RANJIVOST

 

Pokazivanje ranjivosti u ovom je društvu neprihvatljivo. Doduše, postoji garnizon ljudi koji na izazivanju sažaljenja grade životnu karijeru, materijalnu ili emocionalnu, svejedno. Ali oni nisu cool, a biti cool u ovom je društvu jedina prihvatljiva opcija.

Kako nemam instrumenata kojima bih potkrijepila svoju tvrdnju, jer niti se bavim sociološkim studijama niti mi je uzorak reprezentativan (čak i ako jest) - jer sam valjda u komunikaciji s okolinom opterećena vlastitim kulerstvom, a što remeti moj doživljaj „drugoga“ - posegnut ću za argumentacijom utemeljenom na Facebooku (kojeg li iznenađenja!).

Pa, bacimo oko na statuse svekolikog online pučanstva. Toliko pozitivne energije, instant zen-budizma, divljenja cvijeću, proljeću, jesenjim bojama, i lijepom danu (od Boga danu) svjedoči o tome da su ovaj svijet i ova država naseljeni nekom višom silom, reklo bi se Duhom Svetim ili nirvanom (kako kome paše), gdje nema nesretnih, zavidnih, sebičnih namčora, a u kostima osjećamo da – tome nije tako. Jer sve je zapravo pitanje vlastite razine samopouzdanja.

To da je samopouzdanje (ili nedostatak istog) jedina i najvažnija ljudska osobina notorna je činjenica. Ali – o tome psssst! Površno je, pa se ne broji.

Facebook nam također pokazuje da u svakom od nas čuči kompeticija, pa je radost to veća što je pomor susjedovih krava izraženiji. A radost raste proporcionalno s mogućnošću da njome vadimo mast nazovi prijateljima, poznanicima, onima kojima smo do jučer slali pozitivne misli u nekom površnom new age pogledu na svijet.

I u tome nema ništa loše. Ako nam je vlastiti altruizam poligon za dokazivanje, ljubav prema bližnjemu dobar okidač za prebrajanje lajkova, a vlastito široko srce najlakše punimo po šoping-centrima, to ne mora umanjiti našu pozitivu, ali – da ga jebeš – žestoko je dovodi u pitanje.

Tmurni oblak, čista emocija, priznavanje da postoji problem koji nije izvan nas, izazvan vanjskim utjecanjem planeta ili okrutnog spleta okolnosti, zapravo vodi u ozbiljnu introspekciju koja je to opasnija što smo samouvjereniji. Jer po njoj dublje kopamo, bez straha ili unatoč njemu. A iz tog procesa ne znamo kako ćemo izići – koliko promijenjeni, koliko svjesni da nismo dali sve od sebe, koliko (ne)spremni na, poslužimo se terminom popularne psihologije, „rad na sebi“.

A raditi na sebi nikako nije cool. Pokazuje ranjivost, nesavršenost, spremnost na žrtvu, prihvaćanje kritike, pa posredno gubljenje sebe. (Neš ti!) „Opasne“ aktivnosti koje nas razlikuju od, recimo, kokoši. Ona je samodostatna. Za sve ostalo tu su lajkovi, kimači glavama i zavrtanje očima... negdje iza leđa. Ili iza plota za koji se držimo kao onaj pijanac iz prežvakane sintagme.

I eto nas – vrtimo svoj kotačić kao hrčak u kavezu, ne pomičemo se s mjesta (jer se bojimo), donosimo odluke i projekcije brzo, pa još brže od njih odustajemo, sve u nadi da ćemo time dokazati koliko smo cool i samopouzdani, no – nitko nam ne vjeruje ni riječ. Jer maske se skidaju pred spavanje ili pred umivanje, kad god, ali skidaju se... A tad je manje važno što kaže selo. Ono i onako ima vlastite kotačiće, jeftine mehanizme prikrivanja kompleksa.

No, takvi životi nipošto nisu izgubljenji. Niti sam ja pozvana da ih gledam s visoka. Oni su sretni ili nesretni ovisno o dozi sreće koju nosimo u sebi, a za koju zbilja vjerujem da je zadana rođenjem (ili u prve tri koje su najvažnije), pa je teško promjenjiva snagom volje. Utoliko – zašto bismo se i trudili? Zašto bismo pokazivali ranjivost? Strahove? Emocije? Slušali umjesto da govorimo? Hodali za promjenu u tuđim cipelama?

Možda jedino – radi sebe. Jer mi to zaslužujemo.