Zagreb
Živim tu već skoro 13 godina i to je ujedno i mjesto u kojem najdulje živim. Pa ipak, teško da mogu nazvat Zagreb svojim gradom.
Ne postoje tipični Zagrepčani. Velika većina ljudi doselila je osobno, ili su tu tek prva rođena generacija, i sa sobom nose običaje, životni stil i gene nekih drugih dijelova Lijepe Naše, i susjedne nam Bosne i Hercegovine. Zbog toga sve predrasude prema Zagrepčanima, koje imaju neki od ostalih žitelja moje domovine, vrlo brzo padaju u vodu nakon što ovdje živiš par tjedana. Ovo je grad koji prilično revno prihvaća različitosti, u kojem postoje brojni sadržaji i u kojem je vrlo lako naći društvo koje ti odgovara, bez obzira na to koliko si drugačiji, čudan, specifičan ili "pomaknut".
Zapravo mislim da najviše mi, koji smo doselili, možemo osjetiti te prednosti grada Zagreba.
Međutim, kao što je uglavnom slučaj u životu, Zagreb nije idealan. Uvijek mi padaju na pamet dvije zamjerke. Prva je loše riješen i gust promet, što je objektivna činjenica, ali nešto za što smo, u prvom redu, "zaslužni" mi, došljaci. Drugi problem je klima koja nikad nije umjerena, ali to je samo moje subjektivno mišljenje.
Ali te dvije zamjerke nisu razlog zbog kojeg Zagreb nisam doživljavao kao svoj grad.
Ja sam soler. Poprilično se dobro podnosim sam sa sobom i, bez obzira na to koliko bio sam, nisam usamljen. Imam izgrađeno mišljenje, koje mijenjam pod različitim utjecajima, ali ne volim se svrstavati u ladice, ne volim se solidarizirati s drugim ljudima, ne volim da se drugi sa mnom solidariziraju i općenito ne volim pripadati grupacijama.
Svejedno, mislim da Zagrebu fali lokal-patriotizma. Mislim da moj osjećaj nepripadanja ovom gradu nije jedinstven i da drugi građani imaju sličan problem. Došljaci imaju miljun prigovora na Zagreb i potpuno je validno pitanje zbog čega se ne vrate u svoje rodno mjesto, ako su ovdje toliko nesretni. S druge strane, rođeni Zagrepčani samo kukaju kako je prije bilo bolje i njihova ljubav prema ovom gradu se uglavnom očituje kroz kritike prema došljacima. Ne generaliziram, nego samo konstatiram ono što je kod većine ljudi istina.
Pozitivni lokal-patriotizam je važan jer u kriznim i teškim situacijama daje ljudima osjećaj pripadnosti i zajedništva i uz taj osjećaj ljudi su spremniji pomoći sugrađaninu u nevolji. Pozitivni lokal-patriotizam gradi se na različite načine. Jedan primjer su sportski događaji, koji su u Zagrebu, uz rijetke izuzetke, uglavnom ignorirani. Drugi primjer su proslave datuma važnih za mjesto, kao što je slučaj u nekim manjim mjestima na dan sveca zaštitnika, a takve stvari u velikoj mjeri izostaju u Zagrebu. Treći primjer bi bili nekakvi tradicionalni kulturni događaji, kao što je u Varaždinu Špancir-fest, kad cijeli grad živi za te dane...
I kažem, meni, iako sam popriličan samoživi mrgud, svejedno fale takve stvari da bih baš osjetio pripadnost ovom gradu.
Ponos
Nikad nisam bio u "Povorci ponosa". U prvom redu zbog svoje nesklonosti da ulazim u nekakve grupacije koje bučno i agresivno ističu vlastito mišljenje po pitanju svega, bez da pitaju pripadnike tih grupacija slažu li se s tim službenim mišljenjem. Možda sam preciničan, ali uvijek mi padne na pamet citat Dana Simmonsa da je kvocjent inteligencije mase manji od najmanjeg kvocjenta inteligencije pojedinca u toj masi. A kao drugo, nisam komunist, a stalno sam imao dojam da hrpa ljudi isfurava simpatije prema bivšem sistemu, sudjelujući u takvoj povorci, iako je bivši sistem bio izrazito homofoban.
Međutim, uvijek sam deklarativno podržavao povorku, a i aktivno podržavao prava LGBT-osoba, pa sam ove godine odlučio sudjelovati. Na to me motivirala inicijativa da se ustavom homoseksualne osobe predstave kao građani drugog reda i kao netko čija bi, eventualna, bračna zajednica bila direktno u suprotnosti sa temeljem na kojem je izgrađena ova država, jedina koju imamo i jedina koju imaju njeni homoseksualni građani.
I tako, u subotu sam se pojavio s frendicom na Trgu Žrtava Fašizma. Išao sam zbog toga što sam imao moralnu obvezu, budući da sam bio poprilično glasan u vezi aktualne teme, iako mi se nije pretjerano išlo. Osjećao sam da moram i odlučio sam subotu popodne odvojiti u te svrhe.
Zagreb Pride
Došli smo u 2 i saznali da povorka kreće tek u 3. Otišli smo u kafić i popili kavu. Kafić je bio poprilično ispunjen, vjerojatno drugim sudionicima povorke i konobar je djelovao sretno jer mu se u to doba dana, po vrućini, vjerojatno ne bi pojavilo puno ljudi.
Prvi interesantan događaj, koji mi je zapeo za oko, bila je svatovska kolona koja je prošla pokraj "Džamije", mladenci koji oduševljeno mašu prema okupljenim sudionicima povorke i povorka koja ih pozdravlja mahanjem, aplauzom i tradicionalnim zviždaljkama. Vrlo lijepa obostrana gesta i pokazatelj kako tradicionalno vjenčanje savršeno dobro koegzistira s ljudima koji misle da je i alternativna varijanta braka moguća.
Malo po malo, povorka je krenula. Tek kad smo ušli u Jurišićevu, i kad smo vidjeli koliko je daleko odmakao početak povorke, a na Trgu Žrtava Fašizma još ima hrpa ljudi, shvatili smo da se radi o nečemu što se još uvijek nije dogodilo na "ovim prostorima" (politički korektan izraz za SFRJ, paralelno u uporabi s izrazom "Adria", kojeg koristi MTV).
Ispunili smo više od cijele Jurišićeve. Nismo se ni po čemu razlikovali od bilo koje druge skupine ljudi, okupljene iz ma kojeg razloga, osim po apsolutno pozitivnoj atmosferi i ponešto šarenijim bojama. Ljudi su izlazili na prozore. Neki su odmah mahali, na što su dobili aplauze i mahanje zauzvrat, neki su bili rezervirani s pozdravima, ali su kao odgovor na mahanje i osmijehe tisuća ljudi, koji su im slomili unutarnji otpor, morali uzvratiti mahanjem. Ljudi su prolazili cestom u suprotnom smjeru i pozdravljali povorku. Stariji ljudi, ljudi u ozbiljnim godinama, ljudi s djecom, parovi, samci - svi. Mašemo i aplaudiramo svim gledateljima, bili na prozorima ili sa strane, nekad čujemo druge da aplaudiraju pa se pridružimo iako još nismo opazili kome je aplauz upućen.
Došli smo do Trga, za koji sam čuo da je prije bio "uporište suprotne frakcije". Bio je okićen zastavama duginih boja, hrvatskom zastavom, zastavom grada Zagreba i zastavom EU.
Za razliku od dosadašnjih godina, tamo je povorka isto dočekana s oduševljenjem, s izuzetkom jedne žene u ozbiljnim godinama, koja je pljuvanjem prema povorci izazvala nelagodu i smirivanje od strane mlađe žene u njezinoj blizini. Jedina abominacija tog dana, unatoč tolikoj grupi "nastranih pedera".
U Ilici se dogodilo nešto što me stvarno dirnulo. Baka od kojih 80 godina, jedva se kreće, stoji uz cestu i aplaudira. Mi je gromoglasno pozdravljamo i frajer do mene joj se i nakloni. Vidi se da je sretna zbog toga i da se smiješi.
Dva specijalca, pokraj dućana s obućom, koriste priliku da obave šoping. Očigledno je da neće biti nikakvih incidenata jer nema ni govora o nikakvim sukobima ili negativnoj atmosferi. Imam dojam da bi se lakše očekivao incident prilikom vrtićke šetnje i prolaska pokraj igrališta konkurentskog vrtića.
Korak po korak, dolazimo do Zrinjevca. Pitam frajera pokraj mene koliko ima ljudi, budući da mi je ovo prvi put, a ionako nisam precizan s procjenama. Odgovara mi da je ovo sigurno rekord, ali mu se čini da nas ima pet tisuća, budući da je prošle godine bilo četiri. Kaže da ne vjeruje da nas ima šest.
I onda nas, sa službenog mikrofona dočeka obavijest: "Ima nas petnaest tisuća!" i to izazove apsolutnu euforiju, kakvu sam samo doživio na nogometnim utakmicama.
Kasnije smo slušali neki bend koji je svirao i sjedili na zrinjevačkoj travi, prošetali se do Trga po piće, na kraju otišli do Importanne centra i nije mi ni u jednom jedinom trenutku palo na pamet da bi nas netko mogao napasti ili krivo pogledati.
Bio sam od početka do kraja apsolutno pozitivno raspoložen. Atmosfera je bila toliko pozitivna, euforična i složna, da su me dojmovi držali do kraja vikenda. Išao sam na Zagreb Pride da podržim druge ljude, ali nisam ni sanjao da ću i sam dobiti nešto toliko vrijedno, pozitivno i korisno.
Znao sam da iskazujem zajedništvo s ljudima koji čine ovaj grad, znao sam da je ovaj grad poseban po tome što prihvaća različitosti i zbilja sam bio ponosan na Zagreb.
Na moj grad.
Nema komentara:
Objavi komentar