1.Youtube videa s
netalentiranom djecom ili kućnim ljubimcima – da mi je kuna za svaki takav
koji mi se pojavi na News Feedu! Što je najgore, tu i tamo pogledam neki od tih
videa i stvarno se ne mogu odlučit koji su mi gori, ovi s djecom ili ovi s
ljubimcima. Nemam ništa protiv videa u kojima su djeca jako impresivna i po nečem
drugačija, ali kad mi blene u kameru i kaže tu i tamo „mmmmmmbaba, ba...da da
da da da...“ uz obvezno obilato slinjenje i pogled iz malog mozga, moram priznat
da mi se život zgadi. Općenito, male bebe i tinejdžeri su mi katastrofa – glupi
su, smrde i nijednima ne možeš dokazat da ništa ne znaju. Srećom, tinejdžera
nemam među prijateljima, a i ne divi se cijeli svijet njihovom vrištanju i smrđenju
po tramvajima. Ima ta jedna stranica gdje majke beba istovremeno tvrde kako su
užasno plemenite samim time što im se ne gadi mijenjat tuđe pelene, i pokazuju
na sve načine da bi jedna drugoj oči povadile, a ja ne kužim točno zašto. Koji
put se natječu koja je više fakulteta istovremeno završila i usput provela
vrijeme sa svojom djecom, koji put koja bolje kuha,koji put koja je brže
vratila dobru liniju nakon poroda. I ne daju ni slučajno jedna drugoj priznanje
da je neka od njih dviju (ili više) bolja.Strava i užas! Toliko miroljubivi i
plemeniti stvorovi da je to čudo Isusovo.
Ovi, pak, s ljubimcima se stvarno iskreno dive jedni
drugima, ali meni su, brate mili, isto tako dosadni. Pas i mačka u većini videa
ne rade ama baš ništa posebno, međutim, svi moramo glumit da su upravo
odsvirali klavir, rekli „I love you“ i bili preslatki jer trče, kao da bi nešto
drugo trebali raditi. I to ide na izravnu štetu videa u kojima se zapravo nešto
zanimljivo i dogodi, a ljudi poput mene ih izignoriraju jer očekuju dosadu pa
ostanu zakinuti za zbilja hvalevrijedno iskustvo.
I da nadodam – ne znam kako se deklinira „video“.
2.Umjetnost –
točnije, potreba za lijepljenjem ili nelijepljenje te etikete. Čemu to služi
može li mi itko objasniti? Zašto je bitno kad nešto čitaš, gledaš, slušaš ili
stvaraš je li to visokovrijedno ili nije? Ako gledam film, hoću da on kod mene
poluči zadovoljstvo odgledanim, ako slušam muziku, hoću da mi čini uhu da se
osjeća dobro. Isto je i s knjigama. Ne poričem da su neke stvari originalnije
od drugih, a ako su samim time i ugodne, većina će im se zadiviti više nego
ugodnima i manje originalnima. Nije mi, međutim, nikako jasno zašto je određena
slika bez imalo talenta i duše naslikana vrijedna milijune i milijune, a njen
autor je dobio status vrhunskoga umjetnika. Bio je čak nedavno i onaj neki
testić sa žvrljotinama djece i slikama modernih umjetnika gdje rješavatelj
testa mora pogoditi što je čije djelo. Naravno da većina puši di stigne!
Čak i ako stavim na stranu to da osobno nimalo ne cijenim
modernu, a ni većinu drugih umjetnosti, najviše od svega me boli spočitavanje
kvalitete ljudima koji pišu turbo folk. Kad kažem turbo folk, mislim na ono što
se sviđa širokim masama. Zašto je Tonči Huljić toliko podcijenjen? Pa čovjek
svoj posao obavlja vrhunski već toliki niz godina, okreće pare i ne gubi
publiku. Halo? Nije li to svojevrsna sposobnost zbog koje bi ga trebalo
hvaliti? Očito nije jer kad se, s vremena na vrijeme pojavi kakva Remi, dobit
će tone obožavatelja, mahom ljudi koji također nisu nikad bili uspješni koliko
su očekivali da će biti. Umjetnika, takozvanih.
Usput, da je Vuka s Wall Streeta kojim slučajem napravio
James Carmeron, bio bi popljuvan sa svih strana. Jer Cameron je turbo folk.
3.Sve što vole mladi
– ne. Apsolutno ne. Bolje mi je puno toga što vole stari. Evo, npr., stvari
koje dosta mladih voli, a mene nikad nisu naročito dirale, čak i kad sam bila
ful mlada: Colonia, David Guetta, slike, brzina, botuni, tequilla, uggsice,
samostojeće čarape (otkako su mi jednom pale oko gležnja prilikom čekanja na
punom semaforu kod Učiteljske akademije pa sam tadašnjem objektu čežnje u sobu došla
blatnjave noge), dočekati svitanje, spavati na tuđem kauču s još osamnaest
jednako mrtvih pijanih ljudi i smrdit na usta ujutro u nedostatku četkice za
zube i s maskarom do koljena, one night standovi, vjenčanja (još kad mi kažu „al'
bit će ti mladih!“), solarij, grupna putovanja na duže od tri dana (još kad mi
kažu „al' bit će ti mladih!“), vatromet, petarde (je, puklo je, pa šta? Di si
bio devesprve?), urnebesne komedije, romantične komedije, ratni filmovi,
preferiranje Cliffa Burtona u odnosu na sve druge basiste ikad, a sve zato što
je mlad umro, Jim Morrison, Elemental, gumeni bomboni i muškarci s dugom kosom.
Vjerojatno ima toga još, ali ovo je za prvu ruku sasvim dovoljno.
4.Vicevi – ne znam
koji točno element viceva mi je najgori: to što su većinom neduhoviti, to što
već u samom startu znam „ajme, sad ću se morat jako smijat, inače će pričatelju
biti grozno neugodno“ ili to što se vrlo često ne uspijem niti na silu nasmijat
pa onda jedno pet sekundi moram gledati onaj izraz face...kako da ga najbolje
opišem? Ono kad osoba ispriča vic, ima zamrznuti osmijeh i ne umire sam od
smijeha jer to nije cool, ali zato izgleda kao da je netko stisnuo hold taman
sekundu prije nego što se prepolovio od vlastite duhovitosti, gleda te u oči i
čeka da ispališ rafal hahahaova pa da on može mentalno posegnuti za činelama i
lupiti „param-pam-pššššš!“, ali se to sve skupa ne dogodi. Grozno. Jezivo. Ne
znam nijednu duhovitu osobu koja priča viceve, vjerojatno znam još manje
neduhovitih osoba koje vic ispričaju dobro, a najmanje znam dobrih viceva. Ako
i postoje, meni je većina promakla jer mi se u trenutku početka vica dogodi
isto ono što mi se dogodi kad vidim video s bebama i ljubimcima – mozak mi se
spontano isključi i sve mi promakne. Šteta. Baš šteta.
5.Balašević.
Nema komentara:
Objavi komentar