Oni žure ranim jutrima i imaju premalo kave to go u papirnatoj šalici, fleke na
rukavima i opekline na rukama od siline prometa, psovke zapele negdje između
usana i ušiju ovih koji sjede i stoje u metro-vlakovima pored njih. Žure na
posao, depresivni od glasnoće alarma kojom započinje svako jutro, mraka i zime
što ih tjera na plač, utišani strahom od besparice. S gađenjem gledaju ove koji
sami vade cigaretu iz torbe, a s nekim čudnim, gotovo perverznim majčinstvom
daju sitniš onima koji lažu da ne skrivaju i sami u torbi polupopušenu kutiju
cigareta, kako skrivaju i neku četverokolicu u vlastitim garažama, kupljenu
identičnim sitnišem, identičnu perverznome majčinskom instinktu zahvaljujući. I
sada četverokolica čeka neko bolje sutra, mirovinu, jer prosjački se kruh ovdje
(ili igdje) ne zarađuje na kotačima, na metalu koji svakodnevno lašti guzata
crnkinja s troje male djece prištekane na obješenu sisu, dok tata teškom mukom
glumi da ne zna izgovoriti „february“ i bjelkinjama se obraća sa „shorty“...
Oni drže domjenke u čast ljudima koji im ne znaju ime, a
ponekad ni spol, i dive se ljudima koji ih nakon puno godina prepoznaju na
cesti, i dalje im se ne sjećajući imena. Tada oni zaključe kako slava i novac
ne kvare ljude te nastavljaju bjesomučno započinjati jutra infarktima i
opeklinama od kave, u nadi da će i oni jednom dobiti titulu dobrotvora, samo
zato što im organizatori zabava nisu iščezli u kaši sivih moždanih stanica. Oni
daju previše novca za stradale u olujama, a sami ne znaju imena vlastitih
susjeda. Oni ne žele da im Indijci smrde u susjedstvu, ali plaču nad videima
bolesnih na ulicama Kalkute i strahuju za budućnost vlastite mladunčadi, ali ne
pretjerano i za sadašnjost. Misle da se od sadašnjosti ne živi pa se sveudilj
raduju vikendima, da bi se onda stropoštali u vlastite krevete i vrlo tiho
zaplakali, hrle ususret praznicima, da bi se na istima smrtno posvađali s
jedinima koji im znaju ime jer ne znaju kako se živi kad se ne robuje okovima rasporeda...
Oni se nikad nisu preračunali pa povraćali u javnim wc-ima
omiljenog kafića jer se kava previše otegla, a društvo je ispucalo previše
dobrih šala i nikad nisu pobjegli s pretenciozne projekcije filma Larsa von Triera,
samo zato što su iz čiste, zbilja najčišće ljubavi poželjeli zadignuti suknju i
spustiti hlače u praznom toaletu kina, enebili bolje utrošili vrijeme s nekim
kome znaju ime, prezime, najdublje strahove, najveće želje, noćne more pa čak i
imena najboljih prijatelja iz djetinjstva, za koga su glasali na zadnjim
izborima i koje su im boje bile gaće kad su prošli put ovo isto napravili. Oni
su, zapravo, sve to jednom davno radili, ali sad se toga srame i sada misle da
se pristojnost mjeri u količini neizgovorenih psovki, a čistoća brojem
zatajenih wc-a po kojima su plakali, ljubili i dušu iz pete ispovraćali...
Oni su alergični na gluten i pretplaćeni stogodišnjom
članarinom na lokalnu teretanu u koju nikad ne odlaze i redom imaju propale
karijere glumaca, plesača i dizajnera. Njihovi najbolji prijatelji postoje samo
u previše puta ispričanim pričama i toliko su prepuni mana da je sasvim jasno
zašto su tamo zapeli i zašto nisu uspjeli.
I svi redom žive živote natječući se samo u tome čiji će život biti zauzetiji,
a prtljažnici auta napunjeniji odjećom namijenjenom onima kojima je potrebno.
Jer uvijek je nekome potrebno, a sve je stalo, samo deca rastu...
I nikad nisu htjeli biti ništa drugo, osim ljudi iz
preskupih stanova.
