Sreća

Bilo je to na moj imendan 1990. Upravo sam provjerila - taj dan je bio utorak.

A ja sam prezirala utorke u toj dobi, kad sam imala četiri godine.

Utorcima je mama radila duže i po mene je u vrtić dolazio samo tata. I onda bih kući morala čekati da mama dođe, čak sat vremena, ili nešto malo duže, i obično bih bila tužna i odlučila spavati popodne.

„Pričaj mi nešto,“ rekla bih bratu, a onda bi on smišljao priče.

„Ne to,“ rekla sam jednom, sjećam se,  „pričaj mi nešto iz svojeg djetinjstva.“
„Pa...ovo je moje djetinjstvo,“ objsnio mi je zbunjeno, vjerojatno želeći reći kako je njegovo djetinjstvo zabavljanje mene, a ja nisam shvaćala kako je on u dobi od devet godina još uvijek dijete. Ništa mi nijebilo jasno.

Tog utorka, na svetu Barbaru devedesete, tata se u vrtiću pojavio s ogromnim žutim majmunom od nekog šuškavog materijala, i s hrpom čokoladnih jaja kakva se obično jedu za Uskrs i ja sam potpuno zaboravila na to da je utorak i da danas mama radi duže i da mrzim utorke i da želim Jakišine priče „iz djetinjstva“ i došla sam kući i jela čokoladna jaja sa svojom velikom sestrom i malo manje velikim bratom i ljuljala sam se između fotelje i stola, držeći se na rukama. I nekoliko tjedana kasnije, za Božić, dobila sam kokakolinog medu s Novog Zelanda i nisam se mogla odlučiti volim li više njega ili Mukiku, kako sam nazvala žutoga majmuna. I nisam znala da će jednog dana oni činiti jednu od mojih priča iz djetinjstva i jedno od najranijih sjećanja o sreći.

***

Kad sam imala osamnaest, pratili su me kući nakon izlaska moji hahari i mirisalo je na rani završetak nastave i pripreme za višestruke prijemne ispite. Bio je to neki čudan miks pokošene trave i ljeta u niskom startu, spremnog da potrči i pokosi i mene i moje roditelje i moje siblinge i moje prijatelje i moju bolesnu babu i da postane najbžre ljeto mojeg života, ispred kojeg se i Usain Bolt komotno može rasplakati. Samo, nikako da se začuje zvuk pištolja i da se konačno pokrene.

A miris iščekivanja bio je snažan i intenzivan i toliko dugotrajan da mi se zavukao kroz nosnice negdje duboko duboko i ostao tamo negdje duboko duboko zatočen i ogoljen do kosti i zauvijek okamenjen, poput nekog podsjetnika na prijemne ispite i bolesnu (ali sretnu!) baku i sve one povratke iz izlazaka,kad sam razmišljala o tome kako previše pušim umjesto da učim i kako nikad prave osobe od mene.

Ni tada nisam znala da će me jednom taj isti miris opaučit posred nosa kad se budem kretala od Šare prema Voltinom i da ću se opet osjećati kao toga ljeta,koje je dugo čekalo da potrči, a onda, kad je potrčalo, nikad se više nije vratilo i ja sam bila sretna.

***

Kad sam došla u Zagreb, rodio se Roko i bio je otprilike velik kao tada zastarjeli mobiteli i kao ovi isti mobiteli koji su sada opet u modi. Ali imao je nos kao svoj tata i obraze kao svoja mama i prste kao teta Ankica i ruke i noge kao stric Jakiša i bio je vaga po horoskopu kao ja i ja sam odjednom htjela vjerovati u horoskope i u to da će možda biti malo nalik meni, iako ničim nije pokazivao takve naznake. I kad je izišao iz lifta na Svetom Duhu u maminu naručju, ja sam se htjela razletjeti od sreće jer sam konačno vidjela kako je to kad je netko mlađi od tebe i kad osjećaš sve ono što su moji osjetili puno ranije i zadnji put sa mnom i kad im je pala zdjela s mlijekom od šoka što sam žensko i kad su kasnije gledali moje čarapice kako se suše u nevjerici što su tako male. A Roko je, stvarno, bez pretjerivanja, bio tek malo veći od mobitela i puno puno tiši.

I sjedili su on i mama na zadnjem sjedalu i gledali smo ih u čudu, umjesto da gledamo cestu i jedva smo čekali doći do Srednjaka da ga možemo još bolje promotriti i diviti se njegovoj malenosti.

Tada nisam znala da će me, kad bude imao manje od dvije godine, tapšati po glavi da me utješi jer sam opet pala ispit, a on ništa ne zna, osim da plačem i to mu se nimalo ne sviđa, i da će s devet godina jako paziti da svi budu sretni i da će, općenito, biti najbolje stvorenje na svijetu i da ću se trenutka kad sam ga prvi put ugledala uvijek sjećati kao nečeg najvećeg, iako je on bio najmanji, stvarno samo mrvicu veći od Nokije 3310.

Eto.

To su bila moja tri trenutka sreće.