„Maj mader iz smol vomen...bat big mader!“ rekao je jednom
moj stari nekom svećeniku, gostu naše proširene obitelji, prilikom nekog većeg
slavlja. Kako mi je stari tih godina iz nekog razloga jezivo išao na živce,
tako mi je i ova njegova izjava bila samo još jedan u nizu od povoda da ga
godinama kasnije ismijavam.
„BAT BIG MADR!!!“ oponašala sam ga kasnije u četiri oka, dok
smo skupa sjedili na rubu babinog vrta i gledali prema Trlabetuši. Crvenio se
tada, jadan moj stari, nesvjestan činjenice da je odgojio derište koje ga,
zapravo, nema ama baš nikakva razloga ismijavati jer mu je engleski (koji je
jedva ikad učio) loš, a rečenica, na koncu, istinita.
Baba Anka bila je žena izrazito niska rasta, duge, rijetke i
sijede kose, vječito kombinirane sa špagom jednake dužine, kako bi pletenicu
mogla učiniti nešto debljom od mišjega repa. Morala je tu svaki dan biti
pletenica, pomno spletena i povijena tako da ne proviruje ispod šudara, nekog smeđeg sa šarama, ponekad
sivkastog, ali vječito lijepo uparenog s kućnom haljinom koju bi nosila.
„Curica ni na bunar ne ide nepočešljana!“ podviknula je
jednom na mene kad sam se drznula u Solarisu, za vrijeme rata, otići do dućana
čupava, s kosom punom morske soli i bilo me sram. Osjećala sam se kao ne-žena,
postiđena ispred svoje starošću i bolešću ovjenčane babe, a koja ipak ima
znatno više strpljenja i snage za uplitanje kose u najuredniju pletenicu.
Nešto kasnije, postalo mi je jasno koliko je stvarno
vjerovala u to da curica nikad ne smije biti nepočešljana, kad je sve oko sebe na
najlljepši mogući način ucjenjivala da je se svaki dan dotjera; kapitulirala je
pred bolešću i starošću i više nije
mogla sama.
„Majko, sad ću te okrenit na ovu stranu, jel' može?“ rekla
joj je teta Seka.
„Pa kako na tu?“ pitala je baba zbunjeno.
„Da možeš gledat prema nama, a ne u zid.“
„Ma prema zidu ti mene...bolje nego da dvaput istu stranu
češljaš.“ pojasnila je u čemu je problem.
Ja sam, za to vrijeme, obitavala negdje na relaciji između
Zadra i Zagreba, trčeći s jednog prijemnog ispita na drugi i časteći obitelj
izjavama poput „ako ne prođem prijemni, možete me potražiti u rijeci Savi“,
kako već i priliči derištu koje ne razmišlja o tome da se trenutno događa još
nešto osim njegova prijemnog. Npr., to da je baba Anka na samrti i da nikakve
šale i pošalice o vlastitoj samrti ne zabavljaju onog istog starog koji je
jednom za nju rekao da je smol vomen bat
big mader. Onog istog starog koji je svima zaprijetio da do mene ni
slučajno ne smije dospjeti glas o babinoj samrti jer sam ionako živčana zbog
prijemnog.
Smiješno to možda zvuči, ali tako to nekako ide u našoj
obitelji. Tomići su čudne biljke pa neki od njih cijeli život kriju za koji
klub navijaju da im to ne bi povrijedilo brata, neki od njih lažu obiteljskim
prijateljima da je did Antiša još uvijek živ kako ih ne bi strefilo, a neki su umrli ne znajući da im je kći
završila u bolnici zbog trovanja plinom. Nježna jedna, nimalo poremećena
obitelj, sklona lažima, koliko god one sulude bile, i koliko se god, na koncu,
uopće ne radilo o tragedijama.
„Volovi!“ urliknula je moja baba na svojoj smrtnoj postelji
kad sam, položivši prijemni i upisavši Filozofski, prvi put došla u Siverić i
nabacila najodmorniji mogući osmijeh prilikom posjeta babi; kako rekoh, laganje
za tuđe dobro odlično nam ide, skoro da je genetski ukodirano.
„Ko?“ pitala sam.
„Pa ovi šta te šalju iz Zadra u Zagreb...iz Zagreba u
Zadar...Moju Barbaru! Pa da si ti neka tuka, ja ne bi ništa rekla, al ovaj
mozak!“
„Baba,“ smijala sam se prigušeno skupa s ostatkom rodbine,
„tako to nekako ide – nisu samo mene slali, nego sve koji oće na ta dva
fakulteta. Mora se!“
„E, pa tebe nisu tribali!“ viknula je opet „Volovi!“
Baba Anka bila je žena izrazito niska rasta, a ja sam nekako
tek pred kraj počela shvaćati da ono big
mader ne prikazuje samo podatak da je rodila sedmero djece, već i činjenicu
da joj je objektivnost strana do te mjere da zbilja vjeruje kako su baš njezini
potomci najbolji i najpametniji.
„I najlipši!“ dodala bi sigurno jer, kako rekoh, bilo joj je
važno da curice ni na bunar ne idu
nepočeščjane.
Kad sam je zadnji put vidjela, previjala se, što od bolova,
što od straha, u krevetu šibenske bolnice. Oko usana su joj se skupile
različite skorene tekućine, a oči su joj, jedva otvorene, skakale s jednog na
drugo od nas prisutnih. Više se ne sjećam tko je sve bio prisutan, ali znam da
sam pogledom što više pokušavala obuhvatiti sve one cijevi i prozore i druge
bolesnike, samo da ne bih gledala prema njoj.
„Šta, malo ti je nije baš gušt gledat, a?“ nasmijao se moj
brat, kao što se inače voli nasmijati
kad se boji da će zaplakati.
„Pa bilo je i lipših prizora...“ pojasnila sam smijući se i
sama.
Kad se primirila, sestra i ja smo otišle, a nešto kasnije
smo naumile opet je posjetiti.
Tada smo na cesti susrele brata, kako se vozi iz suprotnog
smjera i kako nam motira da je zaspala. Zaspala u neprenesenom značenju, makar
je komotno moglo biti i drugačije.
Iduće jutro, javili su nam da je umrla.
Moj brat ju je zadnji vidio. Ispričao nam je kako ju je
držao za ruku, vrtio joj vjenčani prsten i molio s njom i ja sam znala da je
ona sigurno na trenutak zaboravila gdje je i kako to nije njezina kuća i kako
to nisu njezini lancuni i kako joj
kosa, ni sa jedne strane, nije počešljana. Bila je smol vomen bat big mader, danas sam u to sigurna, jer kome bi
drugom uspjelo zauvijek zaspati uz riječi koje ti najviše znače, a dolaze od potomka
kojem znače samo tebe?
Noć nakon njezina sprovoda, sanjala sam isto što sam sanjala
i godnama kasnije, a tako i noćas, pa me ponukalo na pisanje: sanjala sam njezinu
kuću u Siveriću, i kako je vozim u invalidskim kolicima, jer ne može hodati,
tamo-amo po dvorištu, da gleda Petrovo polje, da gleda bijele ovce u daljini i
da se zadnji put divi zalasku sunca. I kako se smije, skupa sa mnom, i kako je
grlim s leđa, jako je grlim, jer ionako je sve boli.
I probudila sam se s rukama stisnutima gdje je u snu bila,
negdje oko mojih ključnih kostiju, prekriženima u oblik nečeg što se čini kao
ogroman perec, i osjećala sam starački miris njezine sijede kose, kombinirane s
dugim špagom u najuredniju pletenicu jer curica
ni na bunar ne ide nepočešljana (pa kako bi onda tek Bogu na istinu?!).
