Ciljano sam se u životu napila dvaput.
Kad kažem "ciljano", mislim "namjerno", "intencionalno", "radeći to zato da bih postigla stanje pijanstva".
Ne volim biti pijana. Volim osjećaj kontrole, a kad sam pijana, nemam taj osjećaj.
Nemojte me shvatit pogrešno - napila sam se ja dosta više od dvaput, no uglavnom je to bilo tako da sam krivo procijenila koliko mogu popit jer tome i nisam toliko vična. Nagnem, vučem, zabavljam se... a onda rigam (ali nikad izvan WC školjke ili lavora) , i tako skoro svaki put. Imala sam jednom jedan blackout, od absintha, jednom jednu ozljedu od viskija i jedan poljubac s osobom koja mi nije bila napeta.
Kod tog zadnjeg počela sam ozbiljno paziti jer se u životu rijetko čega bojim više nego spolne bolesti, a ako se pijana mogu poljubit s nekim tko mi je gadan, onda Bog dragi zna šta mogu s nekim tko mi nije.
Usput - ozljeda od viskija nije bila ozljeda od viskija kako to na prvo čitanje zvuči, nego od koktela koji se u Klubu studenata FFZg zvao Isusovo porođenje jer ga je netko "kreirao" za Božić. Ja u životu ništa gore nisam probala, barem od stvari koje bi kao trebale biti ukusne.
Uglavnom, kako je došlo do toga da ja to popijem, nemam pojma, ali meni su narasla četiri propelera, tako sam se osjećala.
Imala sam bocu punu viskija koju sam trebala u ruksaku odnijeti do Krivog puta, što sam skoro uspješno i napravila, ali mi je putem od Faksa do tamo palo na pamet radit zvijezdu na jednoj ruci pa me ruksak prevagnuo na zemlju. Razbila sam se ko pička. Bila sam sama, nije bilo publike, tako da nije kurčenje bilo posrijedi; meni se zbilja, genuino, iskreno radila zvijezda na jednoj ruci.
To je moja ozljeda od viskija.
Drugo intencionalno pijanstvo izvela sam negdje u proljeće... ja mislim 2010.
Dečko kojeg sam zbilja voljela vrlo mi je pristojno dao do znanja da on nikad neće htjeti biti moj dečko, i da mu je zbilja žao zbog toga, ali da on to stvarno nikad neće htjeti.
Mene je to iz nekog razloga užasno zaboljelo jer sam si godinama tripovala da nema nitko bolji i da me ruka Božja dotakla zato što me on pogledao, iako - iz sadašnje perspektive - ne mogu se točno sjetit odakle mi uopće ta ideja.
Nevertheless, u tom trenu, mene je ta ideja držala nekih pet godina i trebala mi je eksplicitna rečenica "Ja tebe ne bi za curu" da shvatim.
U trenutku kad sam odradila taj razgovor, bila sam blizu svoje sestre koja mi je rekla da sam strašno hrabra jer sam uopće poduzela inicijativu odradit taj razgovor, i da mi se divi, i da nek sad odem van zabavit se s frendicama.
Ja sam otišla vani, ali bilo je sve samo ne zabavno: dok su se moje frendice zabavljale, ja sam - intencionalno - natakala u sebe sve što je postojalo i plakala, plakala, plakala, plakala, plakala...
Sutradan sam bila mamuran, ali sam znala da je gotovo.
"Ja tebe ne bi za curu", sto litara svega, i to je to - case closed.
Or not: sretnemo se mi pola godine poslije, ja preboljela sve, friško pofarbana i opuštena, boli me svaki kurac za svaki kurac. Valjda je to privlačno, so here we go again, ali ovoga puta malo me manje iznenadilo kako je završilo pa ne da se nisam napila, nego sam razvalila razgovor za posao u nekoj školi, a onda ipak odlučila predat papire za Ameriku i odselit, zauvijek.
Kako to i inače biva, taman kad sam si tako posložila stvari, moj sadašnji muž - koji mi je bio so cool od prvog trena kad sam ga ugledala, ali je imao curu, a ja sam true feminist pa ne diram tuđeg muškarca - ovlaš me obavijestio o tome da je solo. Ja na tu izjavu nisam ni trepnula, ali sam u sebi u slow-motion stilu trčala Nasipom na one Vangelisove vatrene kočije (ili je to ipak Vuco?) i yada yada yada, Dora danas ima dvije godine i deset mjeseci. Počeli smo s problemom veze na daljinu, razmišljajući o tome kako je život strašan jer smo se upoznali u krivo vrijeme.
New York's got nothing on you, babe.
New York ne pravi tako slatku dicu.
Prvo moje namjerno pijanstvo bilo je kad je Ona poginula.
Ona je bila moja prijateljica, za koju su - nakon smrti - svi počeli govoriti da je bila sveta žena, ali znamo da nije. Zar je morala biti?
Bila je tračava, često bezobrazna, uvijek opterećena time tko ima koliko para.
Uz sve to, bila je dobra prijateljica, pametna i nadasve zabavna. Kad je poginula, meni je toliko išlo na živce što nariču i svetkuju je čak i oni koji su je mrzili. Odmah, isti dan, tamo u njenoj sobi na Cvjetnom.
Ja sam otišla u svoju sobu, moja dobra cima Marta grlila me pa je onda otišla negdje za vikend. Predvečer, zazvonio mi je alarm kao podsjetnik da moram otići do Nje, da dovršimo prezentaciju za Cvijet sa raskršća koji moramo izlagati u ponedjeljak u osam ujutro, na kolegiju Novija hrvatska književnost.
U tom trenutku, htjela sam samo zaspati, ali nisam mogla, pa sam otišla po gajbu pive i pila i plakala, plakala, plakala... Bila sam dugo pijana i nisam mogla zaspati. Nikad uzaludnijeg lokanja, to ću ti reć.
Prekosutra je bio sprovod, a onda je uslijedio višemjesečni period mojeg neizlaženja, nedruženja, kašnjenja na sva predavanja, najmanje kila u životu, užasnog tena i plakanja do dugo u noć, dok mi jedna profa s portugalskog nije rekla "čuvajte živce - neće vam ovako pokidani pomoći da vratite prijateljicu".
Nikada se nije vratila, ni u snove, ni na javu, ali barem sam ja vratila živce. Ili barem volim misliti da sam ih vratila.
Hands down najgori trenutak u mom životu, zasad, kad sam se baš jako htjela napiti, bio je dok sam dojila, pa se zato nisam napila (ni bez "na"), a nakon tog trenutka uslijedili su brojni kad sam plakala, plakala, plakala, ali se nisam ni slučajno ni namjerno napila.
Onaj dan, kad je bio potres, Dora je flipnula pa sam strusila dosta gina, ali ne bih to nazvala napijanjem jer:
a) nisam bila pijana,
b) imam dijete i moj život više nije moj, stoga ne treba biti previše dramatičan. Dovoljno je drame svako jutro.
Koja je poanta ove crtice?
Pa, nema je.
Samo to da mi čašica, zapravo, nije posve mrska, a i da negdje, u bespućima Gmaila imam nepročitan Njen mail, u kojemu mi je poslala svoj dio prezentacije, taman nekad prije nego što je otišla u kobni izlazak.
Subject je nešto u stilu "Cvijet sa raskršća - sori što te jebem sad s ovim", a ja, ako ga ikad budem otvarala, mislim da ću se morati treći put intencionalno napiti.
Kad kažem "ciljano", mislim "namjerno", "intencionalno", "radeći to zato da bih postigla stanje pijanstva".
Ne volim biti pijana. Volim osjećaj kontrole, a kad sam pijana, nemam taj osjećaj.
Nemojte me shvatit pogrešno - napila sam se ja dosta više od dvaput, no uglavnom je to bilo tako da sam krivo procijenila koliko mogu popit jer tome i nisam toliko vična. Nagnem, vučem, zabavljam se... a onda rigam (ali nikad izvan WC školjke ili lavora) , i tako skoro svaki put. Imala sam jednom jedan blackout, od absintha, jednom jednu ozljedu od viskija i jedan poljubac s osobom koja mi nije bila napeta.
Kod tog zadnjeg počela sam ozbiljno paziti jer se u životu rijetko čega bojim više nego spolne bolesti, a ako se pijana mogu poljubit s nekim tko mi je gadan, onda Bog dragi zna šta mogu s nekim tko mi nije.
Usput - ozljeda od viskija nije bila ozljeda od viskija kako to na prvo čitanje zvuči, nego od koktela koji se u Klubu studenata FFZg zvao Isusovo porođenje jer ga je netko "kreirao" za Božić. Ja u životu ništa gore nisam probala, barem od stvari koje bi kao trebale biti ukusne.
Uglavnom, kako je došlo do toga da ja to popijem, nemam pojma, ali meni su narasla četiri propelera, tako sam se osjećala.
Imala sam bocu punu viskija koju sam trebala u ruksaku odnijeti do Krivog puta, što sam skoro uspješno i napravila, ali mi je putem od Faksa do tamo palo na pamet radit zvijezdu na jednoj ruci pa me ruksak prevagnuo na zemlju. Razbila sam se ko pička. Bila sam sama, nije bilo publike, tako da nije kurčenje bilo posrijedi; meni se zbilja, genuino, iskreno radila zvijezda na jednoj ruci.
To je moja ozljeda od viskija.
Drugo intencionalno pijanstvo izvela sam negdje u proljeće... ja mislim 2010.
Dečko kojeg sam zbilja voljela vrlo mi je pristojno dao do znanja da on nikad neće htjeti biti moj dečko, i da mu je zbilja žao zbog toga, ali da on to stvarno nikad neće htjeti.
Mene je to iz nekog razloga užasno zaboljelo jer sam si godinama tripovala da nema nitko bolji i da me ruka Božja dotakla zato što me on pogledao, iako - iz sadašnje perspektive - ne mogu se točno sjetit odakle mi uopće ta ideja.
Nevertheless, u tom trenu, mene je ta ideja držala nekih pet godina i trebala mi je eksplicitna rečenica "Ja tebe ne bi za curu" da shvatim.
U trenutku kad sam odradila taj razgovor, bila sam blizu svoje sestre koja mi je rekla da sam strašno hrabra jer sam uopće poduzela inicijativu odradit taj razgovor, i da mi se divi, i da nek sad odem van zabavit se s frendicama.
Ja sam otišla vani, ali bilo je sve samo ne zabavno: dok su se moje frendice zabavljale, ja sam - intencionalno - natakala u sebe sve što je postojalo i plakala, plakala, plakala, plakala, plakala...
Sutradan sam bila mamuran, ali sam znala da je gotovo.
"Ja tebe ne bi za curu", sto litara svega, i to je to - case closed.
Or not: sretnemo se mi pola godine poslije, ja preboljela sve, friško pofarbana i opuštena, boli me svaki kurac za svaki kurac. Valjda je to privlačno, so here we go again, ali ovoga puta malo me manje iznenadilo kako je završilo pa ne da se nisam napila, nego sam razvalila razgovor za posao u nekoj školi, a onda ipak odlučila predat papire za Ameriku i odselit, zauvijek.
Kako to i inače biva, taman kad sam si tako posložila stvari, moj sadašnji muž - koji mi je bio so cool od prvog trena kad sam ga ugledala, ali je imao curu, a ja sam true feminist pa ne diram tuđeg muškarca - ovlaš me obavijestio o tome da je solo. Ja na tu izjavu nisam ni trepnula, ali sam u sebi u slow-motion stilu trčala Nasipom na one Vangelisove vatrene kočije (ili je to ipak Vuco?) i yada yada yada, Dora danas ima dvije godine i deset mjeseci. Počeli smo s problemom veze na daljinu, razmišljajući o tome kako je život strašan jer smo se upoznali u krivo vrijeme.
New York's got nothing on you, babe.
New York ne pravi tako slatku dicu.
Prvo moje namjerno pijanstvo bilo je kad je Ona poginula.
Ona je bila moja prijateljica, za koju su - nakon smrti - svi počeli govoriti da je bila sveta žena, ali znamo da nije. Zar je morala biti?
Bila je tračava, često bezobrazna, uvijek opterećena time tko ima koliko para.
Uz sve to, bila je dobra prijateljica, pametna i nadasve zabavna. Kad je poginula, meni je toliko išlo na živce što nariču i svetkuju je čak i oni koji su je mrzili. Odmah, isti dan, tamo u njenoj sobi na Cvjetnom.
Ja sam otišla u svoju sobu, moja dobra cima Marta grlila me pa je onda otišla negdje za vikend. Predvečer, zazvonio mi je alarm kao podsjetnik da moram otići do Nje, da dovršimo prezentaciju za Cvijet sa raskršća koji moramo izlagati u ponedjeljak u osam ujutro, na kolegiju Novija hrvatska književnost.
U tom trenutku, htjela sam samo zaspati, ali nisam mogla, pa sam otišla po gajbu pive i pila i plakala, plakala, plakala... Bila sam dugo pijana i nisam mogla zaspati. Nikad uzaludnijeg lokanja, to ću ti reć.
Prekosutra je bio sprovod, a onda je uslijedio višemjesečni period mojeg neizlaženja, nedruženja, kašnjenja na sva predavanja, najmanje kila u životu, užasnog tena i plakanja do dugo u noć, dok mi jedna profa s portugalskog nije rekla "čuvajte živce - neće vam ovako pokidani pomoći da vratite prijateljicu".
Nikada se nije vratila, ni u snove, ni na javu, ali barem sam ja vratila živce. Ili barem volim misliti da sam ih vratila.
Hands down najgori trenutak u mom životu, zasad, kad sam se baš jako htjela napiti, bio je dok sam dojila, pa se zato nisam napila (ni bez "na"), a nakon tog trenutka uslijedili su brojni kad sam plakala, plakala, plakala, ali se nisam ni slučajno ni namjerno napila.
Onaj dan, kad je bio potres, Dora je flipnula pa sam strusila dosta gina, ali ne bih to nazvala napijanjem jer:
a) nisam bila pijana,
b) imam dijete i moj život više nije moj, stoga ne treba biti previše dramatičan. Dovoljno je drame svako jutro.
Koja je poanta ove crtice?
Pa, nema je.
Samo to da mi čašica, zapravo, nije posve mrska, a i da negdje, u bespućima Gmaila imam nepročitan Njen mail, u kojemu mi je poslala svoj dio prezentacije, taman nekad prije nego što je otišla u kobni izlazak.
Subject je nešto u stilu "Cvijet sa raskršća - sori što te jebem sad s ovim", a ja, ako ga ikad budem otvarala, mislim da ću se morati treći put intencionalno napiti.
Nema komentara:
Objavi komentar