Baba Anka je bila dobra žena. I bila je izrazito darežljiva. Nije bila baka nego baba. Uopće, uloga "bake", koja podrazumijeva tetošenje unuka je kod nje izostala. I dobro da je tako. Da je bila drugačija i i "šući-mući", pojeo bi je Siverić u kojem je odrastala i živjela.
Nije ona bila mrgud. Dapače, bila je vrlo često nasmijana i imala je dobre, često i ironične, šale. Što bi se danas popularno reklo, imala je svoj đir.
Taj njezin đir je na momente bio vrlo teško shvatljiv. Recimo, bila je praktična katolkinja cijeli život, bila je potpuno razborita cijeli život, a svejedno su joj dvije najdraže pjesme bile "Da mi je biti morski pas" grupe Metak i "Kupit ću si top" od Bijelog Dugmeta.
S obzirom na to da je odrastala čuvajući ovce i krave, bila je pravi šampion u čobanskoj igri "Piljanje". Riječ je o igri s pet kamenčića, u kojoj igrač baca u zrak kamen, zatim uzima određeni broj kamenčića sa zemlje, dok je bačeni kamen u zraku, da bi na kraju uhvatio onaj kamen iz zraka. Nisam je uspio pobijedit nikad, a ona bi pobjedu svaki put proslavila žongliranjem s tri kamena, ili s dva kamena, ali jednom rukom.
Svakom od nas, njezinih unuka, davala je novaca. Uvijek potajno i sve do našeg zaposlenja. Otkad sam bio student sa državnom stipendijom u rangu njezine mirovine, pokušavao sam odbit, ali bi se ona naljutila i silom mi gurnula pare u ruku, uz komentar tipa "Uzmi, odnijo ga nesrića!" pri čemu je "nesrića" vrag, ali se njegovo ime ne spominje.
Vjerojatno svi pamtimo "babine kumpire", iako se radi o običnom krumpiru na salatu. Ona ih je znala narezat jako tanko, začinit ih kapulom, uljem i solju. Bili su za prste polizat i nikad nisam vidio tako nešto kod nekog drugog.
Volio sam i njezine "kumpire i jaja". Jednostavno spremljena hrana, pommes frites preliven kajganom. Tehnički, to sam jelo prvi put jeo kod njezine sestre, tete Mare, ali mi je baba to često spremala. Spremala mi je i "pamidore i jaja", iako nije voljela rajčice. Nedavno sam saznao da ih nikad nije ni probala, ali je svejedno imala čvrst stav o njima.
Uvijek sam volio "gra i manistru", iliti "pašta-fažol", ili grah s tjesteninom i to pennama. Kao i kod "kumpira i jaja", radi se o hrani koja je prilično jeftina, ali visoko kalorična. U doba kad su se težaci plaćali da rade u polju, takav ručak je bio uključen u cijenu.
Danas sam se sjetio "gra i manistre" i spremio je. Bilo je baš ukusno. Kad sam pojeo prvu žlicu, kao da sam čuo davno izgovorenu rečenicu svoje babe Anke, kako se smješka ispod crno-smeđeg rupca i govori: "Naš Jale voli težačku 'ranu!"
