobivena kad su se svi ti singlovi povezali u cjelinu.

Sve je u projektu Valentino Bošković na svom mjestu. To je nešto najbolje šta se dogodilo hrvatskoj glazbi u ovom mileniju.

Valentino Bošković - Mala Praska

 

Jabuka

Ne znam točno koja lokacija u mom rodnom selu se tako zove, ali znam da su mi govorili da je moja kuća u Jabuci.  Što sve ta lokacija obuhvaća - ne znam, ali od tamo sežu moja najranija nekakva kontinuirana sjećanja,

Tako se, recimo, često sjetim da me je Stric Stanko pokupio jednog dana od kuće, kad je došao za godišnji odmor, pa su me on, i njegov prijatelj Darko, odveli u polje kod našeg starog vinograda. 

Meni je u to doba, kao petogodišnjaku, Riblja Čorba bila omiljena grupa, jer je to slušao stariji brat, pa sam stalno ponavljao stih: "Neću da budem član mafije."

Onda je Darko, kojem je vjerojatno bilo dosta toga da sluša jedno te isto, mrmljajući zapjevao ne-auto-cenzuriranu verziju, da bi ja oduševljeno prihvatio i nastavio ponavljati: "Neću da budem član partije", pa mi je on morao objasnit da ni slučajno ne pjevam tako, jer će njega moj stari zadavit, ako to čuje.

Uglavnom, uz vinograd je raslo dosta voća, tipičnog za moje djetinjstvo. Male kruške, jako slatke, koje nikad nigdje drugo nisam vidio, zatim trešnje, koje nisu bile samonikle nego ih je moj Stric Kažo znao navrnuti...

Ne, Kažo ih je znao navrn't na rašeljku, pa bi imale čvrst korijen i dosta godina bi nosile plodove. Navrtao bi i višnje. Ko djetetu mi nikad nije bilo jasno zašto bi netko sadio taj kiseliš. Tu su bile i oskoruše, zatim voćke vinogradarke, a kad kažem "voćke", onda to u Siveriću znači breskva i ništa drugo. Dakle male breskve, koje su rasle u vinogradu.

I moje omiljene, male jabučice. Slatke ko cukar, ali jako male, tako da nisu bile cijenjene. A ja sam ih uvijek volio.

Doselismo se tako prije godinu dana u Berlin i unajmismo kuću u nizu. Novogradnju. Ispred svake kuće zasađeno stablo, kako ovi govore, dekorativne jabuke.

I prošle godine izraste tih 4-5 "dekorativnih" jabučica, iste ko one koje sam jeo u Jabuci! Iste!

Probam ih ja jest, unatoč ženinoj skepsi - slatke ko cukar!

Pojedem ih sve, jer nitko drugi nije htio.

Gledam i susjede, nikom ne pada na pamet da ih okusi. Jer - dekorativne! Svi briju na ekologiju, sve odvajaju i recikliraju, a misle da su jestive jabuke dekoracija.

Mislim, meni ih je lipo vidit, ali ih je još lipše pojist!

Samo ih ja jedem. I crvi. Oni valjda znaju šta je dobro. Nekad crva i uhvatim na djelu, pa bratski podijelimo jabučicu. Nekad ga ne uhvatim, nego ga možda i pojedem. Ako je crv dovoljno brz, onda takvu trulu jabuku bacim preko ograde.

Tamo noću prolazi mafija veprova. Nek se i oni oslade.

Nije se šalit!

Posebnost aktualnog koronavirusa nije ni smrtonosnost, ni učestalost, nego kombinacija to dvoje.

COVID 19 je, tako, svakodnevna smrtonosna bolest - nešto s čim se čovječanstvo nije susrelo već jako dugo.

Međutim, mi odrasli na Balkanu znamo za mnoge smrtonosne bolesti naše svakodnevice, koje su kosile generacije i generacije ljudi, ali smo ih mi, oprezni, uspješno izbjegavali.

Ovdje prilažem nepotpunu listu tih boleština, mlađima na znanje i ravnanje, a starijima na nostalgiju.

• Propuh

Ovo je klasična bolest našeg djetinjstva, i već je mnogo puta opjevana, pa je navodim samo zbog potpunosti. Otvoriš vrata i/ili prozore na suprotnim stranama nastambe i đava te odnese.

• Žvakaća guma

Ako progutaš žvakaću gumu, neminovan je zapetljaj crijeva, nakon čega slijedi konstipacija od koje ćeš odapet, i to u bolovima. Priča obično počinje sa: "Jedna mala je tako progutala Čunga-Lungu..."

• Dubljenje na glavi

Dubiš na glavi i šta?

Krv ti se slije u mozak! I, ne znam što bude dalje, jer se nikad nisam usudio pitati. Od same pomisli da najvažniji organ ljudskog organizma bude prožet krvlju, hvatala me jeza.

Kad sam odrastao, shvatio sam da zbog krvi u mozgu može doći do moždane aktivnosti, a s time se nije šalit.

• Bos na pločicama

Samo kratkovidna budala, bez ikakvog nagona za samoodržavanje, hoda bosa po keramičkim pločicama. Prvo ti se zalede noge, a onda boleština nastavi uzvodno. Ako prijeđe razinu pojasa - piši oporuku i ispovjedi se.

• Sjedenje na kamenu

Najčešći uzrok neplodnosti je sjedenje na kamenu. To se zna. Dosta je da se čeljade umori, i sjedne na kamen - ode sve reproduktivno u tri poslovične materine!

• Sladoled zimi

Sladoleda zimi nije bilo za kupit. Nije ni čudno, jer je dobro poznata činjenica da sladoled, pa već od jedanaestog do trećeg mjeseca, uzrokuje pothlađenje unutarnjiuh organa i doživotne posljedice. Normalno, ako se na vrijeme reagira. Inače smrt.

• Voda i sladoled bilo kada

Pojedeš sladoled ljeti zbog gušta, a onda ožedniš. Ako nema nikog pametnog da te upozori, napit ćeš se vode, što će dovesti do tako opasnog proljeva, da je dehidracija posve prirodna posljedica. Bolje ti je trpi žeđ. Zdravije je.

Words With Friends

Jako volim Words With Friends. Volim igre riječima, sviđa mi se neobaveznost, lijeni tempo igre mi također odgovara. Bonus polja su puno bolje postavljena nego u Scrabbleu, samim tim je i igra dosta dinamičnija.

S druge strane, ne sviđa mi se šta Zynga radi od igre. Dvoslovi koje su uveli u zadnjih godinu dana su toliko nabildali slovo J da je to postalo nenormalno. J vridi deset punata i jedini dvoslov koji si imao bio je "JO", a budale su dodale i "JA" i "JE". Kraj ta dva dvoslova J bi trebao bit ko X, osam punata maksimalno, ovako je tile jači od džokera.

Druga, još puno gora stvar su powerupovi. Krenulo je nevino, s hindsightom. Nakon šta odigraš, možeš upitati koji je bio najjači potez koji si imao na raspolaganju. Dosta zgodno i nije utjecalo na igru. Nakon toga su počeli dodavati sve moćnije i moćnije powerupove da bi sve otišlo kvragu s "swap+" powerupom. To je zapravo mogućnost da zamijenite n tileova sa nekim drugima iz vreće, ali da pri tome ne izgubite potez. Ja ne znam kojem geniju je taj powerup pao na pamet, odbijam iti pomislit da bi netko normalan koristio isti u ikakvoj normalnoj partiji, ali neki random ljudi protiv kojih na internetu igram vjerojatno koriste taj goodie.

No dobro, nisam sretan s razvojem situacije, ali i dalje igram po par mečeva paralelno, veseli me premetati slova pa šta ćeš.

A onda se malo prije dogodilo ovo:

Igram protiv Sikirića i složim mu bingo.

(Maknuo sam svoja trenutna slova jer je on sad na potezu pa da ne vidi šta imam)

Osokoljen bingom kojeg sam našao, prebacim se na idući meč koji igram protiv neke Jennifer (koja nema šanse da dođe do bloga pa neću sakriti svoja trenutna slova) i odigram opet bingo, ovaj put u sljedećoj poziciji:

Nije baš teško uočiti kuriozitet. Zazoomajte slike, nijedno od slova u bingoima nije džoker. Koja je šansa da u dvije partije koje igrate paralelno iz virtualne vreće izvučete slova AINOSTU? Ok, još je smješnije napraviti dva različita binga koja se slažu sa istim slovom na ploči, ali zadržimo se samo na vjerojatnosti mojih slova. Meni izgleda da je šansa mikroskopska. Igra li se Zynga sa random generatorom kao nekoć davno Klaić sa slovima u brojkama i slovima? Meni ovo jako smrdi. Ima li kakav statističar/vjerojatnostičar da potvrdi/odagna moje sumnje?

Cvijet sa raskršća: Priča o alkoholu i lošem nošenju s gubitcima

Ciljano sam se u životu napila dvaput.
Kad kažem "ciljano", mislim "namjerno", "intencionalno", "radeći to zato da bih postigla stanje pijanstva".
Ne volim biti pijana. Volim osjećaj kontrole, a kad sam pijana, nemam taj osjećaj.
Nemojte me shvatit pogrešno - napila sam se ja dosta više od dvaput, no uglavnom je to bilo tako da sam krivo procijenila koliko mogu popit jer tome i nisam toliko vična. Nagnem, vučem, zabavljam se... a onda rigam (ali nikad izvan WC školjke ili lavora) , i tako skoro svaki put. Imala sam jednom jedan blackout, od absintha, jednom jednu ozljedu od viskija i jedan poljubac s osobom koja mi nije bila napeta.
Kod tog zadnjeg počela sam ozbiljno paziti jer se u životu rijetko čega bojim više nego spolne bolesti, a ako se pijana mogu poljubit s nekim tko mi je gadan, onda Bog dragi zna šta mogu s nekim tko mi nije.

Usput - ozljeda od viskija nije bila ozljeda od viskija kako to na prvo čitanje zvuči, nego od koktela koji se u Klubu studenata FFZg zvao Isusovo porođenje jer ga je netko "kreirao" za Božić. Ja u životu ništa gore nisam probala, barem od stvari koje bi kao trebale biti ukusne.
Uglavnom, kako je došlo do toga da ja to popijem, nemam pojma, ali meni su narasla četiri propelera, tako sam se osjećala.
Imala sam bocu punu viskija koju sam trebala u ruksaku odnijeti do Krivog puta, što sam skoro uspješno i napravila, ali mi je putem od Faksa do tamo palo na pamet radit zvijezdu na jednoj ruci pa me ruksak prevagnuo na zemlju. Razbila sam se ko pička. Bila sam sama, nije bilo publike, tako da nije kurčenje bilo posrijedi; meni se zbilja, genuino, iskreno radila zvijezda na jednoj ruci.
To je moja ozljeda od viskija.

Drugo intencionalno pijanstvo izvela sam negdje u proljeće... ja mislim 2010.
Dečko kojeg sam zbilja voljela vrlo mi je pristojno dao do znanja da on nikad neće htjeti biti moj dečko, i da mu je zbilja žao zbog toga, ali da on to stvarno nikad neće htjeti.
Mene je to iz nekog razloga užasno zaboljelo jer sam si godinama tripovala da nema nitko bolji i da me ruka Božja dotakla zato što me on pogledao, iako - iz sadašnje perspektive - ne mogu se točno sjetit odakle mi uopće ta ideja.
Nevertheless, u tom trenu, mene je ta ideja držala nekih pet godina i trebala mi je eksplicitna rečenica "Ja tebe ne bi za curu" da shvatim.
U trenutku kad sam odradila taj razgovor, bila sam blizu svoje sestre koja mi je rekla da sam strašno hrabra jer sam uopće poduzela inicijativu odradit taj razgovor, i da mi se divi, i da nek sad odem van zabavit se s frendicama.
Ja sam otišla vani, ali bilo je sve samo ne zabavno: dok su se moje frendice zabavljale, ja sam - intencionalno - natakala u sebe sve što je postojalo i plakala, plakala, plakala, plakala, plakala...
Sutradan sam bila mamuran, ali sam znala da je gotovo.
"Ja tebe ne bi za curu", sto litara svega, i to je to - case closed.
Or not: sretnemo se mi pola godine poslije, ja preboljela sve, friško pofarbana i opuštena, boli me svaki kurac za svaki kurac. Valjda je to privlačno, so here we go again, ali ovoga puta malo me manje iznenadilo kako je završilo pa ne da se nisam napila, nego sam razvalila razgovor za posao u nekoj školi, a onda ipak odlučila predat papire za Ameriku i odselit, zauvijek.

Kako to i inače biva, taman kad sam si tako posložila stvari, moj sadašnji muž - koji mi je bio so cool od prvog trena kad sam ga ugledala, ali je imao curu, a ja sam true feminist pa ne diram tuđeg muškarca - ovlaš me obavijestio o tome da je solo. Ja na tu izjavu nisam ni trepnula, ali sam u sebi u slow-motion stilu trčala Nasipom na one Vangelisove vatrene kočije (ili je to ipak Vuco?) i yada yada yada, Dora danas ima dvije godine i deset mjeseci. Počeli smo s problemom veze na daljinu, razmišljajući o tome kako je život strašan jer smo se upoznali u krivo vrijeme.
New York's got nothing on you, babe.
New York ne pravi tako slatku dicu.

Prvo moje namjerno pijanstvo bilo je kad je Ona poginula.
Ona je bila moja prijateljica, za koju su - nakon smrti - svi počeli govoriti da je bila sveta žena, ali znamo da nije. Zar je morala biti?
Bila je tračava, često bezobrazna, uvijek opterećena time tko ima koliko para.
Uz sve to, bila je dobra prijateljica, pametna i nadasve zabavna. Kad je poginula, meni je toliko išlo na živce što nariču i svetkuju je čak i oni koji su je mrzili. Odmah, isti dan, tamo u njenoj sobi na Cvjetnom.
Ja sam otišla u svoju sobu, moja dobra cima Marta grlila me pa je onda otišla negdje za vikend. Predvečer, zazvonio mi je alarm kao podsjetnik da moram otići do Nje, da dovršimo prezentaciju za Cvijet sa raskršća koji moramo izlagati u ponedjeljak u osam ujutro, na kolegiju Novija hrvatska književnost.
U tom trenutku, htjela sam samo zaspati, ali nisam mogla, pa sam otišla po gajbu pive i pila i plakala, plakala, plakala... Bila sam dugo pijana i nisam mogla zaspati. Nikad uzaludnijeg lokanja, to ću ti reć.

Prekosutra je bio sprovod, a onda je uslijedio višemjesečni period mojeg neizlaženja, nedruženja, kašnjenja na sva predavanja, najmanje kila u životu, užasnog tena i plakanja do dugo u noć, dok mi jedna profa s portugalskog nije rekla "čuvajte živce - neće vam ovako pokidani pomoći da vratite prijateljicu".
Nikada se nije vratila, ni u snove, ni na javu, ali barem sam ja vratila živce. Ili barem volim misliti da sam ih vratila.

Hands down najgori trenutak u mom životu, zasad, kad sam se baš jako htjela napiti, bio je dok sam dojila, pa se zato nisam napila (ni bez "na"), a nakon tog trenutka uslijedili su brojni kad sam plakala, plakala, plakala, ali se nisam ni slučajno ni namjerno napila.

Onaj dan, kad je bio potres, Dora je flipnula pa sam strusila dosta gina, ali ne bih to nazvala napijanjem jer:
a) nisam bila pijana,
b) imam dijete i moj život više nije moj, stoga ne treba biti previše dramatičan. Dovoljno je drame svako jutro.

Koja je poanta ove crtice?
Pa, nema je.
Samo to da mi čašica, zapravo, nije posve mrska, a i da negdje, u bespućima Gmaila imam nepročitan Njen mail, u kojemu mi je poslala svoj dio prezentacije, taman nekad prije nego što je otišla u kobni izlazak.
Subject je nešto u stilu "Cvijet sa raskršća - sori što te jebem sad s ovim", a ja, ako ga ikad budem otvarala, mislim da ću se morati treći put intencionalno napiti.

Poštar lakog sna

-Tata, daj mi vodice.
To mi kaže sjedeći u kutu sobe, potištenog izraza lica, i šokira me.
Da, znao je reći "tata", ali nikad nije rekao ništa osim toga, a o povezivanju u rečenicu da i ne govorim.
Pao mi je ogromni kamen sa srca, jer već godinu dana oboje strepimo, otkad smo otkrili da ga ne zanima niti gledanje u oči, a govor da i ne spominjemo.

U tom trenutku se probudim i stvari se vrate natrag u normalu. On zna govorit, ali samo "tata", u ispravnom kontekstu. To mi ne laska i mislim se jesam li baš trebao inzistirat na toj pizdariji. Da je, recimo, prva (i jedina) riječ koju je naučio bila "gladan", život bi mu bio lakši. Ali svaki put kad bi ga kupao učio sam ga da kaže "tata". I evo, naučio je, ali samo to.

Voli lego kockice i može ih slagat do u nedogled. Dobro, zapravo dok se toranj ne sruši, a on oplače uz proteste hudoj gravitaciji. Voli slagati i neke magnetne didaktičke slagalice, ali se ne miri s tim da pozitivni magnetski pol ne privlači drugi pozitivni magnetski pol. Protestira nad takvom magnetskom silom.
Još nek se naljuti na jaku i slabu silu, i bit će ljut na sve fundamentalne fizičke sile. Možda i s pravom.

Sjećam se kad sam ga prvi put vidio. Derao se ko sumanut i uopće nije izgledao kao da će mu komunikacija bit problem.

Snovi baš znaju bit zajebani jer se mozak trudi da me uvjeri da ovaj put stvarno ne sanjam. A svaki put sanjam. Tj. svaki put kad se neki tako veliki pomak dogodi - sanjam. Ima i malih pomaka. Recimo, gledanje u oči mu više ne predstavlja problem. Naučio je govorit i "mama", a onda je, nakon silnih napora i mojih ideja da je zapravo on skloniji brojevima, naučio govorit i "tiiiiii", i to nakon što mu ja kažem "jedan, dva". Ne znam zašto baš to radi, ali kao da mi želi dat do znanja da mu mozak funkcionira. Možda je zato jedno vrijeme igrao i didaktičke slagalice na iPadu. Tu me je stvarno šokirao koliko mu dobro ide, i jedino tu se nisam probudio.

-Tata, kad idemo kući?
-U petak idemo u Zadar, a tek onda kući. A je li tebi draže tu, u Zadru, ili kući?
-Kući.
-I meni isto.

Otrčim do Irene, svo vrijeme nabijam kemijsku olovku u nadlanicu, do krvi, samo da se uvjerim u to da ovo nije san.
-Irena, ako ovo sanjam ja ću stvarno poludit. Ali stvarno.
-Ne sanjaš, zašto?

Zajeban je mozak. Baš bih volio da nikad ne sanjam, ali to tako ne ide. Snove ne biramo.
Spavanje mi je postalo toliko stresno da moram pit tablete za spavanje. Nakljukam se i odlično! Ali me onda zna probudit junior, kojem se upravo, u tri po noći, srušio toranj od legića pa plače, a onda mu moram pomagat onako nokautiran, a to stvarno nije jednostavno.
Ali svejedno, imam izbor ili tablete, ili bdijenje, a sutra su na redu novi porazi i pobjede, a ako želim smanjit udio poraza u tom koktelu, tablete su jedini izbor. Pa udri!

-Sest, pet, cetri, tiiii, dva, jedan!

Nisam ni ja veslo sisao. Kad priča složene rečenice po pedeseti put, od kojih je zadnjih četrdeset i devet bilo u snu, Okamova britva mi govori da i ovaj put sanjam. Zato se mozak dosjeti pa mi uvali brojeve. Brojeve i kurčinu pa popušim.
Ali ovaj put san ipak izgleda dovoljno realan i nakon buđenja pa me ne uhvati očaj. Dat ću sve od sebe da ga naučim još koji broj, a prvo mu pokušavam objasnit značenje broja tri. Evo, iz onih didaktičkih igara na iPadu pouzdano znam da je u stanju brojat do tri.

Šetamo oko jezera. Tu i tamo ga vodim za ruku, a nekad ne želi pa ga moram stavit na ramena i tako nađemo kompromis. Zna se baš jako derat u frustraciji. To me je znalo brinuti zbog prolaznika, koji gledaju trogodišnjeg derana bez imalo kućnog odgoja. Onda sam se prestao brinuti i samo čekam da mi neko nešto prigovori, da se iživim.
S tim u svezi pjevam, dok tamo šetamo. On voli muziku pa mu pjevam Naftu od Leta 3. To ima onaj dio s uzvikom "Tata!" pa mu se sviđa jer mu konačno dođe i nešto njemu poznato, slično kao kad ja na njemačkom čujem "kuplung", ili tako nešto. Kad završi dio o pranju muda, nastavim s "Poštarem lakog sna", a to me totalno baci u melankoliju, kao i svaka stvar od Pipsa, otkad smo emigrirali.

-Tata, šta radiš?
-Evo, kucam na kompu.
-A zašto plačeš?
-Pa zato šta ti govoriš.
-Nije mi jasno. Ti želiš da govorim, ja sad govorim, a ti plačeš. Zašto?
-Plačem od sriće.