Svaki put kad čujem izjavu, ili varijaciju na temu izjave „živo
me zaboli za tuđe mišljenje“, jedan mali dio mene umre od smijeha, a onaj
drugi, znatno veći, umre od tuge. Tuge što uopće postoje stvorovi koji pokušavaju
lagati samima sebi i drugima.
„Kolega, to nije ni istina, a nekmoli da se lako dokaže,“
rekao je jednom neki profesor s PMF-a studentu koji je samouvjereno započeo
rečenicu s „lako se dokaže“, a onda prosuo notornu laž i dezinformaciju. Meni
se čini da bi sličan komentar komotno mogao popratiti i izjavu ovih lažova i
prevaranata iz prethodnog paragrafa.
Mene je stalo do toga što drugi ljudi govore o meni. Stalo
mi je i do toga što misle, ali ne do te mjere da bih ih pitala za mišljenje.
Dapače, toliko mi je stalo do njihova mišljenja, da bih rađe da ga zadrže sami
za sebe, nego da mene gnjave i kvare mi raspoloženje s njim. Ako pitam za
savjet ili eksplicitno tražim iskrenost, naravno da istu i očekujem, ali kad
dobijem iskreno mišljenje koje niti sam tražila, niti mi se sviđa, niti ima
ikakve veze s onim koji mi ga je dao, osjećam se dosta gore nego kad mi netko
uruči šamarčinu preko pola face. Barem mi se čini da se osjećam dosta gore nego
prilikom dobivanja šamara jer sam se, vrlo otvoreno, šamara tijekom života nadobivala
dosta manje negoli tuđih iskrenosti.
Jasno, ako sam prema nekom kreten i konstantno ga ugrožavam
vlastitom neobazrivošću ili zlobom, očekujem da me iskreno pošalje u rodno
mjesto i kaže mi svoje mišljenje. Ali ne vidim kako je točno neobazrivo npr.
pušenje daleko od ikoga kome bi moglo smetati (osim meni samoj) ili na mjestu
na kojem je dozvoljeno. Žali se vlasniku kafića, ne meni! Ne vidim kako je
neobazrivo od mene da se nakaradno oblačim ako to mene veseli. Ne vidim kako je
neobazrivo od mene da spominjem spolovila ili spolno općenje u svrhu figure
govora, a ne u svrhu vrijeđanja nekog. Yet somehow, nerijtko dobijem komentare
apropo svega navedenoga.
I dosta se često dogodi da reagiram na to ružno, a potom od
iste osobe dobijem komentar: „Ali šta te boli briga za tuđe mišljenje?“
Ma je li?
Znači, upravo si mi udijelio komentar koji bi meni trebao
značiti koliko i bruto društveni dohodak Nepala, ako ne i manje? A zašto si mi
ga onda udijelio? Smatraš li sebe toliko nebitnom figurom? Bojiš li se da će ti
usta srasti ako momentalno ne ispališ nešto u obliku rečenice, pa bila ona i
toliko nebitna da na nju onaj tko je čuje smije isključivo zijevnuti?
Nekako sumnjam u bilo koje od navedenih rješenja – prije će
biti da si šupak koji ide okolo i dijeli svoje iskreno mišljenje o stvarima
koje ga se ne tiču, enebili polučio željeni efekt, a to je da se dotična osoba
osjeća – LOŠE. I toliko si glup u kamuflaži svog nauma da si u stanju lagati
kako se smatraš nebitnim ili lažirati strah od sraštavanja usta.
Nerijetko uslijedi i još koji briljantan komentar, poput:“Ali
ti zapravo reagiraš zbog nekih svojih kompleksa.“
Ma hajde, Ajnštajne, kako li si samo to zaključio?
Kurčiš li se možda perceptivnošću po pitanju toga da ljudi
imaju komplekse? Hoćeš još jednu revolucionarnu vijest? Ljudi imaju dva
bubrega, u većini slučajeva! Kako bi bilo da i to učestalo ponavljaš? Možda
dobiješ Nobela za najviše izgovorenih rečenica po principu „state the obvious“.
Je, brate, imam komplekse. Imaš ih i ti. Imaju ih svi.
Razlika između tebe i mene je u tome što ja iza svojih stojim i ne pokušavam ih
izliječiti gomilom futilnih poteza, kao što je prozivanje drugih ljudi zbog
njihovih kompleksa u nadi da će tako njihovi postati tema razgovora umjesto
mojih. Uostalom, ako stvarno misliš da bi komplekse toliko trebalo skrivati,
koji kurac čačkaš po govnu? Ili ne misliš da je to strašno? Super onda – imam odličnu
igru za tebe: hodaj cestom i traži ljude u kolicima, vikni im u facu „hahaaaa,
ne možeš hodat, cripple, cripple, štipnem te za nipple, nja-nja-nja-njaaaa-njaaa...“
pa kad te pošalju u tri pizde materine, nevino ih pogledaj i reci: „Ali ti ne
cijeniš iskrenost i očito imaš neke komplekse.“
Imam komplekse.
Stalo mi je do tuđeg mišljenja.
Iz ta dva razloga, volim primati komplimente, a uvrede i
neugodnu iskrenost ne volim.
Jasno da nisam toliki nesigurni idiot da ću se do te mjere
mijenjati i prilagođavati društvu i lišavati se stvari koje me vesele samo zato
da ne bih koji put popila i verbalnu šamarčinu preko pola face, ali mi for sure
as fuck ne pada na pamet prestati reagirati na spomenute šamarčine. Mislim da
gutanje takvih reakcija vodi težim problemima sa želucem, opadanju kose,
osteoporozi, raku i onom najgorem – pretvaranju u šupčinu koji darežljivo
dijeli iskrenost normalnom svijetu, a da taj iskrenost uopće nije tražio.
Eto, toliko od mene.
A sad vas molim da lajkate jer ću inače prijeći cestu da
umrem. Sama. Na kiši. I čitat Hemingwaya.
Nema komentara:
Objavi komentar