Ima tome već više od deset godina, kako je Račanova vlada odlučila smanjit ovlasti predsjedniku države i učiniti rečenu poziciju najlagodnijim radnim mjestom u državi.
Zapravo je bolje bit predsjednik države nego engleska kraljica. Pet godina obnašaš neke formalnosti, režeš trake, slikaš se s malim čovjecima i glumiš da si jezičac na vagi demokracije
Onda ti istekne mandat i postaješ bivši predsjednik. Idealan trenutak da se posvetiš izradi ikebane i podučavanju unuka vještini oponašanja prđenja pomoću šake i pazuha, budući da te država doživotno financira izdašnom mirovinom.
Malo nakon što je sudbina htjela da naš prvi predsjednik ne uživa status bivšeg predsjednika, Račan i društvo su novom predsjedniku odlučili smanjiti ovlasti i time premijera vlade, rečenog Račana, učiniti najmoćnijim čovjekom u državi.
Time su oduzeli pravo narodu da direktno bira šefa države i zamijenili to pravo indirektnim biranjem.
Ništa čudno, ništa neobično, po mom mišljenju pohvalno, ali je jedna, možda već zaboravljena činjenica, vrlo interesantna:
Taj potez je proveden i podržan kao POVEĆAVANJE demokracije.
Zgodno.
Da se odmah izjasnim. Meni demokracija nije nešto u što se kunem. Držim se mišljenja Dana Simmonsa, koji je u jednoj od svojih knjiga hiperionske sage napisao da je ukupna inteligencija mase manja od najmanje inteligencije pojedinca koji pripada toj masi. Otišao bih toliko daleko da bih radije koristio sastavljanje vlade nasumičnim odabirom umjesto demokratskim izborima. Bubanj s kuglicama je neumoljiv. Ne možeš na njega utjecat demagogijom i predizbornim obećanjima.
Međutim, mijenjanje direktnog biranja šefa države indirektnim, samo glupim Hrvatima možeš prodat kao potez koji će društvo učiniti demokratičnijim.
Ima tome već više od dvadeset godina, imali smo jedan referendum na kojem smo složno odabarali opciju izlaska iz pokojne države. Nisam netko tko bi i suzu pustio za spomenutom pokojnicom, ali danas ipak sve češće čujem ljude koje puca nostalgija za vremenima prije tog referenduma. Valjda su u svojoj nostalgiji iskreni. Neki od tih nostalgičnih rođeni su nakon tog referenduma. Kako sam ipak bio svjedok tih vremena, premda puno više zainteresiran za Čipi Čips, Coca Colu, nogometno prvenstvo u Italiji i vještinu prđenja pazuhom negoli za politiku, odlučio sam da ću radije patiti od nostalgije za, ako ne Franjom Josipom, ono bar za prvojanuarskom diktaturom.
Ima tome već pet-šest godina, počeli smo gadno krizirat.
Demokracija je vrag. Poput nikotina, heroina, šećera ili kave, u nedostatku iste počneš krizirati. Nama se usladio osjećaj da svako malo dobijamo opciju odabira predsjednika, koju onda iskoristimo tako da uvijek biramo jednog te istog, da smo se zaželili barem referenduma, kao demokratskog metadona u nedostatku redovitog "šuta" na izborima za pravog pravcatog predsjednika.
I počeli su članci o sumraku demokracije, o tome kako je katastrofalno veliki broj potpisa potreban za raspisivanje referenduma, kako Slovenci imaju referendum dva-tri puta dnevno, a mi, jadni, nikada, i kako broj potpisa treba skinuti na četrdeset, po mjeri malog čovjeka i Alibabe.
Pisalo se tako o nedosanjalom snu, kad nas vlada pita za mišljenje prilikom žbukanja fasade na Markovu trgu, a premijerka ujutro raspiše referendum prije nego što si okači broš. Čitali smo kako su robovi u Rimskom Carstvu imali veća prava nego mi i kako je stvarno vrijeme da se dozvoli svima nama da biramo.
I to sve.
I to direktno.
Kako prije dođe ruglo nego prokletstvo, tako je došla maca na vratanca. Skupilo se potpise za referendum koji bi trebao ograničiti ljudska prava skupini ljudi, koji su u manjini. Logično. Zar nije prva stvar koja ti padne na pamet kod demokracije da bi se većina mogla, iz čiste obijesti, iživljavat na manjini?
Očigledno nije.
Jer, naravno, svi se družimo s ljudima koji imaju mišljenje približno našem. I krećemo se u takvim krugovima. Ako se slučajno suočimo s drugačijim mišljenjem, pokrijemo uši dlanovima i počnemo se derat: "LALALALALALA!!!" tako da ne čujemo što druga strana govori. Stvaramo si dojam da smo u većini.
I kunemo se u demokraciju. Redovito. Sve dok netko drugi ne odluči iskoristiti tu demokraciju protiv nas samih i počne skupljat potpise za referendum.
Onda nam se referendumsko pitanje učini protuustavnim. Ali, eto, ustavni sud odluči da to pitanje nije protuustavno.
Onda mi kažemo: "Nema veze! Spasit će nas sabor od nas samih!"
Ali sabor odluči da neće.
I bez pardona, isti oni koji se busaju u prsa sa demokracijom, počnu naricat nad hudom sudbinom koja nas vraća u srednji vijek.
Već sam se na ovom blogu izjasnio što mislim o tom referendumskom pitanju. Mislim da je nakaradno i diskriminirajuće. I nepotrebno i sramotno i sve ostalo što ide uz te pridjeve.
Ali jesmo li tražili trodiobu vlasti i neovisnost sudstva?
Jesmo.
Je li ustavni sud ocijenio da je referendumsko pitanje protuustavno?
Nije.
Jesmo li se grebali zubima i noktima da nam daju pravo da odlučujemo na referendumu o bitnim, i manje bitnim, stvarima?
Jesmo.
E pa tražili smo i dobili smo. I stvarno je nakaradno tražiti od sabora da, nakon provedbe referenduma, odbaci rezultate.
S obzirom da sam optimist, ipak vidim jednu svijetlu stranu ovog događaja:
Više neće bit članaka o tome kako se mora smanjiti broj potrebnih potpisa za provedbu referenduma.
Uostalom, čini mi se da smo u većini.
Nema komentara:
Objavi komentar