Budući da se ubrajam u onu vrstu ljudi koja, čim sjedne za
volan, povikne: „Oho-ho, eto prilike za razgovor ugodni“ i pritom se maši
mobitela, logično je da me nekad snađe ruka pravde iliti zakona, a nakon što se
to dogodi više puta, čovjek se zapita (kao pokojni Dino): „Je li baš sve moralo
tako...?!“
Sigurno punjenje državnog budžeta, moglo bi se reći konstantno,
palo je velikim dijelom na nejaka pleća vozača poput mene koji - a jamče to
svojim...hm, redovitim prihodom - nikad nijedan škerac neće izvesti jer im je
telefon na uhu, i to zato što „znaju što čine“. Jer koga je ikad mobitel u ruci
spriječio da se suvereno prestroji ispred vozila djedice sa šeširom ili gospođe
s trajnom ondulacijom? Dapače, sve se to (i još mnogo toga) može izvesti jednom
rukom dok lamentiramo o bitku, biću i čizmicama na sniženju, parkiramo
gledajući u retrovizor, propuštamo pješake uz smiješak ili slijedimo Pacijenta
da vidimo iznenađenje na faci vozača kad ga zateknu radovi na cesti... Sve se
može kad se hoće – ljudski je mozak neistraženo područje, sposobno za rad na
više polja istodobno. No, Država je procijenila drukčije. Ona ista država koja
ograničava brzinu na besramno nisku, onu koju ne poštujete gotovo nikad da vas
djeca, stanovnici naseljenih mjesta, ne bi prestigla na svojim plastičnim
romobilima iz Super-truper-Konzuma.
Ali ne, Država kaže da ako ruke nisu u tuđim džepovima ili
prsti u pekmezu, onda pripadaju čvrsto volanu (i to obje), i – nemoj da mi se
netko dekoncentrira slučajno jer onda slijedi pitanje: „Ankice, što ćemo s
vama?“ Nikad „gospođo Tomić“, nikad „drugarice paćenice“, nikad... ma,
svejedno.
Kako zapravo ne volim ljude koji samo pljuju, a ne nude
rješenje (tu sam prilično slična Hrvoju Šalkoviću), evo pet vrijednih alternativnih
prijedloga koji će Državu i meni slične vozače spojiti u miroljubivu
koegzistenciju ili već što.
1.
AUTOMATIK: Nije ga Amerikanac, Japanac ili Švabo
izmislio da bi se rukama laprdalo po autu. Nego fino, upregni nogicu (dovoljna
ti je jedna), pa ruke drži tamo gdje im je mjesto: na 2 i na 10, molit ću
lijepo. I ne miči: od Mirlovića do Zagreba... neka se ona navlaka na harlekina
ili egzotičnu zmiju uspoti pod prstima. Ne daj se, Ines, godinama.
2.
ASISTENT U HRANJENJU: Ako već preskačeš doručak
kao najvažniji obrok, pa ti je obližnja pekarna raj na zemlji jer u stanu nisi
gladan, ali već na parkingu afanaješ od prianjanja želuca uz leđnu moždinu, ne
budi, oholi vozaču, lijen na put do posla (ili alternativno) povesti asistenta
u hranjenju. Štrudla se dokazano može jesti i iz tuđe ruke, a pravi asistent u
dva-tri će pokušaja usvojiti koliko treba nagnuti plastičnu bocu od pola litre
jogurta da te ne zalije po friško opeglanoj bijeloj košulji, a ipak ti podari
adekvatan srk.
3.
ŠMINKER: Ženama je ova stavka sama po sebi
jasna. Rijetko koja u kupaonici ima blagodat pravog, dnevnog svjetla. One lampe
koje ga fingiraju nikako nisu dobre – potenciraju bore, neželjene dlake, fleke,
prištiće i ostale saveznike vremena, pa ih rado izbjegavamo. Umjesto toga,
šminkamo se pod plafonjerom i – rezultat je divan. Kad se pogledamo u
retrovizoru (ovlaš, naravno), od tamo nas promotri:
a)
Indijanac
b)
transeksualac
c)
klaun Bumba (ovo sam prepisala s interneta)
d)
teta Jurka s rođakove svadbe
e)
matora s licem aligatora
...pa hitno moramo popraviti
nepopravljivo. U pomoć nam prilazi šminker, instant-rješenje iz gepeka koje će nas,
dok vozimo i ruke ne mičemo s volana, do prvog semafora pretvoriti u „prepoznatljivo
rješenje“. Da nas se majka ne stidi.
4.
EXECUTIVE COMMUNICATION MANAGER: Kako Država
nikad ne spava, tako ni semafor nije sigurno utočište. To znaju svi koji stanje
na društvenim mrežama provjeravaju čekajući zeleno. Kako provjeriti ni iz bliza
nije dovoljno, nego potrebu za reakcijom smatramo nasušnom, odvažit ćemo se na
pokoji komentar. E sad, industrija pametnih telefona toliko se sjatačila s
Državom da nabadamo po virtualnim tipkovnicama čak i kad se pomaknemo sa
semafora, što čak i prekaljeni vozači poput mene smatraju izrazito opasnom
radnjom. Da ne govorimo o tipfelerima koje pritom proizvodimo, što ako smo
profesionalni lektor, jamči doživotnu članarinu na Hrvatskom zavodu za
zapošljavanje. Zato je ovaj egzekjutiv za komunikacije nužan suputnik u
automobilu za četiri osobe.
5.
Ostaje nam još jedno mjesto, ali kako ne želimo
prebukirati vozilo (jer nosimo i jednu od onih torbi u koje stanu najosnovnije
potrepštine, a lako bi se pride strpale dvije štruce kruha i pola odojka), peti
ćemo element ostaviti neizostavnoj spravici, prigodnog naziva – ČEŠAČ NOSA.
Izgleda jednostavno: ručica, onako dojenačke
veličine, s kratkom nogicom, na čijem je dnu takozvani vakuum. Očistite
temeljito šoferšajbu iznutra i negdje u visini nosa (minus par centimetara koji
će se izgubiti naginjanjem prema ČN-u) zalijepite rečeni predmet. Kad vas u
vožnji zasvrbi nos, a poznato je da se to događa često, obično kao najava
skorašnje ljutnje, nagnite se spretno, sveudilj držeći obje ruke na volanu, i
počešite se koncentrirani na vožnju. S upotrebom ovog predmeta i ljutnja će se svesti
na minimum. Naime što? Policija više neće biti takva opasnost, što će od vas
učiniti rasterećenog vozača. A onda ćete primitivni, ali visookokorisni gadget
s vremenom moći potpuno ukloniti.
Kako nikome nije u interesu da osiromaši Državu, kojoj gro
ionako visi na sisi, svi ovi prijedlozi uključuju i anekse koji bi trebali
potaknuti protok novca, nov niz pametnih inovacija (poput etuija za češač nosa,
recimo) ili pojačan uvoz namirnica, jer toliku bratiju u svakom osobnom
automobilu treba nečim nahraniti (a zna se da mi ne proizvodimo). Gotovo da
pomislim kako se s ovih pet rješenja može riješiti zapravo štošta: novi će
ljudi biti u opticaju, izbjegnut će se štednja goriva skupnim prijevozima (jer
mjesta jednostavno nema), zbog čega će se na pumpe vratiti redovi... I tako. A uto
nam stižu i izbori.
Kada ćemo opet imati važnijih briga. O kojima ćemo morati
popričati jedni s drugima. Mobitelom. U vožnji.
Nema komentara:
Objavi komentar