DVOJE

Imala je dojam da će trajati kraće. Mislila je da je ljubav dovoljna za sreću. Nije se pripremila na nostalgiju koja je ubija već mjesecima... I prošlu zimu je bilo slično, ali trajao je medeni mjesec, premeden da bi se tuga rasplamsala.
A. ni ne sluti da će tako biti još godinama, da će se buditi uz zvukove pjesme "Zemljo moja" i svako jutro u grlu imati knedlu. Zasad misli da će osjećaj s vremenom nestati... Ali neće.
More je zadnji put vidjela ljetos. Kao i mamu. I sestre i brata. Drugog je brata već zaboravila kako izgleda i kakav mu je glas. On je daleko. Proći će još zima dok se ne sretnu... A zime su hladne.
Njezin je muž svoju prvu zimu u Srbiji dočekao u tijesnim, "šimi" cipelama, u kojima je izgledao kao hollywoodska zvijeda, ali mu je prste stiskala tanka koža pa je tako smrznut glavinjao ulicama grada u kojem dva sata popodne označava reski zvuk sirene koju nema šanse da prečuješ jer dopire do svih zakutaka rudarske metropole. Pa je za idući snijeg kupio deblje, prave zimske cokule koje mu, doduše, ne mogu ugrijati uvijek hladne noge, ali mu daju izvjesnu sigurnost.
Ona hoda u peticama. "Takići", tako kaže. Ukočena da ne padne.
"Tako ti je najgore", kaže joj on. "Ne smiš se ukočit'. Opusti se", dodaje, makar zna da nema čovjeka koji se opušta po naredbi.
"Za Božić moramo okititi bor", kaže mu ona tjedan dana prije 25.
"Moramo", odgovara on i već se smije, umoran od osamljenih božića koje provodi s prijateljima čiji Božić dolazi kasnije, pa iako mu čestitaju, on ipak ostaje outsider. Zato ga preskoči, svake godine iznova. Pomalo i ciljano... Ionako do Božića više nitko ne drži, barem ne javno. Slavi se u krugu obitelji, a njegova je obitelj - majka i otac, braća i sestre - predaleko da bi se truckavim vlakom uputio tisuću kilometara samo da ih obiđe. Kad bi na poslu i dobio slobodan dan koji ne traži rado...
"Za Božić moramo okititi bor", ponavlja on ushićeno pa doda, "a za Badnjak ćemo bakalar..."
"Okititi?" šali se ona...  Pa joj drago što će prve zajedničke blagdane proslaviti sami. Iako joj fale njezini...
Kupit će sutra čestitke, dvadeset-trideset komada, pa napisati šablonizirano "Sretan Božić i Nova 1971. godina", makar će između redaka biti još puno toga. Tko bude znao iščitati... Ali na otvorenu čestitku ne piše se sadržaj od kojeg ljudi plaču kad pročitaju, a tebe je već pustila sjeta, pa se smiješ za blagdanskim stolom dok oni plaču zbog tvoje čestitke odaslane tjedan dana ranije... Tko bi uskladio sve te osjećaje.
"Nema to smisla", pomisli ona dok nabraja u sebi kome će sve impoštati čestitku s malim Isusom, jaslicama ili običnu zimsku, s Djedom Mrazom ili kolibom zametenom snijegom, ako u ovom gradu ne bude božićnih čestitki u prosincu.
*
Ona radi u Zavodu za zapošljavanje... Voli svoj posao više i od čega. Dolaze joj Srbi, Romi, Vlasi i ona sa svima dugo razgovara. Kolegice je pitaju "zašto?", a njoj se čini da jedino razgovor i ima smisla, kao kad u gradskom autobusu naiđete na staricu koja jedva dočeka da vam se požali na reumu i pohvali unukom manekenkom, a vama je svejedno koga boli koja kost i tko po kakvoj pisti hoda, ali vam žao prekinuti čaroban trenutak između sebe i nepoznate starice u autobusu čija se sjedala odavno ne griju... Tako i ona – popriča sa svakim NKV radnikom, nasmije mu se i kaže kako posla ima za svakoga tko želi raditi, pa osim pečata i profesionalnog savjeta, svi ti nesretni ljudi iz njezina ureda odlaze bogatiji i za malo nade da, iako su nekvalificirani za dobro plaćen posao, ipak nisu nekvalificirani za neki sretniji život...
Po povratku s posla ona će 24. prosinca navratiti u samoposlugu kupiti grožđice, kvasac i jaja, pa će napraviti fritule, prave makarske, da Badnjak bude Badnjak kakav je imala svih proteklih godina... Njegovo je zaduženje svratiti do pijace gdje postoji i velika ribarnica, pa potražiti sušeni bakalar sa sjevernih mora ili barem kakvu ribu koja se dade spremiti za večeru...
Nabada ona tako u takićima, boji se da ne padne, pa se pridržava za hladne krovove i haube automobila parkiranih uz trotoar toliko blizu da se jedva provlači uz njih, ali njoj je draže da su tako stisnuti uz prolaz nego da ih uopće nema pa da se prospe tu u nepoznatom gradu među nepoznatim ljudima na ulici, gdje te nitko ne pita "Otkud ti ovdje?" ili "Kako su tvoji?"
Smetalo joj je to dolje na jugu, što svatko zabada nos u tuđe stvari, postavlja indiskretna pitanja i ima mišljenje o svemu, pa i onome što se tiče samo nje... Jedva je dočekala promijeniti sredinu i postati neka nova A., bez repova, uspomena, etiketa, predrasuda, uhodanih staza i ruta kretanja, ni ne sluteći da, kako je kasnije sama shvatila, "samu sebe nosiš sa sobom, ma gdje se maknula". Pa je i na ovom snijegu ostala ista... I drago joj je pomalo zbog toga.
Provlači se tako uz parkirane automobile, stisnula je onu vrećicu u ruci, grožđice i kvasac unutra, pa mumlja "U se vrime godišta" kroz zube... I ide prema stanu.
Tri su popodne.
*
Pijaca je puna ljudi. Miješaju se mirisi... Riba, sir, smrdljivi pazusi... Jedan miris gori od drugoga. Provlače se kroz tu masu neopranih ljudi i gospođe u bundama, pravima, od nerca, nabadaju u svojim čizmicama. Raskalašeni pubertetlije koriste priliku pa ih štipaju za stražnjicu, ali dama dok se okrene, ovaj se već izgubio u masi pa se smijulji i traži novu žrtvu... Sitni džeparoši škicaju torbice obješene o rame i gledaju koja je kopča dotrajala pa se jednom rukom može olabaviti. Što je nestalo iz torbe shvatit će gospođe kad dođu kući ili se maše za novčanik na bogatom štandu sa sušenim voćem i čokoladnim dražejama.
I. gazi ravno prema cilju... Ni ne gleda okolo, ne zanima ga. Fokusiran je samo na bakalar. Ribarnica je uvučena dublje. Valjda da se mirisi teže vjetre. Da slučajno dobro ne zna gdje je ribarnica, mogao bi se orijentirati po njuhu, ali – zna. Znao je i lani kad je za Badnjak otvorio sardinu pa je večerao uz kisele krastavce iz staklenke i toplu kiflu što ju je kupio u pekarnici kod semafora.
"Dobar mi tek i sretan mi Božić", promrmljao je u bradu... "E, ovo mi je zadnji ovakav", čvrsto je obećao samom sebi. U ormaru njegove samačke sobice svadbeno odijelo već se klatilo na vješalici.
"Dobar dan. Tražim bakalar..." rekao je I. debelom brki za pultom ribarnice.
"Nema bakalara", odgovori brko.
"Kako nema?" razočarano upita I.
"To za večeras?" odgovori brko protupitanjem.
"Mislio sam..."
"Svejedno ti je, prijatelju. Bakalar treba prvo da se zatopi. Nema ti vremena do večeras..."
"Aha. A oslić?" pogleda ga molećivo I.
"Nema, burazeru, ni oslića..."
I. ga gleda u čudu, kao da se brko glavom urotio protiv tradicionalnog Badnjaka. Iza brke veliki bazeni, plivaju u njemu nekakve ribe. I. pokaže prstom...
"Koju ribu da uzmem?"
Brko se okrene, znalački proučava bazen...
"Eno onaj", pokaže prstom, "onaj šaran ti je lep."
"Ajde", pomirljivo odgovori I. "Uzimam šarana..."
Brko navlači gumene rukavice, penje se da dohvati debelu ribu. Još živu... trpa je u vrećicu i stavlja na vagu... I. vadi novčanik.
Probija se kroz gomilu na pijaci, viši je od ostalih, pravi Dalmatinac, pa preko tuđih glava pogledom traži jelku... Ali rano je još za jelke u Srbiji. Stara će godina zato biti sva u zelenom, mirisna od smole i borovih iglica. Danas je rano za to.
Dugim korakom grabi prema robnoj kući. Još prošli tjedan ondje je vidio plastična drvca.
"Još bolje", komentira u sebi jer uvijek, po navici, u svemu pokušava vidjeti ljepšu stranu.
"Božić bez sasušenih iglica i nepotrebnog nereda u stanu", uvjerava samog sebe, makar zna da plastično drvce nikad ne može biti poput pravog.
Bira ono najljepše, iako ne i najveće. Prodavačica mu se smješka, pa ponudi:
"A svećice?" Pokazuje rukom na kutije naslagane u piramidu. "Lepe su, najmodernije..."
"Crvene?" pita I.
"Šarene", odgovara trgovkinja... I on se smije. "Može", samo kaže, i djevojka ih već pakira...
Natovaren tako božićnim drvcem bez mirisa smole i crnogoričnih iglica, paketom šarenih svjećica za bor i poluživim šaranom koji se bori za dah, I. konačno kreće kući.

*
A. je napravila fritule. Evo je, friga zadnju turu, taman dok ulje ne zagori, pa ih vadi na salvetu da se upije mast... Još je jučer kupila nakit, "burale", tako kaže, ali nije to vrijeme izobilja kad se kupuje nakit po boji da božićno drvce svake godine bude drukčije - ili bijelo, ili crveno, ili zlatno-plavo, ili bež... Kupiš što se nudi pa se veseliš raskoši raznih boja koje stvaraju tvoj privatni božićni miks kakav nitko nema, jer takav kaos nije za imitiranje. I baš je zato lijep.
Vadi svoje burale iz vrećice, svaka je umotana u novinski papir da se ne "tuknu jedna od drugu" kao uskrsna jaja... Pa ih gleda. Neke od njih trajat će godinama, druge će puknuti čim ih malo jače stisne, ali njoj se sviđaju. Gleda svoj odraz u zelenoj lopti visokog sjaja, pa se kezi i provjerava koliko može razvući osmijeh...
U stan ulazi I.
"Jesi tuuu?!" viče iz hodnika i ona mu dolazi u susret.
"Mirišu sarme kod susjeda", konstatira A. prije nego što I. zatvori ulazna vrata.
"Je, cili hodnik smrdi po sarmama", kaže on i nosi vrećicu u kuhinju.
"Otkad to tebi sarme smrde?" pita ga A. i kreće za njim.
"Na Badnji dan mi smrde..." odgovara I. pa se smije.
"Više od bakalara?" pita A.
"Ih", kaže I., pa brzo doda: "Nemaju ni bakalara, ni oslića... Nikakvu normalnu ribu..."
"Nemaju..." ponovi A. pa gleda u onu vrećicu i ne zna – čini li joj se to od umora, vrti li joj se u glavi od mučnine, ili se vrećica stvarno pomiče sama od sebe... Bulji u nju i ništa joj nije jasno.
"Šaran", kaže znakovito I.
A. je sumnjičava... Nema pojma što bi s ribetinom, a vrećica i dalje drhturi. Još više, učini joj se.
I. rastvara vrećicu: "Vidi ga... koja mrcina, a?"
Smije se, no njoj nije do smijeha. Uhvatila bi ribu i bacila se na čišćenje, ali boji se.
"Šta je s tobom?" pita je I.
"Ma, je li on to živ?" promrmlja A.
"Šaran?" I. raširi oči. "Je, još se malo trza... Ali nema veze."
A. pruža kažiprst pa dotakne šarana kroz najlon. Riba se trzne...
"Ajme meni!" ciknu A.
"Šta se sad ti trzaš?"
"Ajme meni majko moja!" zapomaže A. i glas joj drhti od panike.
"Nemoj me zezat'!" I. ljutito uzvikne. "Zgrabi ga lipo, očisti, pa da večeramo ko ljudi..."
A. ponovno prilazi ribi. Oprezno. Ali se trese pri samoj pomisli da živog šarana primi u ruku... Prikrada se ribi (s leđa), pruža ruku, ali moli Boga da meteor lupi u njihovu zgradu na XY kilometru, pa da je mine ova kulinarska dužnost...
"Ne mogu virovat'..." I. je izvan sebe. "Ribe se bojiš... Evo ja ću ti je izvadit' iz kese, ali znaš da je ne mogu čistit'. Nikad to nisam radio..."
I. dograbi šarana. Na faci mu se vidi da se i njemu ljigava riba gadi, ali stoički pristupa zadatku. Ako je njegova mater mogla klati kokoš za božićni ručak, može valjda i on u ruku uzeti klizavog šarana na izmaku snaga... Šaran se bacaka, onako, tromo i jadno, ali I. ga već nosi prema dasci za rezanje pokraj sudopera... Baca ga na drvo tako da riba pljusne, kapljice vode poprskaju gornje fritule u zdjeli podloženoj debelom salvetom... Mikronske su to kapljice, ali A. dobro zna da su tu... Vidjela je kad su poletjele s ribe kojoj se rep i dalje trza.
A. uzima kuhinjsku krpu. Onu kariranu u kakve bake zamataju kruh pečen ispod peke da dulje potraje i zadrži toplinu. Gužva krpu u veliku gvalju, odlučna da šarana prvo odalami po glavi, pa mu, tek kad bude ošamućen, pristupi s nožem. Ali, i dalje se trese od pomisli na živu ribu koje joj je, usput, i žao na neki licemjeran način svojstven samo ljudima.
"I ti si s mora...?! A bojiš se ribe" ljutito dobaci I. pa zgrabi šarana objema rukama. Riba mu skoro isklizne iz ruke, ali I. je ipak jači...
"Ako je tako, onda nam šaran ni ne triba", konstatira razočarano.
Nogom podigne poklopac kante za smeće pa šarana silovito baci u nju. Obriše ruke o kariranu krpu i iziđe iz kuhinje.
A. ostane kao ukopana... Fritule su mirisale na vaniliju i maraskino.
*
 Božićno je jutro. Budilica zvoni. Radni je dan.
A. otvara oči, okreće se prema njegovoj strani, ali on je već ustao. Sinoć su večerali sardinu, u tišini. Kasnije je on fiksirao bor, pa je ona nizala burale i zlatnu srmu koju je dobila od kolegice s posla.
"Oćeš stavit' svićice?" upita ga nakon duge šutnje.
"Oću", odgovori on, pa se nakašlje da pročisti glas.
Dohvati kutiju s električnim žaruljicama, najmodernijima na tržištu, kako je rekla trgovkinja iz robne kuće.
Ona je niska, ne bi mogla dobaviti vrh jele, pa gleda svog muža kako pažljivo razmata svjećice omotane oko kartonske špule... Kasnije odlaze na spavanje. Pomalo razočarani. Nije to Badnjak kakav su zamišljali.
Ujutro se A. izvlači iz kreveta i kreće prema kupaonici... Na zid u hodniku padaju šarene sjene svjećica iz dnevne sobe. I. je ustao ranije i sada gleda u bor. A. to dobro zna, makar ga ne vidi od pregradnog zida... Ulazi u kupaonicu. Ima podočnjake i lice joj je tužno... Skida viklere s kojima je usnula da bi na Božić osvanula lijepa. Dok ih odlaže u košaru na vešmašini, gleda kroz kupaonski prozor. Vani je sve okovano snijegom.
Eno ga... Siromašni Rom bez kape na glavi, zamotan u debeli pleteni šal, ali s raskvašenim cipelama na nogama, kopa po kanti za smeće... Uvukao je ruku do lakta, traži skriveno blago... Kopa, kopa, ali osim oguljenih jabuka, ljuski od jajeta i trulog povrća unutra nema bogzna što.
Ali, siromah ne odustaje. Pa ruje po kanti za smeće i dalje.
Konačno izvlači vrećicu koju su sinoć njih dvoje dobro zamotali da se smrad ribe i konzerve ne širi po stanu, a onda je iznijeli s ostalim smećem.
Oduševljen je, skače oko kante, pa nestrpljivo odmota najlon. Cmokne zaleđenog šarana, presretan nenadanim ulovom u rano jutro, i brzo ga strpa pod kaput...
A. ga gleda pa se smije: "Cigo, sretan ti Božić", progovori više za sebe...
I. joj priđe s leđa (nije ga ni čula kad je ušao u kupaonicu).
"Oprosti", reče joj. "Sretan ti Božić, srce moje!"
Ona se nasmije i pruži mu obraz na poljubac.
I. čvrsto stisne svoju trudnu suprugu koja je i dalje gledala kroz prozor... Ona se nasloni na njega. Poželi tako ostati zauvijek.
Tri mjeseca kasnije rodio se moj stariji brat.