Preselili se mi, tako, u Njemačku, jer bit gastarbajter, a ne posjetit Dojčland je ko svirat klavir u rukavicama...
Elem, u tom procesu preseljenja i kućenja u Njemačkoj, različite stvari me asociraju na stanovito razdoblje iz prošlosti.
Tako sam se, prilikom pakiranja u Dublinu, uvjerio u to koliko imamo nepotrebnih i ne-neophodnih stvari, koje imaju svoju vrijednost i samim time zaslužuju pakiranje, transport, otpakiravanje i nalaženje novog mjesta, što, za početak, nije baš ekološki svjesno ponašanje. Tada sam se prisjetio stanovite ekološki svjesne paravojske, koja je mene, i matičnu mi obitelj, jednom riješila neprotrebnog balasta, što je dovelo do toga da lagašni, kano perušina, odšetamo u nove pobjede.
A onda sam, kad sam dobio njemački broj mobitela, skužio da isti sadrži dvaput devejsprvu godinu, i broj hotelske sobe u kojoj sam onda obitavao. Da ne bi tako, vrag bi zapamtio još jedan broj.
Kako smo ovih dana našli stalni smještaj, potrebno je da si osiguramo poslužitelje interneta i električne energije u novoj nastambi. Prvo sam potpisao ugovor za internet, umalo dodavši i kabelsku televiziju u paket, a onda sam se sjetio da ovdje imaju 7-8 programa koji se mogu primati preko obične antene, što je, za nekog ko je odrastao uz dva TV-programa, više nego dovoljno, da ne kažem da ionako uglavnom gledamo Youtube i Netflix. Potpisao sam samo za internet. Treba racionalno!
A onda sam tražio tko će nas opskrbljivat strujom i postoji stvarno dosta opcija, ali su sve iste, tj. minorno se razlikuju. Postoji, doduše, 25% skuplja opcija, koja korisniku ne daje ama baš ništa, ali zato garantira da je sva struja generirana obnovljivim izvorima energije, tako da se na tih dvajspet posto nemaš obraza glasno bunit, jer će ti reć da si đubre i da nisi ekološki svjestan.
Tako su isto onomad, početkom devedesetih, geopolitičke prilike učinile da, uz dva programa hrvatske televizije, dobijemo i nesmetani prijem Televizije Knin i Televizije Banja Luka. A ovi iz Knina nisu imali čime popunit program, pa su puštali beogradski program većinu vremena.
A na beogradskoj televiziji je bio neki kviz, sličan Kolu Sreće. Za one koji se ne sjećaju, vrtiš to kolo pa dobijaš novaca koliko ti piše na kružnom iskječku koji se odabere. Ne sjećam se u kojoj valuti su pokrivali tadašnju jugoslavensku inflaciju, ali se sjećam da je to nesretno kolo imalo dva bankrota. Jedan se zvao "bankrot" i kad ti taj izađe - sve novce izgubiš i psuješ sve živo u studiju. Drugi bankrot je isto rezultirao time da ti svi novci odu na bubanj, ali se taj zvao "dobrotvor", novci su išli u dobrotvorne svrhe, a natjecatelj je imao odglumljeni osmjeh, da mu ne kažu da je đubre, poput mene kad potpišem za struju iz uglja.
I sad bi tu trebao ići neki zaključak, ali ga nemam.
Nema komentara:
Objavi komentar