Živim sam. Sam samcat. Sam samcato samcat.
Užasna je ta samoća. Kad dođem doma, otvorim vrata i nitko me ne dočeka. Nitko, tko mi se raduje ili ne. Ili ujutro kad se probudim pa nikog nema...
Je kurac!
Kao prvo, samoća mi ne predstavlja nikakav problem. Da sam smišljao rječnik, riječi "samoća" i "usamljenost" nikad ne bi tamo našle svoje mjesto.
Osim toga, s izrazitom radošću otključavam vrata stana svaki put kad u stan ulazim, znajući da se tu nitko nije ugnijezdio u međuvremenu.
O osjećaju buđenja kad nema nikog u stanu, da i ne govorim.
Zvučim kao mizantrop? Možda, ali nisam. Volim ljude, volim generičke ljude, nepoznate ljude, poznate ljude i zbilja mi je drago kad su ljudi sretni.
Dakle, nisam mizantrop nego filantrop. Međutim, uza svo čovjekoljublje, ljudi mi se - gade.
Da, dobro ste pročitali. Ljudi mi se gade. Da sam smišljao rječnik, riječ "gade" bi bila sasvim dobra da opiše taj moj osjećaj prema ljudima.
Kako volim samoću, tako mi je jeziva ideja da u masovnim prometalima gotovo uvijek sjedala stavljaju u paru ili trojkama. Isto tako mi se gade polupuni ili puni tramvaji. To nije zbog toga što mi ljudi smrde. Zapravo i nemam neko istančano čulo mirisa. Muško sam, jebemu. Ljudi mi se gade kao takvi, a ne kao netko ko smrdi, pljuje, prdi, sere ili piša.
Onda, nisam baš gostoljubiv. Ovo "baš" sam iskoristio više kao eufemizam. Zapravo je nepobitna činjenica da stan u kojem živim doživljavam kao vlastitu utvrdu, oazu, mitraljesko gnijezdo ili sigurnu kuću. Mjesto na koje mogu otić kad želim bit sam. Ako se netko u mom stanu nalazi, odlazak je gotovo nemoguć. Pogotovu u gradu u kojem ne postoje baš mjesta na osami. Takva mjesta volim nazivati "samodromi", po uzoru na opjevane "jebodrome".
Otkad živim sam, ne mogu reć da sam sretan. Zapravo, postoje dani kad sam sretan i oni kad nisam. Kao i drugim ljudima, uostalom. Međutim, kad sam sretan, potpuno sam siguran da bi osoba s kojom živim, da takva postoji, mogla samo to pokvariti. Kad nisam sretan, ne vidim na koji način bi mi godila činjenica da mi se netko mota oko mene, postavlja mi dosadna pitanja ili "prolazi ispred televizije" (pod navodnike, s obzirom da rečenu spravu ne gledam).
Dakle, sve u svemu, uživam u tome da sam solo.
Ali otkad sam solo, možda i troznamenkast broj puta mi je netko, kao odgovor na moju namjeru da želim zauvijek biti solo, ponudio "utjehu" kako ću se sigurno jednog dana zaljubit. Neki su čak išli toliko daleko da su mi zaželjeli da se ponovo oženim. Da ne govorim o onima koji su mi rekli da će me takvo zlo snaći kad se budem najmanje nadao.
Pasivan, kakav jesam, na takve prognoze i želje, odgovarao sam pravdanjem da zbilja želim biti solo i da mi je sasvim prihvatljiva činjenica da do kraja života ostanem sam. Nekad sam, kao odgovor na atak na moju intimu, morao objašnjavati da nisam baš toliko jebežljiv koliko "napadač" to misli.
Rezultat je uvijek bio isti. Osoba bi samo ponovila da ću sigurno jednom bit u vezi.
E, pa jebi se!
Sad ćemo ovako:
Kad me netko, tko je u vezi, počne bodrit takvim izjavama, to ću zapamtit pa ću kasnije, iznebuha reći: "Ja sam siguran da ćeš ti prekinuti!"
Ili, ako mi netko zaželi ženidbu, a to uvijek dolazi od oženjenih ljudi, uzvratit ću sa protuželjom: "Ja ti želim da se razvedeš!"
Jer, pazi, ako oni meni prognoziraju i žele za mene nepovoljne stvari, samo jer ih oni doživljavaju kao povoljne, što ne bi i ja njima uzvratio?
Reć ću fino:
"Cura će te ostaviti kad se najmanje budeš nadao!"
Pa da vidiš šoka na mizantropiju!
Nema komentara:
Objavi komentar