Postoji puno blagdanskih običaja koji nisu dio službene tradicije, ali su toliko uvriježeni u narodu, da su punopravni dijelovi domaće kulturne baštine.
Da ne duljim, nabrojat ću najznačajniju četvorku, poker blagdanskih aseva.
1. Kićenje božićnog bora (uz pravu blagdansku atmosferu)
Nije bitno o kojoj se vrsti zimzelenog stabla radi. Bitno je da na radiju svira nekakva lagana božićna pjesmica, koja stvara blagdansku atmosferu, i da se ukućani gadno posvađaju oko bora, a ako dođe do fizičkog obračuna - tim bolje. Znači, povodom neslaganja oko toga koja vrsta nakita se koristi, počne galama koja nadglasa božićne pjesmice s radija. Onda nakon toga krene spominjanje ljudske ispod-pojasne anatomije, što kulminira odgojnim šamarom, upućenim od gazde kuće, nekoj od uzdanica prenošenja božićne tradicije. Ako je uzdanica vješta u ekskivaži, slegnut će se ispod čelične pesnice, otrčati desetak metara od bora, i onda izbjegavati kuglice koje joj promašuju glavu za 2-3 centimetra.
U lošijoj varijanti, gazda kuće će potrošiti svu municiju s bora, pa će iščupati bor i, urlajući, otrčati za uzdanicom, a kasnije će, na traumi, lagat da "đava odnio i ovaj led pa mi se dite pokliznulo i slomilo kičmu".
U boljoj varijanti, uzdanica će pretrčavati ispred prozora pa će gazda kuglicom razbiti staklo, nakon čega će prešutno biti proglašen time-out, svi će šutke sjediti, ona muzika, o tome kako nas je Mali Isus ispunio blagdanskim raspoloženjem i donio mir u naša srca, i dalje će sviruckati iz radija, a onda će se svi ustati i nastaviti s kićenjem bora, dok će gazda šperpločom zatvarati rupu na prozoru, jer danas ni staklari ne rade.
2. Post (al' bitno da je dost')
Da odmah otklonimo nedoumice, post na Badnjak je dio tradicije, ali ne i katoličkih zakona. Kuha se bakalar, križanac između ribe i jelovine (termin posuđen od strica Kaže), koji treba namakat u vodi puno sati prije kuhanja, i još svašta nešto radit, a rezultat čak i nije loš, ako zanemarimo činjenicu da rečena riba smrdi ko kuga. Onda su, s obzirom da je post, svi gladni, pa udare po bakalaru ko da nema sutra (a ne da ima sutra, nego se tek sutra ozbiljno ždere) i pojedu svatko po 2-3 tanjura čorbe s bakalarom i krumpirima. A tradicija je tu da se poštuje, a po tradiciji riba mora u vinu plivat, pa se to dobro zalije vinom. Kako se za slanom ribom žeđa, zalije se po 2-3 puta.
Normalno, kako je post, a ima i dosta posla oko Božića, tako se za večeru samo podgrije ručak, tj. ostatak bakalara, koji, kao i neostatak, zapliva u vinu nakon toga.
Onda se ide po malo na polnoćku, utetura se u prepuni hram Božji, koji već dobrano smrdi po bakalaru, a sad će i po alkoholu, zapjeva se koja božićna, ili dalmatinska, najbolje za vrijeme pretvorbe (ne privatizacije, bezbožnici jedni, nego onog kad se kleči) pa se malobrojni trijezni sudionici polnoćke osjećaju ugroženo. Tek kad završi polnoćka, shvatit će što je ugroženost kad im počnu bacati petarde pod noge.
3. Nova Godina (ali stare navike)
Na Božić se ne puca. Barem se ne bi trebalo pucati, ali se petarde ipak bacaju. E, a to nije baš u skladu s običajima. Kao prvo, to je blagdan koji bi se trebao provesti u smirenoj atmosferi, posebno jer su svi umorni od svađe na Badnjak, a i zbog toga što treba ostati dovoljno petarda za Novu Godinu.
Ako petarda ne ostane, svaki pravi Hrvat tada posegne za djedovom kuburom, očevim pištoljem, ili vlastitim kalašnjikovom zaostalim iz Domovinskog rata. Onda oko deset do ponoć, jer ne može iščekat da vidi kako mu sredstvo za zaštitu obitelji funkcionira, izađe na balkon i počne pucat u zrak dok mu kažiprst ne otpadne. Pucnjava je toliko glasna da svi zaborave na božićne petarde i kasnije govore kako je Božić opet bio miran, za razliku od Nove Godine. To je, u neku ruku, i istina, ako za mišljenje pitamo osoblje hitne pomoći. Vozač vozila hitne pomoći će se, čak i polovicom veljače, nasmijati vrckastom narodu, koji svake Nove Godine dolazi po pomoć, nakon propucavanja zalutalim mecima.
4. Tri kralja (Tomislav, Krešimir, Zvonimir, a fale baštoni)
Neka odmah svima bude jasno: Božićni blagdani završavaju na Sveta Tri Kralja, a dan poslije (7. 1.) počinju "njihovi" božićni blagdani. Zbog toga svaka poštena obitelj poruča već pola sata prije podne, pa raskiti bor, i onda ga "itne" kroz prozor, da svi susjedi vide da mi slavimo naš, a ne "njihov" Božić. Na stranu to što dio "nihovih" božićnih običaja nije kićenje bora i što su do 1900. slavili Božić kad i mi Tri Kralja, ali ako ti baciš borić kroz prozor oko podne, onda nema nedoumica o tome tko si, što si i čiji si, a najgore je kad ima nedoumica. Žao mi je što neću doživjeti 2100. godinu, jer će se tada konačno Božići razmaknuti za jedan ekstra dan, pa ću na Tri kralja moć na miru ručat. Druga varijanta je da će pravoslavci konačno počet živjeti u skladu sa svojim imenom, pa će počet slaviti Božić kad pravo i pada, a onda ćemo im ustupiti kompletne blagdane. Da ne bude nedoumica.
Nema komentara:
Objavi komentar