Postoje neka područja ljudske aktivnosti u koja se nitko ne
usudi miješati. Bez obzira na prirodu djelovanja, u običnom ih govoru,
metaforički dovitljivo, nazivamo "astrofizikom", "višom
matematikom", "rocket scienceom", "znanstvenom
fantastikom", "cepanjem atoma", "neurokirurgijom", "nuklearnom
fizikom"... ali ih nikad, ali baš nikad, ne nazivamo "lekturom".
Pa ni u šali.
Zašto je tome tako? Svima je jasno (pa čak i onoj reklami za
Ožujsko ili Karlovačko – meni je to sve isto) da smo nacija koja se kuži u
nogomet, politiku, proračun i – jezik. I to ne onaj teleći.
Kad biste kojim slučajem mogli doći (u posjed?!) platnih lista vodećih dnevnih i tjednih tiskovina, nemalo biste se iznenadili ugledavši,
negdje na začelju (pored kuhača kave, perača podova i klinaca zaduženih za
refile tekućih sapuna u WC-ima), mjesto troška, "lektora", s ciglih
600 eurića mjesečnog dohotka. Pa opet, kad treba utvrditi odgovornost, upravo
će taj vrijedni (naizgled neambiciozni) neimar podmetnuti leđa da na njima
netko drugi ustanovi krivnju.
Nakon više od 10 godina provedenih u branši – odgovorno tvrdim:
nema goreg posla od lektorskog. To je jedini posao u kojem se vide greške,
propusti, ne i ono dobro što ste učinili. Dok od govna radite pitu, netko vama
nadređen misli da "bacate oko", naziva vas "čitačem" koji
nikome nije potreban jer - bacite oko na koji ulomak ranije - pravi se Hrvat
kuži i u nogomet, i u BDP, pa kako ne bi u ije/je ili č i ć. Ionako je
svejedno. Pa kad treba stegnuti remen, po onoj staroj (meni omiljenoj) o tuđem
penisu i gloginjama, stegnut će ga prvo onome koji nikad nije "blizu oltara",
ali je zato dežurno smetalo, ono koje stavlja malo slovo kad svaki prosječan
Hrvat (spisatelj) misli da bi baš dobro leglo veliko, i gnjavi pošten narod
vokativom (pored živog nominativa – ne, padeži se ne mažu na kruh) nakon što ga
odvoji zarezom... Kad je Bog smišljao smetala, lektoru je dao osobit tretman.
Moraš ga imati, dio je osobne higijene, ali mu pravu svrhu ne znaš. Ako je
glavni urednik blistav osmijeh, a grafičar sjekutić gore lijevo, lektor mu dođe
nešto kao zubni konac... Da se mahne njime pred nosom kome zatreba, ali da nam
bude bitan kao, eto, zubni konac u dnevnoj rutini.
Frustrirane su to skupine ljudi, udubljene u ekrane, črčkaju
nešto flomasterima i olovkama, prepoznat ćete ih po crvenim tragovima na
prstima, kao pušača-kronera po žutim noktima. I uvijek, baš uvijek, lagat ćete
im koliko vremena imaju, nadajući se da u vaš tekst neće intervenirati uopće.
Pa da će, s vremenom, otpasti kao suhi list. Balast na stablu novinarske
kreativnosti... Pa nek' onda "baca oči" negdje drugdje. Za džaba. Jer
vi to zaslužujete! ;)
Nema komentara:
Objavi komentar