Rat svjetova (tekst o frustracijama, uglavnom)

Napomena: Da me ne bi netko optužio za kopiranje, ovo je nastalo dan prije članka objavljenog na Arteistu (http://arteist.hr/samo-si-za-stvorena-tuko/). Ne mislim da je autor kopirao mene, dapače, kladio bih se da nije, ali bi netko mogao pomisliti da je situacija obrnuta, što je lako osporiti uvidom u datume objave.

Dojma sam da se moji siblinzi neće složit sa sljedećom konstatacijom, ali kako nemam namjeru podilaziti istima reći ću ono što mislim:
Nijedna glazba mi ne para uši, kao materijal koji dolazi iz radionice glazbenog para Huljić. Ta muzika mi je najgori mogući bastard između pop glazbe i narodnjaka, vokal redovito "orca" na način koji ne dozvoljava da pjesmu ignoriram, a tekstovi su mi kičasti do nepodnošljivosti.

Kako, eto, ne živim u Dalmaciji, nisam primoran slušati njihove hitove u svakom dućanu, banci, pošti, policijskoj stanici i autobusu, pa u ovom svemiru savršeno dobro koegzistiram sa dvojcem Huljić i u stanju sam apsolutno ignorirati svaki njihov novi hit. Čak ni ne znam melodiju, što je, u mom slučaju, zavidan uspjeh.

S druge strane, glazba koju proizvodi Elemental mi ne para uši. Vrlo je nenametljiva i mogla bi se, što se mene tiče, puštati u liftovima. Izuzev "Romantike", nijedna mi se pjesma nije istaknula po ničemu, a čak sam jedanput bio na njihovom koncertu i, za to vrijeme, nisam igrao igrice na iPhone-u iz banalnog razloga što iPhone još nije bio izmišljen. S njima mogu koegzistirati čak u istom gradu.

Upravo u tome je ključna razlika između Huljića i Elementala.
Huljići znaju napraviti hit, više nego jednom. Oni eksploatiraju ljudsku želju za stvarima koje nije lako ignorirati, kao i želju da slušaju narodnjake, a i dalje ostanu ponosni Hrvati. Oni zarađuju dobre novce na, u potpunosti, pošten način i malo je Hrvata koji se mogu podičiti takvim revnim obavljanjem vlastitog posla.

Elemental bi rado bio u rangu TBF-a ili Ede Majke. Rado bi bili i u rangu Connecta, ali ostaju u rangu Nereda i Stoke, bez obzira na to što se grčevito trude da bude drukčije. TBF-ovci pokazuju da je itekako moguće biti popularan i zarađivati na glazbi bez da radiš pop/narodnjaci hit-kombinacije, tako da Elemental teško može argumentirati da ih njihova umjetnička strana sputava u komercijalnom uspjehu. Dapače, oni u startu imaju daleko veći potencijal nego TBF. Imaju žensku pjevačicu, što je u hrvatskom hip-hopu kuriozitet i stvar koja ih čini zanimljivima.

Što se tiče same poezije, promotrimo sljedeće stihove:

Zašto te imam kad ne daješ mi ništa
Zašto te imam kada ne čuješ moj GLAS
Da li ti padnem koji put ja na pamet
Dal' ikad staneš malo pomisliš na NAS

Ako gledamo potpuno nepristrano, morat ćemo ocijeniti da se radi o izrazito banalnoj rimi koju će svaki pučkoškolac pogoditi čim čuje riječ "glas", a i da ostatak riječi nije nešto strašno poetičan. Skoro da bismo pomislili da ga je skladala Vjekoslava Huljić, kad ne bi bilo očito da se radi o politički angažiranom tekstu.
Radi se o pokušaju drugog hita od strane grupe Elemental. Eksperiment, naravno, nije uspio, a ovaj put članovi grupe nisu napali neprofiliranost domaćeg uha, nego - cenzuru.

Zaista je smiješno koliko članovi Elementala zapravo vape za cenzurom. U svojim pokušajima da izgledaju politički neprihvatljivo i opasno, podsjećaju na gosta, koji vam se nastanio u dnevnom boravku i u jedanaest navečer govori: "Gonite me, gonite me!"

Ipak, unatoč tome što se radi o meni izrazito dosadnom bendu, uvijek bih ih stavio ispred Huljića, kad se radi o mom glazbenom ukusu. Kad se radi o tome tko je sposobniji napraviti hit - mislim da se ne trebam izjašnjavati.

I nikad, ali nikad, ne bih uspoređivao ta dva glazbena svijeta, budući da mi ni jedan ni drugi nije ni primirisao playlisti, da ambiciozna pjevačica nije nazvala Vjekoslavu Huljić glavnim krivcem za nezavidni položaj žene u Hrvatskoj, i to zbog toga što njezini tekstovi promoviraju tradicionalni i podređeni položaj žene u muško-ženskom odnosu.

Vrlo interesantno, ali prije mog konačnog mišljenja, promotrimo još jedan isječak iz bogatog Elementalovog opusa neuspjelih hitova:

Ne vrijediš tolko, dušo, precijenila si se.
Misliš meni bit na grbači, kako da ne.
Svatko ko te vidi najradije bi te puko!
Samo si za to stvorena, tuko!

Neupućeni čitatelj, takve bi stihove sigurno lakše vezao uz nekog zidara, koji je, u svojoj seksualnoj frustraciji, počeo urlat za slučajnom prolaznicom. Zgodnom, naravno.
Ako bi ovaj stih trebao motivirati hrvatske žene na samosvijest, moram istaknuti da imam daleko više mišljenje o hrvatskim ženama, nego što imaju članovi Elementala. Nikad mi ne bi palo na pamet da one crpe životne svjetonazore iz Huljićevih stihova, a nikad sebi ne bi dao za pravo da ih tjeram Kalašnjikovom na ponašanje za koje smatram da je ispravno, ili da ih nazivam tukama samo zbog toga što život vide drugačije nego što ga ja vidim.

I, ako nekog zanima, od svih aktera priče, najradije bi puko Rozgu, iako to nije tema.