Radujte se, narodi, ili Zašto mnogo volem da plačem...

Mi nemamo božićno drvce. U ovom stanu. Nikad. Odnosno, nikad ove dvije godine koliko ovdje slavim Božić. Imamo, doduše, tri čempresa na balkonu. Otac, Sin i Duh Sveti ih zovemo i uvijek na njih natandrčimo gomilu šizofrenih lampica.

„Pička li mu materina, da mu pička materina“, zaurlao je on prošle godine, odnosno, prošle zime, a negdje početkom ove godine, kad smo se drznuli ostaviti ih da izazivaju dobrosusjedsku epilepsiju negdje i nakon 7. siječnja pa je neka pijana jarunska balavurdija ili neki zalutali klošar odlučio dobrano zaleđenom grudom omesti naše mirno i tiho gledanje neke od nasilnih serija koje pratimo. Nekoliko se puta prošetao tamo-amo po balkonu, uzdignute šake, crven u licu i spreman da zaguti protivnika, a tada budući vjenčani kum i ja smo mu samo ponavljali da nek se smiri, da nek sjedne, da balavurdija... Istina, da je kojim slučajem balkonsko staklo poprimilo poznati paučina-uzorak, i ja bih sad vjerojatno već navlačila gojze i sumanuto lamatala nunčkama (kojima ne znam ništa do li točno to – lamatati). Ali, staklo je netaknuto, mularija je dala petama vjertra, a na VLC-u je stisnuta tipka space i nijedan kadar nismo propustili. I imamo svega: i piva, i čokolade i lampica. A i duha, očito. Stoga:“Ajde, smiri se, jebo sad to“.

Ali, jednom, kad budemo imali dijete, zna da ćemo morati imati drvce. I, da će mu pod drvce poklon donositi mali Isus himself, postojao on ili ne, bio on povijesna ili mitska ličnost i koje mu god namjere bile. U mojemu djetinjstvu, imao je samo jednu ulogu, a ta je bila prizentat se svakoga Badnjaka, negdje između 21.00 i 23.59, i ostaviti nešto za dežurnu deriščad. Thank you, JC, praise the Lord, kumbaya! Tako ćeš i s mojim deriščetom.

„I navijat će za Liverpool.“
„Za to me zaboli.“
„I slušat će Pipse.“
„...ako mora...“
„I nedjeljom ću ga tu i tamo odvest na Bundek, čisto da spozna različitosti.“
„Ni mrtav.“

Nebitno, sve to. S Bundekom ionako provociram. Ali, imat će bor i malog Isusa.

Meni je mali Isus jednom donio sito. Ono sito za brašno, da mogu skupa s mamom pravit kolače. Mislim da smo ih te godine i pravile skupa, za Novu godinu, jer za Božić su već bili napravljeni. Nekako, koliko se sjećam, oduvijek sam bila svjesna toga da poklone, zapravo, donose roditelji, ali sam htjela vjerovati da je to stvarno bio mali Isus. Kad nam je u ratu donio „Zabavnu matematiku“ i neku slikovnicu zvanu „Nemam vremena“ (mali Isus je te godine zaradio teži oblik depresije zvane „disibiodevesprve“ pa je, očito, pobenavio), konačno sam postala sigurna u to tko bira (i plaća, i pakira, i donosi) poklone.

„Barbara, ti znaš da to ja kupujem, jel' tako, ti znaš da nema pravog malog Isusa koji dolazi za Badnji dan?“ pitala je mama, a ja sam joj rekla da znam i da uopće nisam razočarana i da je super slikovnica. I stvarno je bila – pročitala sam je istu noć i sutra i prekosutra i svaki dan još godinama.

Voljela sam mamu i Božić. U toj kombinaciji osobito. Radila je uvijek sve da nam bude čaroban i stvarno, uvijek je i bio. Mogu bez imalo dvojbe reći da su čak i ti ratni Božići, od kojih je jedna Nova godina dočekana u šibenskom skloništu, bili u najgorem slučaju čisto ok i stvarno sretni. I rado ih se sjećam.

Jednom, negdje oko nečega što se tih godina zvalo „četnički božić“, bila je zračna uzbuna i dok su drugi klinci grabili igračke da ih ponesu kao razbibrigu do hotelskoga podruma, ja sam pružila ruku i prvo što sam zgrabila bio je čokoladni Djed Mraz. Sve te čokoladne ukrase, omotane šarenim folijama, nikad nisam jela jer sam vjerovala da ih treba čuvati jer možda dogodine bude još gore i nove ne dobijemo. I sve ispočetka, kako smo morali i s ukrasima za bor i sa svim ostalim.

„Barbara, zašto si u novim trapericama?“ pitala me mama koju godinu kasnije, dok sam se igrala na hodniku, i dalje u progonstvu.

„A šta ako bude uzbuna? I šta ako ja odem u staroj robi u podrum i nikad se više ne vratimo? Onda sam bezveze imala nove traperice“, objasnila sam joj, referirajući na one crvene plišane hlače na tirake i poderanu plišanu majicu s patkicom, u kojima sam zadnji (a srećom, i jedini, samo tko je to mogao znati) put izbjegla.

Nasmijala se i pustila me da se valjam u novim trapericama, prepričavajući svima kako sam mudra i kako sam u pravu. Toga se dana rodio narcisoidni poremećaj koji i danas, hvala na ptianju, bezuspješno liječim. Thanks, mom!

Nego, čokoladni Djed Mraz koji je sa mnom završio u hotelskom skloništu jednoga Božića, dobio je epitet „četničkog Djeda Mraza“ od nekog para baba koje su se slučajno zatekle u istoj podrumskoj sobi hotela Ivan u Solarisu. Cerečile su se i gledale me poprijeko, a ja sam se sramila. Da sam barem već tad bila narcisoidna – život bi mi bio nešto ugodniji tih nekoliko nacistički obojenih sati...

Sirena je označila kraj utakmice, rezultat nikoga nije zanimao i lijeno smo se povukli u sobe. Ostatka priče se ne sjećam. Ali mislim da je to bio posljednji put da smo uopće išli u sklonište i da je uslijedio period kad smo sirene komentirali riječima „roknite nas više, samo nek' završi“.

A Djeda Mraza sam otvorila nekoliko dana prije povratka u Siverić 1996. Spoznala sam tada da se bijela čokolada, ono što konvencionalno tako nazivamo, zove bijelom bez razloga i da je rat završio i da od toga dana nadalje više neću čuvati čokoladne ukrase.

Danas više uopće nisam sigurna hoće li biti rata ili neće. Odnosno, sigurna sam da hoće, samo je pitanje kad i ja se nadam da ga neću više doživjeti. Nadam se da neće ni moje dijete. Ali, ako ga doživi, imat će i drvce i maloga Isusa i čokoladnog Djeda Mraza kojeg će neminovno otvarati barem nakon mjesec dana postojanja. Jer mama će za onoga dogodine sigurno uštedjeti (a i za slikovnicu, jebo mamu pas ako neće).

Koja je poanta?

Nema je. Kupio mi muž danas čokoladnog Djeda Mraza da me, uspješno, razveseli. Djed je već obezglavljen, a ja sam i sjetna i sretna. I znam da imam srpski u naslovu i znam da imam mnoštvo engelskoga u tekstu. Ali radujte se, narodi. Svi narodi.