Malo koja prirodna pojava, fizičko svojstvo ili tehnološko dostignuće zaokupilo je ljudsku pozornost, kako industrijsku, tako i religijsku ili pjesničku, kao svjetlo. Od samih početaka ljudske civilizacije, mogućnost manipulacije izvorima svjetlosti predstavlja jedno od vrlo kvalitetnih mjerila napretka te iste civilizacije.
Zbog toga ne čudi činjenica da je žarulja ostvarila takav komercijalni uspjeh da je današnji život bez nje, ili nekih njezinih varijanti, nezamisliv.
Iako mnogi spore da je Thomas Alva Edison izumitelj klasične žarulje, neupitno je da je on najzaslužniji za varijantu koja je bila komercijalno isplativa. Također je neupitno da Edison nije zaposlio dizajnera koji bi pomogao da ta žarulja izgleda lijepo. Jasno, nije mu palo na pamet da bi netko mogao biti toliko nezahvalan i razmažen da procjenjuje estetiku svjetla koje može dobiti u bilo koje doba dana i noći, vrlo jednostavnim pritiskom na prekidač.
E pa prevario se. Negdje sredinom dvadesetog stoljeća, netko je zaključio da su žarulje neshvatljivo ružne i da ih je najbolje sklonit iza poluprozirnog stakla, iliti plafonjere. Toga nekog nije bilo briga što će time žarulja izgubiti dio svoje prvobitne i jedine namjene, a to je osvjetljivanje prostora, a također nije predvidio da će kukci, koji se tradicionalno kupe na svjetlo, ugibati i gomilati se na dnu tog revolucionarnog izuma, tj. plafonjere.
Mudri izumitelj, kojem ne znamo ime, unaprijedio je svoju plafonjeru tako što ju je počeo raditi od neprozirnijeg stakla, tako da se ne vidi groblje kukaca, i time je riješio problem.
Ostavimo, na trenutak, mudrog izumitelja, i odgovorimo na vječno pitanje "Što je to ustvari žarulja?", koje je Hloverka postavila Budiši u legendarnoj Pervanovoj sinkronizaciji.
Dakle, žarulja je uređaj koji služi osvjetljavanju prostora. Žarna nit, od volframa, zasvijetli kad kroz nju prođe struja. Da bi svijetlila, gori. Doslovno gori i grije se. Zbog toga i pregori nakon nekog vremena. Volfram ima svojstvo da sporo gori, ali dobro svijetli, posebno u vakuumu. Zapravo je to i glavna ideja žarulje. Da sporo, što sporije gori.
A mudri izumitelj nije išao za tim da će pomoću svoje plafonjere dodatno grijati žarulju i smanjiti njezin vijek trajanja. Mudri izumitelj, kojem ne znamo ime, ali ćemo ga za potrebu ovog teksta zvat Thomas Salpa Edison (jer je pun govana), orijentirao se isključivo na estetiku.
Interesantno je koliko se ljudi trse i lome da što djelotvornije iskoriste električnu energiju. U Europskoj Uniji su zabranili klasične žarulje i uveli "štedljive", za koje sam u jednom ozbiljnom znanstvenom radu pročitao da troše bitno više od klasičnih i da im je proizvodnja vrlo štetna po okoliš. Međutim, očigledno je da u komisiji, koja je odlučila o takvoj politici EU-a, sjedi netko čiji mali od strica ima tvornicu "štedljivih" žarulja, ali to nikom nije palo na pamet jer je EU tako uglađena i urbana, a nepotizam se u možđanima osviještenih europejaca isključivo povezuje s Balkanom i kamenjarom. Puno efikasnija metoda uštede bila bi jednostavna zabrana proizvodnje plafonjera. Uopće ne predlažem tako nešto, jer me nije briga za uštedu, ali to je činjenica.
Bilo kako bilo, žarulja je promijenila životni ritam građanina prvog, drugog pa i trećeg svijeta. Odlazi se na spavanje sve kasnije, što za sobom povlači i kasnije buđenje, što pak znači da je potrebno zauzdati sunce koje tog građanina budi ranom zorom, ne znajući da građanin ne vodi krave na ispašu, poput svoga pradjeda, nego mu treba još koji sat sna.
Rješenje tog problema je vrlo jednostavno. Uzmeš nešto neprozirno i staviš na prozor. Sunčeve zrake ne ulaze i tebi je i dalje noć i možeš spavat. Međutim, ružno je vidjet normalne rolete, "škure" (kojima nikad nisam naučio književni naziv) ili zavjese pa je neki drugi Salpa izmislio estetski prihvatljive tanke žaluzine. Ne znam je li "žaluzina" književni izraz, ali mi vuče na dalmatinski dijalekt. Ko da je Oliver ili Tedi Spalato imao pjesmu koja ide otprilike ovako:
"Iza žaluzine cesarica sniva.
Pod ponistrom kasno degenerik piva.
Poslin dvitri ure kada se probudi
prolit će mu jubav vrčinu po ludi."
(I onda ide prateća klapa višeglasno:
"Prolit će mu jubaaaaaaav, vrčinu po ludi.")
Enivej, estetski prihvatljiva žaluzina bitno, ali bitno manje blokira svjetlost od one plafonjere iz prvog vica. Vjerovali ili ne, kroz žaluzinu bez ikakvog problema mogu gledat dnevnik na susjedovom televizoru, a kroz plafonjeru bih mirne duše mogao pratit pomrčinu sunca, čak i kad nije pomrčina.
A između povećavanja dioptrije pri večernjem čitanju ispod plafonjere i jutarnjeg buđenja sunčevim snajperima kroz žaluzinu, građaninu prvog svijeta san remeti elektronika.
Ne znam jeste li to zapazili, a sigurno jeste, ali svaki elektronički uređaj proizveden u ovom stoljeću ima potrebu svojim svjetlom dati do znanja svima da postoji, čak i kad je ugašen. Radi li se o produžnom kablu, punjaču mobitela ili televizoru, svaki uređaj ima neku led diodu koja svijetli ponekad i jače od sirote žarulje iza plafonjere. Prije sam imao monitor koji nije stalno svijetlio, nego je palio i gasio svoju diodu, tako da je cijela soba treperila, kao da je kontrolni centar nekog ovećeg aerodroma. Zašto su tako uredili monitor - ne znam, ali sam imao komad izolir-trake, ili narodski rečeno "zalibande", koji je prekrivao neželjenu diodu.
Za razliku od plafonjere, on je početnom proizvodu oduzimao estetske bodove, ali je sasvim kvalitetno, i bez štetnih posljedica, ispunjavao svoju svrhu.
