„Mladi, napustimo Hrvatsku“, kaže naziv grupe na Fejsu koja,
čini mi se, iz dana u dan ima sve više članova. Isto tako mi se čini da je iz
dana u dan sve manje članova napušta – ne Hrvatsku, nego grupu, tj., ne čini mi
se da je članovi uopće napuštaju. Ako to i rade, moja je slobodna procjena da
ih je mizeran broj koji odlaze, dok se broj ovih koji je sve više lajkaju brzo
i sigurno povećava.
Ne mogu reći da me čudi: Hrvatska jednakom brzinom i
sigurnošću ide u krasni trokurac iz kojeg se nema namjeru (ili mogućnost) tako
brzo izvući. Možemo još fino počinit atentat na kojeg dobrog i pametnog
čovjeka, makar mi nijedan takav trenutno ne pada na pamet, ali na nekoga u
Hrvatskoj poput Đinđića u Srbiji prije koliko već godina i na magarcu smo sto
posto, bez ikakva prava da se ikad više usporedimo sa Srbijom tako da sebe
nazovemo boljima ili, nedajbože, pametnijima. Sve u svemu, uopće me ne čudi da mladi
(a mogli bi uskoro početi i stari) žele bezglavo pobjeći iz te države i
potisnuti sve osjećaje afekcije koje gaje prema domovini.
Ne znam uopće zašto sam toliko puta istaknula da me sve
navedeno ne čudi kad, kako je vjerojatno svima koji uopće ikad čitaju ovaj blog
jasno, zadnjih osam mjeseci ni sama ne živim tamo, iz identičnog razloga: faks
koji mi je dao diplomu jednako tako nije mi dao ništa osim spomenute. Ne mislim
da mi je morao osigurati zaposlenje odmah nakon diplome, ali godinu i skoro pol
dana je malo puno čekanja. Štoviše, iz vlastite struke ne poznajem nikoga tko
se igdje zaposlio preko natječaja, a da mu je to bilo prvo zapošljavanje, tako
da ne mislim da sam poseban slučaj. Radi se, jednostavno, o tome da Filozofski
fakultet već godinama ne zna puno o tržištu rada i ne pada mu na pamet provesti
nekakvu statistiku kojom bi se kvote upisa smanjile, barem na pojedine,
nedeficitarne skupine. Opet, da ne bih zvučala previše bahato, ne znam ni ja
ništa o spomenutoj statistici, ili barem ne u vidu nekakvih egzaktnih brojki,
ali guess what – mene nitko nije ni zaposlio i mogu si, još uvijek, priuštit
luksuz neznanja po pitanju nekih takvih stvari. Nisam zadovoljna, to je jedino
što znam, ali nažalost, da opet idem studirat, opet bih odabrala isto jer me ne
interesira previše stvari u životu, niti sam za previše stvari u životu
talentirana. Zbilja, Filozofski fakultet upisala sam iz čiste ljubavi, s jako
puno želje i nade, uz obveznu napomenu kako mi se vlastiti život u dobi od 18
godina činio besmislenim ne upišem li ga. Smiješno, ali istinito. Još uvijek
istinito, što je još smješnije.
Pa sam krenula raditi sve i svašta. „Maltane sam se i kurvala,“
odgovorila sam na pitanje sadašnjoj jako dragoj prijateljici prije cca pola
godine, dok smo prelazile cestu negdje između 59. ulice i Central Parka,
ostavljajući je u čudu na pola pješačkog prijelaza, toliko ušokiranu da mi je
tek nedavno priznala kako je još narednih par dana razmišljala „što je to jednu
curu natjeralo na kurvanje“. Ništa, evo, urbi et orbi: nisam se kurvala. Nisam
ni došla blizu toga.
Ali čistila sam fitness centar, recimo, sa svojom diplomom
doma, u ladici, ni blizu s pomišlju na to da bih je možda mogla uokviriti i
diviti joj se. Ne bih mogla, dragi Filozofski, i ne, nemam ti namjeru nikad
platit milijun kuna za troškove promocije, niti dodatna dva milijuna za neku
izdrkotinu poput diplome na latinskom. Sumnjam da će Filozofski propasti zbog
mojeg dišpeta ili da će ga, iti na ego-razini, ovakav jedan manifest
uvrijediti. I ne mora – mene je dovoljno povrijedilo za oboje. Ljubav moja,
Filozofski!
I tijekom tog mog ipak ne tako gigantski predugog perioda
nezaposlenosti s diplomom i rađenja svega i svačega (osim kurvanja), padalo mi
je na pamet stalno kako bih mogla napustiti Hrvatsku. Stvarno sam se potrudila:
počelo je s nekakvom prijavom Europskoj uniji koja je tražila prevoditelje.
Naravno, ni riječi, ni slova. Onda sam iskopala iz naftalina nekoliko
brazilskih firmi koje su mi tijekom godina i godina konsekutivnog prevođenja za
ambasadu Brazila ostavile svoje kontakte. Odaslala sam im mailova i mailova,
ali naravno, ni riječi ni slova. Pa mi se rodila spasonosna ideja da odem na
casting za cabin crew Emirata, gdje sam u zadnjem krugu ispala, bez feedbacka,
ali vjerojatno zato što sam prekfalificirana. Pa ovo pa ono...sve ne bih li
bila mlada koja je napustila Hrvatsku.
A onda mi se javila prijateljica koja je dvije godine
babysittala u Americi, s preporukom obitelji u kojoj živim sad. Ako sam nekad
dobila viziju anđela ili Gospe koja mi se ukazala s neba, bilo je to tada. Čak
sam razmotrila i prestanak pušenja u svrhu spomenutog posla i u roku od mjesec
dana, moja prijava za posao au pairke u New Yorku bila je zaprimljena te
odobrena. I to je bilo to – ja idem u New York!
Čitava poanta ovoga posta je sljedeća: živim u New Yorku
osam mjeseci i ne mogu reći da mi je loše. Pobrala sam neko životno iskustvo ,
istestirala vlastite psihičke granice, zavoljela djecu (o, da), zamrzila djecu
(o, da), uskoro ću dobiti Oxfordov certifikat za predavača engleskog strancima.
Vidjela sam neke gradove koje inače vjerojatno ne bih i što je najvažnije, moji
roditelji se zadnjih osam mjeseci ne znoje oko toga imam li od čega platiti
režije i imam li za kavu, jer za hranu se, hvala Bogu, stvarno uvijek imalo.
Moram priznati da se isplatilo biti mlada koja je napustila Hrvatsku. Ali samo
s te neke strane.
Urbi et orbi drugi put – ja ovdje nisam ni blizu sretna kao
u Hrvatskoj onih godinu i skoro pol dana nakon diplome, počesto s metlom u ruci
i na potplaćenim poslovima na kojima me šefovi jebu u zdrav mozak i s kojih se
doma vraćam pljunuti na diplomu s Ljubavi Moje Filozofskog. Jer ovdje na kraju
dana nemam ljude s kojima mogu jebat mater sistemu koji nas tjera da budemo
mladi koji napuštaju Hrvatsku. Da, imam ih nekoliko, ali ovaj grad je
TOLIIIIIIIIKOOOOOOOOOO JEBENO VELIK i toliko jebeno skup, da ako mi promakne
jedan vikend kad nisam vidjela tih svojih par ljudi, ja ću dva tjedna biti sama
u velikom gradu ili prištekana na svoj kompjuter, s kojeg onda pišem kojekakve
manifeste koje nitko osim mene ne razumije. Nitko osim mene i ljudi koji su prošli
(ili prolaze) identično. Ako i ne promakne taj jedan vikend, onda ću izići s
ljudima koji su, baš kao i ja, mrtvi umorni od radnog vremena jer to radno
vrijeme ne može biti 8 sati, nikako ne može, ako si želiš moći priuštiti
izlazak. I onda ćemo izići, u turbo super mega ultra kul Williamsburg, za koji
su svi ikad čuli, i jedna od nas će se rasplakat, jedna će umalo zaspati za
stolom jer je budna već sto godina, jer je ona iz neke vremenske zone koja joj,
želi li skajpati sa starcima, ne dopušta uz takvo radno vrijeme da baš svaku
večer ima luksuz spavanja. Jedna od nas će se napizditi jer u nekoliko navrata
nije mogla razgovarati s nas dvije jer je druga od nas bila željna razgovora na
materinskom jeziku pa se posvetila na 15 minuta isključivo meni. Jedna će
morati doma nakon 20 minuta jer joj je to zadnji vlak za Jersey... Sve u svemu,
nakon radnog tjedna, vratit ćemo se doma potpuno skurcane i s 40 dolara manje,
koliko NIKAD ne potrošimo na izlazak doma. Nikad toliko, u toj našoj groznoj,
očajnoj, depresivnoj Hrvatskoj u kojoj su ljudi jebeno sretni, samo zato što se
– imaju.
Danas sam opet vodila curice na neki dječji rođendan. Tamo
je bila i mama neke druge curice, Srpkinja koja je u NY došla prije desetak
godina. Došla je nakon što su joj iz trećeg pokušaja odobrili vizu. I nije
prošlo puno od početka razgovora do njenog pitanja: „Imaš li prijatelje ovdje?
Izlaziš li vani?“
Ja sam na to smuljala nešto o tome kako izlazim tu i tamo i
kako mi, zapravo, i nije toliko do izlazaka, a što se kava tiče, nema baš
vremena tijekom dana, a ovdje i nije toliki običaj da se ispijaju kave...
Vidjela sam joj negdje duboko iza zjenica da zna kako serem i lažem, da zna
koliko mi fali ispijanje kava i jedna piva nakon napornog tjedna s ljudima koji
vole jebat mater sistemu, baš kao i ja, ne toliko jebanja matere sistemu radi,
koliko radi zajedništva. Nije prošlo puno ni do njene izjave: „Znaš, ja sam sad
tu jer tu imam dijete i radim i navikla sam, ali...da mi se vratiti nazad,
dobro bih promislila hoću li doći. Jer svima nama treba pet godina dok se
naviknemo na život ovdje, a čak i kad se navikneš, i dalje ti negdje u primozgu
sve užasno nedostaje. Meni su prvih pet godina užasno nedostajali moji
prijatelji. Sad mi je bolje, sad mi više ne fale, ali ne zato što sam ovdje
stekla nove, nego zato što sam navikla. Tako da potpuno razumijem da želiš
natrag.“
Zanimljivo je da joj ni u jednom trenutku nisam rekla da
želim natrag. I isto tako, zanimljivo je da mi je iz cijelog razgovora ostalo
zvoniti u glavi samo: pet godina. P E T godina! Pet godina navikavanja?? Pa
koliko grozno mora biti na tom Balkanu da bi se netko bio spreman PET GODINA
navikavati na mizernu socijalizaciju?? Meni ne može biti toliko grozno, sve i
da mi nokte tamo čupaju. Pet godina je u mojem životu puno i ne, ne može mi
nitko reći da nije jer mi je i ovih osam mjeseci puno. Nije neizdrživo i da,
puno sam toga dobila s ovim, ali... ali... iako znam da ništa nisam propustila,
fali mi prizor tih nikakvih promjena doma, fali mi jebanje matere sistemu i
veselim se otkriću da je mojim prijateljicama kosa baš jako narasla. I da mi je nećak već drugi razred!
Urbi et orbi treći put – mladi, napustite Hrvatsku.
Napustite je ako vam je zbilja najgora stvar na svijetu ta što nemate posla.
Napustite je ako imate neki cilj i neki plan o tome što ćete raditi prilikom
tog napuštanja. Napustite je ako vas zbilja za nju ništa ne veže. Napustite je
ako je ne napuštate potpuno sami.
Ali nikad, ni u jednom trenutku nemojte očekivati da će vam
se s napuštanjem Hrvatske stvari vrtoglavo promijeniti, iako zbilja hoće:
nagore, barem u početku, nagore, barem prvih pet godina. Pa kad vas u
tuš-kabini vlastitog stana dočeka šaka kose nakon tuširanja i kad se zateknete
subotom navečer na fejsu (a to nije prva subota koju tako provodite!), sjetite
se koliko ste jako htjeli napustiti Hrvatsku. Tu našu groznu, depresivnu,
mizerno malu i tračerski nastrojenu vukojebinu, u kojoj ljudi toliko zdravo za
gotovo uzimaju činjenicu da se imaju, svaki dan.
I da – nemam egzaktne podatke i brojke, ali valjda si barem
luksuz neznanja još uvijek smijem priuštiti. Priušćuju si i luksuz totalnog
nemanja pojma ljudi koji mi se svaki dan iščuđavaju što se toliko neizmjerno
veselim ljetu i povratku. Doma.
Nema komentara:
Objavi komentar