nedjelja, 26. travnja 2020.

Poštar lakog sna

-Tata, daj mi vodice.
To mi kaže sjedeći u kutu sobe, potištenog izraza lica, i šokira me.
Da, znao je reći "tata", ali nikad nije rekao ništa osim toga, a o povezivanju u rečenicu da i ne govorim.
Pao mi je ogromni kamen sa srca, jer već godinu dana oboje strepimo, otkad smo otkrili da ga ne zanima niti gledanje u oči, a govor da i ne spominjemo.

U tom trenutku se probudim i stvari se vrate natrag u normalu. On zna govorit, ali samo "tata", u ispravnom kontekstu. To mi ne laska i mislim se jesam li baš trebao inzistirat na toj pizdariji. Da je, recimo, prva (i jedina) riječ koju je naučio bila "gladan", život bi mu bio lakši. Ali svaki put kad bi ga kupao učio sam ga da kaže "tata". I evo, naučio je, ali samo to.

Voli lego kockice i može ih slagat do u nedogled. Dobro, zapravo dok se toranj ne sruši, a on oplače uz proteste hudoj gravitaciji. Voli slagati i neke magnetne didaktičke slagalice, ali se ne miri s tim da pozitivni magnetski pol ne privlači drugi pozitivni magnetski pol. Protestira nad takvom magnetskom silom.
Još nek se naljuti na jaku i slabu silu, i bit će ljut na sve fundamentalne fizičke sile. Možda i s pravom.

Sjećam se kad sam ga prvi put vidio. Derao se ko sumanut i uopće nije izgledao kao da će mu komunikacija bit problem.

Snovi baš znaju bit zajebani jer se mozak trudi da me uvjeri da ovaj put stvarno ne sanjam. A svaki put sanjam. Tj. svaki put kad se neki tako veliki pomak dogodi - sanjam. Ima i malih pomaka. Recimo, gledanje u oči mu više ne predstavlja problem. Naučio je govorit i "mama", a onda je, nakon silnih napora i mojih ideja da je zapravo on skloniji brojevima, naučio govorit i "tiiiiii", i to nakon što mu ja kažem "jedan, dva". Ne znam zašto baš to radi, ali kao da mi želi dat do znanja da mu mozak funkcionira. Možda je zato jedno vrijeme igrao i didaktičke slagalice na iPadu. Tu me je stvarno šokirao koliko mu dobro ide, i jedino tu se nisam probudio.

-Tata, kad idemo kući?
-U petak idemo u Zadar, a tek onda kući. A je li tebi draže tu, u Zadru, ili kući?
-Kući.
-I meni isto.

Otrčim do Irene, svo vrijeme nabijam kemijsku olovku u nadlanicu, do krvi, samo da se uvjerim u to da ovo nije san.
-Irena, ako ovo sanjam ja ću stvarno poludit. Ali stvarno.
-Ne sanjaš, zašto?

Zajeban je mozak. Baš bih volio da nikad ne sanjam, ali to tako ne ide. Snove ne biramo.
Spavanje mi je postalo toliko stresno da moram pit tablete za spavanje. Nakljukam se i odlično! Ali me onda zna probudit junior, kojem se upravo, u tri po noći, srušio toranj od legića pa plače, a onda mu moram pomagat onako nokautiran, a to stvarno nije jednostavno.
Ali svejedno, imam izbor ili tablete, ili bdijenje, a sutra su na redu novi porazi i pobjede, a ako želim smanjit udio poraza u tom koktelu, tablete su jedini izbor. Pa udri!

-Sest, pet, cetri, tiiii, dva, jedan!

Nisam ni ja veslo sisao. Kad priča složene rečenice po pedeseti put, od kojih je zadnjih četrdeset i devet bilo u snu, Okamova britva mi govori da i ovaj put sanjam. Zato se mozak dosjeti pa mi uvali brojeve. Brojeve i kurčinu pa popušim.
Ali ovaj put san ipak izgleda dovoljno realan i nakon buđenja pa me ne uhvati očaj. Dat ću sve od sebe da ga naučim još koji broj, a prvo mu pokušavam objasnit značenje broja tri. Evo, iz onih didaktičkih igara na iPadu pouzdano znam da je u stanju brojat do tri.

Šetamo oko jezera. Tu i tamo ga vodim za ruku, a nekad ne želi pa ga moram stavit na ramena i tako nađemo kompromis. Zna se baš jako derat u frustraciji. To me je znalo brinuti zbog prolaznika, koji gledaju trogodišnjeg derana bez imalo kućnog odgoja. Onda sam se prestao brinuti i samo čekam da mi neko nešto prigovori, da se iživim.
S tim u svezi pjevam, dok tamo šetamo. On voli muziku pa mu pjevam Naftu od Leta 3. To ima onaj dio s uzvikom "Tata!" pa mu se sviđa jer mu konačno dođe i nešto njemu poznato, slično kao kad ja na njemačkom čujem "kuplung", ili tako nešto. Kad završi dio o pranju muda, nastavim s "Poštarem lakog sna", a to me totalno baci u melankoliju, kao i svaka stvar od Pipsa, otkad smo emigrirali.

-Tata, šta radiš?
-Evo, kucam na kompu.
-A zašto plačeš?
-Pa zato šta ti govoriš.
-Nije mi jasno. Ti želiš da govorim, ja sad govorim, a ti plačeš. Zašto?
-Plačem od sriće.