1.i osnovno – rodila
sam se drevna. Dobro, možda ne baš drevna, ali svakako sam rođena s mozgom
penzionera. Ne s voljom penzionera, ne sa (ne)sposobnostima penzionera, nego s
nekom vrstom penzionerskog pogleda na svijet. Drugim riječima, bila sam potpuno
skurcano dijete. Ne znam je li tome doprinio rat ili činjenica da sam se rodila
debela (4 i po kila, najveća beba u šibenskom rodilištu taj mjesec, molim da se
primi na znanje) ili činjenica da me mama umalo pobacila jer je u visokom
stupnju trudnoće gledala Carrie pa je na zadnju scenu doživjela neku vrstu
teškog šoka...sve u svemu, nemam pojma zašto, ali bila sam poprilično zabrinuta
za svijet i egzistenciju sebe i ljudi oko sebe. Najgore od svega mi je bilo kad
bih navečer išla spavati i nikako se nisam mogla oteti razmišljanju o tome kako
bi bilo da mama umre. Zvuči grozno i pokušavala sam se nagnati na to da
razmišljam o nečem drugom, ali nije mi polazilo za rukom pa bih zagnjurila
glavu u jastuk i isplakala onoliko suza koliko bi stalo u jastuk. Zamišljala
sam kako na sprovodu svi plaču, a najgluplje od svega je bilo što sam i mamu
zamišljala kako plače na vlastitom sprovodu. To bi me, nekako, uvjerilo da
mislim o pizdarijama pa bih brže bolje počela smišljat koliko ću feta kruha i
marmelade pojest za doručak i ima li Čokolina. U većini ga slučajeva nije bilo (vidi
raniju opasku o ratu) pa sam se vraćala na skurcanost i bivanje depresivnim
djetetom. Nadalje – imala sam rak dosta puta. Leukemiju ponajčešće, ne znam
zašto. Mislim da sam negdje pročitala kako se tu radi o raspadanju krvi i to mi
je bilo toliko gnjusno da sam jednostavno morala zamišljati kako je i onda
potiho umirati, bez da itko živ oko mene zna za to. S vremenom sam načula da
imanje raka ne boli (ne znam kako je tu misao itko normalan patentirao, ali
tako sam načula) pa sam bila još uvjerenija u to kako umirem od svih rakova jer
me ništa nije bolilo, dakle – odnio je vrag šalu, a onda sam u nekom periodu
zabrijala da imam i sidu, sve dok nisam čula da se ona ipak malo teže dobiva. Štošta
me brinulo, smatrala sam, npr., da novac kvari ljude, a do toga sam došla,
doduše dječojm, logikom prilikom prvog svjesnog posjeta Zagrebu i „napadanja“
od strane prosjaka sa svih strana. Zaključila sam kako mora da su u Zagrebu svi
bogati pa su onda i društvene razlike enormno velike i danima sam bila tužna,
do te mjere da sam u McDonald'su odbila balon koji mi je konobar dobronamjerno
ponudio. Mene balon nije naročito veselio i svi su zaključili kako glumatam da
sam odrasla pa neću balon, a zapravo se samo radilo o tome da sam bila tužna i
žalosna zbog one neke Romkinje koja je vani žicala za mlijeko. Sve u svemu –
jedan toliko nerazigran, preventivno svijetom razočaran mozak, da je teško
mogao opstati u tijelu djeteta te sam jedva čekala odrasti kako bih mogla
nekako i sama doprinijeti boljitku društva. Žao mi je što je s odrastanjem
pomalo umro i taj neki bezuvjetni altruizam, ne u potpunosti, ali dovoljno da
boljitku ne doprinosim koliko sam nekad naivno i dječji mislila da hoću.
2.pijenje kave –
mama me navukla na kavu kad sam imala devet godina i tako je dolazak bilo kojeg
gosta kavopije u naše kućanstvo bio popraćen zgražanjem. Zanimale su me priče o
novčanim problemima, o tome tko je trudan, tko se ubio i ko se razvodi pa sam
redovito prisustvovala odraslim druženjima. Počesto bih dala i komentar na
tuđeg muža i kao je stvarno šovinjara, a nerijetko se događalo i da dam svoje
mišljenje o Miloševiću. Takve su stvari bile ili odobravane ili popraćene
hihotanjem starmaloj, ali pijenje je kave redovito bilo popraćeno zgražanjem.
Još ako bi mama ulila samo malo kave, to je nekako i prolazilo, ali koji put bi
zaboravila da nismo same pa bi nagnula ko da nema sutra i u moju šalicu. Tada
bi redovito slijedio komentar: „Ma daj, Albina, kapnide joj bar zericu mlika,
šta je ovo?!“ i ja ne znam kome bi bilo neugodnije, mami ili meni. Mami vjerojatno,
ali nije ni meni bilo svejedno. Onda bi ona kapnula zericu mlijeka, a ja tu
kavu više ne bih skoro ni pogledala jer sam se osjećala povrijeđeno što me se
tretira kao dijete, dočim imam već dovoljno godina da, očito, sudjelujem u
raspravama tipa treba li legalizirati abortus i je li on ista stvar što i
eutanazija, ali se zato smatra nevjerojatno kontroverznom činjenica da sam
ovisna o kofeinu. S odrastanjem me i dalje pratilo zgražanje apropo toga koliko
kava pijem dnevno, ali poznajem barem nekoliko ljudi koji ih piju u jednakoj
mjeri. Nitko, međutim, nije počeo s pijenjem kave bitno ranije nego što je
počeo s ovulacijom ili bacanjem pogleda u dekoltee suučenica. Danas taj podatak
rado spomenem i nije mi neugodno promatrati zgranute poglede oko sebe. Volim
misliti – ma „volim“... MISLIM da je moja mama u svojoj ćaknutosti bila
dobronamjerna navukavši me na meračenje uz kavu i da mi je to priuštilo
nemjerljivo puno više kvalitetnih trenutaka provedenih uz nju nego što su ih imali
neki drugi odrasli dok su bili djeca, a koji na koncu nisu ništa manje ovisni o
kavi nego ja. Ako ništa drugo,
zahvaljujući kavi dosta sam brzo shvatila da djecu ne donose rode i brokule te
da od crnog napitka nikad nikome nije narastao rep.
3.protivljenje
autoritetima – nije mi to ni danas strano i nije da se ponosim spomenutom
sklonošću jer je izrazito nepraktična. Stvar je u tome da se ne volim protiviti
autoritetima samo zato što su autoriteti, nego me uopće njihov položaj ne
sprečava u tome da ih pošaljem u trokurac ako su, uz bivanje autoritetima,
šupci. To je glupo i to je pokazatelj moje osobne neinteligencije, ali to je
tako i ja tu ne mogu puno. Ne kažem da ne mogu ništa – radim puno po tom
pitanju i, recimo, već više od dvije godine nisam nijednog svog šefa poslala u
rečeni trokurac, a ni u jednostruki kurac. No, problem kod bivanja djetetom bio
je taj što, makoliko ja znala da sam u pravu i makoliko lijepo artikulirala to
što želim reći, autoriteti su u većini slučajeva bili:
a) fizički puno jači od mene. Jednom sam pobrala
šamarčinu (sa zakašnjenjem od par dana, ali sam skoro pa sigurna da je došla
zato) jer sam jednoj profesorici, uz podsmijeh i kolutanje očima, pojasnila
kako strofa i stih nisu sinonimi. Podsmjehivala sam se i kolutala očima zato
što je i ona prethodno bila bahata prema meni, ali to nije bio dovoljno dobar
razlog pa sam dobila šamar par dana poslije, iz, tobože, sasvim drugog razloga,
nepostojećeg, nikom jasnog razloga. Nikom, osim meni, kojoj se još vrtilo u
glavi od kolutanja očima par dana ranije i koju su facijalni mišići još uvijek
boljeli od karikiranog smijanja. Odvratan sam stvor bila, stoji. Ali ja sam
znala zašto, isto kako i danas znam zašto, samo što to ipak sve skupa izvedem
malo inteligentnije, a i vjerojatnost da će netko prema tebi biti bahat i k
tome fizički jači pa te time razjarit, dosta je manja.
b) u znatno čvršćim odnosima s njihovim autoritetima,
nego li ja s njihovim autoritetima – drugim riječima, svaki će ravnatelj (u
moje doba) prije stati na stranu učitelja kretena, nego li na stranu bahatog
učenika koji je u pravu. Ma čak i ako nije bahat. Jedina jedinica koju sam
dobila iz matematike imala je korijen u tome što sam znala matematiku bolje od
učiteljice i nakon što sam joj argumentirano objasnila zašto iz ispita moram
dobiti četiri, a ne tri, ona mi je spičila jedinicu, uz opasku „ma znaš šta,
mala, nećeš ti mene učit moj posao“. Problem djeteta je u tome da ne može na to
reagirati čupanjem kontrolnog dotičnoj iz ruke i marširanjem u ured ravnatelja,
isključivo iz straha zbog ispiranja mozga rečenicom „škola je ODGOJNO obrazovna
ustanova pa je lijepo ponašanje ipak na prvom mjestu“ , dočim kao odrasla osoba
to možeš ipak malo lakše napraviti, pa ako šef ili koji god nadređeni i nema
autoritet, uvijek ga možeš ocrnit preko nekog bloga, preko nekih medija ili
kojim god drugim putevima do kojih ne znaš i ne možeš doći kad si pićukavac
maleni. Recimo, problem sličan tome kad sam dobila jedan iz matematike (i došla
kući ultimativno posramljena), na faksu sam bez problema riješila razgovorom s
profesorom. Ne, nije kao pravi odrasli priznao da je u krivu, samo se
predomislio nakon rečenice: „Mislim da se pročelnik odsjeka nikako neće
oduševit činjenicom da ste me sad nepravedno srušili, a vi kako hoćete.“ Izišla
sam s dvojkom.
c) u kontaktu s mojim roditeljima – koliko god moji
roditelji često mislili da sam u pravu (a stvarno su to većinom mislili),
toliko su ipak roditelji staroga kova i nikako im se ne da stajati na stranu
svog djeteta kad je sukob s autoritetima u pitanju. To je išlo do te mjere da
su im autoriteti, dobro poznajući moje roditelje, počesto lagali kako bi
postigli svoj cilj. Recimo, profesor povijesti u osnovnoj me jako volio (usput,
iako je u ovoj priči negativac, rado ga se sjetim kao vrhunskog profesora) i iz
nekog razloga je mislio da sam baš talentirana za povijest (ne znam kako se
biva talentiranim za povijest, ali eto, on je to stvarno mislio). Tri godine me
gnjavio i tlačio i emocionalno ucjenjivao, samo zato što sam prvu godinu imala
pet iz povijesti, pa kad mi je krajem osmog razreda dojadilo sažalijevat ga,
odlučila sam imati čvrstu četvorku i posvetit se drugim stvarima koje su me
zanimale. Npr. šminkanju. Ili čitanju Zelaznyja. Ili skidanju Metallice i Doris
Dragović na klaviru. U svakom slučaju, uopće mi se više nije dalo učiti
povijest. Shvativši kako me ulovila žešća kurcobolja i kako ne reagiram više na
njegove teleće poglede i kataklizmički razočarane ispade, spomenuti profesor
dočekao je mog starog na nekoj utakmici lokalnog kluba i bezočno mu lagao da
upravo PADAM NA POPRAVNI iz povijesti i da je krucijalno odraditi ozbiljan
razgovor sa mnom o mojim radnim navikama i odgovornosti koja je negdje netragom
preko noći nestala. Stari je problijedio i šutke kimao glavom, po dolasku doma odradio
preporučeni razgovor sa mnom i potpuno ignorirao moje urlanje o tome kako
profesor laže i kako iz povijesti imam četiri i kako me on, moj vlastiti stari,
upravo iznevjerio jer je baš on taj koji me naučio da se oko učenja godina
napamet ne treba pretjerano uzbuđivati. Jedva sam čekala odrasti i maknuti se
negdje gdje profesori neće imati pojma ni kako se ja zovem dok mi ne otvore
indeks, a nekmoli kako se zovu, kako izgledaju i koje klubove vole moji
roditelji, enebili ih onda mogli dočekati na utakmicama (a znamo kako su ljudi
tamo emotivni i ranjivi i bez ozbiljnih razgovora) i lagati kako sam izrod
vlastite loze i ultimativno razočaranje školskog osoblja, o kojem se uz cigare
i ratluk po zbornicama prepričavaju šokantne horor priče i slažu intervencije
za spas mladog čeljadeta koje je tako opako zastranilo.
Eto, to su samo neki od razloga zašto sam jedva čekala
odrasti. Ima toga definitivno još, kao što je političko i ateističko „autanje“
bez straha od osude i tome slično. Naravno da me s vremena na vrijeme uhvati
nostalgija za djetinjstvom (to se osobito događa prilikom plaćanja računa ili
prilikom bilo kakvog kačenja s birokracijom), ali čim me lakomisleno ulovi od-kolijevke-pa-do-groba-... osjećaj,
samo se prisjetim brojne stoke koju sam morala gledati svaki dan iz svoje
zadnje školske klupe i skupa s ostatkom razreda patiti zato što sam, uz ljepotu
i mladost, još i pametnija od većine te stoke (a doista sam se, pukom
slučajnošću, zatekla u reprezentativnim razredima, zbog čega su nam samo
rijetke face među profesorima odavale verbalno priznanje). I to me vrlo brzo
prizove zdravom razumu pa guštam u vlastitoj odraslosti.
Nema komentara:
Objavi komentar