Mala žena

„Maj mader iz smol vomen...bat big mader!“ rekao je jednom moj stari nekom svećeniku, gostu naše proširene obitelji, prilikom nekog većeg slavlja. Kako mi je stari tih godina iz nekog razloga jezivo išao na živce, tako mi je i ova njegova izjava bila samo još jedan u nizu od povoda da ga godinama kasnije ismijavam.

„BAT BIG MADR!!!“ oponašala sam ga kasnije u četiri oka, dok smo skupa sjedili na rubu babinog vrta i gledali prema Trlabetuši. Crvenio se tada, jadan moj stari, nesvjestan činjenice da je odgojio derište koje ga, zapravo, nema ama baš nikakva razloga ismijavati jer mu je engleski (koji je jedva ikad učio) loš, a rečenica, na koncu, istinita.

Baba Anka bila je žena izrazito niska rasta, duge, rijetke i sijede kose, vječito kombinirane sa špagom jednake dužine, kako bi pletenicu mogla učiniti nešto debljom od mišjega repa. Morala je tu svaki dan biti pletenica, pomno spletena i povijena tako da ne proviruje ispod šudara, nekog smeđeg sa šarama, ponekad sivkastog, ali vječito lijepo uparenog s kućnom haljinom koju bi nosila.

„Curica ni na bunar ne ide nepočešljana!“ podviknula je jednom na mene kad sam se drznula u Solarisu, za vrijeme rata, otići do dućana čupava, s kosom punom morske soli i bilo me sram. Osjećala sam se kao ne-žena, postiđena ispred svoje starošću i bolešću ovjenčane babe, a koja ipak ima znatno više strpljenja i snage za uplitanje kose u najuredniju pletenicu.

Nešto kasnije, postalo mi je jasno koliko je stvarno vjerovala u to da curica nikad ne smije biti nepočešljana, kad je sve oko sebe na najlljepši mogući način ucjenjivala da je se svaki dan dotjera; kapitulirala je pred bolešću i starošću  i više nije mogla sama.

„Majko, sad ću te okrenit na ovu stranu, jel' može?“ rekla joj je teta Seka.

„Pa kako na tu?“ pitala je baba zbunjeno.

„Da možeš gledat prema nama, a ne u zid.“

„Ma prema zidu ti mene...bolje nego da dvaput istu stranu češljaš.“ pojasnila je u čemu je problem.

Ja sam, za to vrijeme, obitavala negdje na relaciji između Zadra i Zagreba, trčeći s jednog prijemnog ispita na drugi i časteći obitelj izjavama poput „ako ne prođem prijemni, možete me potražiti u rijeci Savi“, kako već i priliči derištu koje ne razmišlja o tome da se trenutno događa još nešto osim njegova prijemnog. Npr., to da je baba Anka na samrti i da nikakve šale i pošalice o vlastitoj samrti ne zabavljaju onog istog starog koji je jednom za nju rekao da je smol vomen bat big mader. Onog istog starog koji je svima zaprijetio da do mene ni slučajno ne smije dospjeti glas o babinoj samrti jer sam ionako živčana zbog prijemnog.

Smiješno to možda zvuči, ali tako to nekako ide u našoj obitelji. Tomići su čudne biljke pa neki od njih cijeli život kriju za koji klub navijaju da im to ne bi povrijedilo brata, neki od njih lažu obiteljskim prijateljima da je did Antiša još uvijek živ kako ih ne bi strefilo, a neki su umrli ne znajući da im je kći završila u bolnici zbog trovanja plinom. Nježna jedna, nimalo poremećena obitelj, sklona lažima, koliko god one sulude bile, i koliko se god, na koncu, uopće ne radilo o tragedijama.

„Volovi!“ urliknula je moja baba na svojoj smrtnoj postelji kad sam, položivši prijemni i upisavši Filozofski, prvi put došla u Siverić i nabacila najodmorniji mogući osmijeh prilikom posjeta babi; kako rekoh, laganje za tuđe dobro odlično nam ide, skoro da je genetski ukodirano.

„Ko?“ pitala sam.

„Pa ovi šta te šalju iz Zadra u Zagreb...iz Zagreba u Zadar...Moju Barbaru! Pa da si ti neka tuka, ja ne bi ništa rekla, al ovaj mozak!“

„Baba,“ smijala sam se prigušeno skupa s ostatkom rodbine, „tako to nekako ide – nisu samo mene slali, nego sve koji oće na ta dva fakulteta. Mora se!“

„E, pa tebe nisu tribali!“ viknula je opet „Volovi!“

Baba Anka bila je žena izrazito niska rasta, a ja sam nekako tek pred kraj počela shvaćati da ono big mader ne prikazuje samo podatak da je rodila sedmero djece, već i činjenicu da joj je objektivnost strana do te mjere da zbilja vjeruje kako su baš njezini potomci najbolji i najpametniji.

„I najlipši!“ dodala bi sigurno jer, kako rekoh, bilo joj je važno da curice ni na bunar ne idu nepočeščjane.

Kad sam je zadnji put vidjela, previjala se, što od bolova, što od straha, u krevetu šibenske bolnice. Oko usana su joj se skupile različite skorene tekućine, a oči su joj, jedva otvorene, skakale s jednog na drugo od nas prisutnih. Više se ne sjećam tko je sve bio prisutan, ali znam da sam pogledom što više pokušavala obuhvatiti sve one cijevi i prozore i druge bolesnike, samo da ne bih gledala prema njoj.

„Šta, malo ti je nije baš gušt gledat, a?“ nasmijao se moj brat, kao što se  inače voli nasmijati kad se boji da će zaplakati.

„Pa bilo je i lipših prizora...“ pojasnila sam smijući se i sama.

Kad se primirila, sestra i ja smo otišle, a nešto kasnije smo naumile opet je posjetiti.

Tada smo na cesti susrele brata, kako se vozi iz suprotnog smjera i kako nam motira da je zaspala. Zaspala u neprenesenom značenju, makar je komotno moglo biti i drugačije.

Iduće jutro, javili su nam da je umrla.

Moj brat ju je zadnji vidio. Ispričao nam je kako ju je držao za ruku, vrtio joj vjenčani prsten i molio s njom i ja sam znala da je ona sigurno na trenutak zaboravila gdje je i kako to nije njezina kuća i kako to nisu njezini lancuni i kako joj kosa, ni sa jedne strane, nije počešljana. Bila je smol vomen bat big mader, danas sam u to sigurna, jer kome bi drugom uspjelo zauvijek zaspati uz riječi koje ti najviše znače, a dolaze od potomka kojem znače samo tebe?

Noć nakon njezina sprovoda, sanjala sam isto što sam sanjala i godnama kasnije, a tako i noćas, pa me ponukalo na pisanje: sanjala sam njezinu kuću u Siveriću, i kako je vozim u invalidskim kolicima, jer ne može hodati, tamo-amo po dvorištu, da gleda Petrovo polje, da gleda bijele ovce u daljini i da se zadnji put divi zalasku sunca. I kako se smije, skupa sa mnom, i kako je grlim s leđa, jako je grlim, jer ionako je sve boli.

I probudila sam se s rukama stisnutima gdje je u snu bila, negdje oko mojih ključnih kostiju, prekriženima u oblik nečeg što se čini kao ogroman perec, i osjećala sam starački miris njezine sijede kose, kombinirane s dugim špagom u najuredniju pletenicu jer curica ni na bunar ne ide nepočešljana (pa kako bi onda tek Bogu na istinu?!).

Lako je pjevati kad ne slijedi pedaliranje

„Moje pjesme, moji snovi,

Moje pjesme, moji snovi.

Taj je film u osam i po,

u četvrtak, sutra jeeeee.“

Stihovi i glazba ovog uratka, koji je očito nastao jedne davne srijede u prošlom stoljeću, potpisuju Jelena Prpa i Ankica Tomić. Tko potpisuje koji dio, više se ne sjećam. U to sam vrijeme još biciklom išla u školu (ili izvanškolske aktivnosti) jer mi je ćaća sagradio kuću u Nedođiji koja gravitira Drnišu, što bi moj društveni život svelo na minimum da nisam svladala vožnju bicikla po buri, kiši i mraku, a sve u svrhu preživljavanja. OK, pretjerujem, Siverić je pitoreskno mjesto, osobito u proljeće, kad se sve zazeleni, a ljubičica ima uokolo kao da ih netko krišom sadi dok se ljudi sklanjaju od zimske bure, jutarnje slane i općenito depresije – pa one spremno izmigolje iz zemlje taman kad se u čovjeku ponovo probudi želja za životom. A depresije su svuda iste, tužne, čemerne i bez snage da se pokrenemo, jednako u Zagrebu, Dalmatinskoj zagoru, New Yorku i, valjda Kuala Lumpuru. Uglavnom, Siverić treba prezimiti kao što treba i Drniš, jer duge su zime ondje, na plus više stupnjeva Celzijevih, ali onih koje bura uvuče do potkošulje, pa se hladnoća nastani u ramenima i škini. Zato, kad zapupa, moj Siverić postaje arkadično odredište, doduše bez proplanaka na kojima obitavaju janjad (njima je mjesto negdje drugo, za što sad nije ni vrijeme ni mjesto) i pokoja dadilja s buljukom raspjevane djece. Možda su mi baš zato bili egzotični (ne janjci, raspjevana djeca).

Da me se ne bi shvatilo krivo (ako netko ima afiniteta za shvaćanje mene kao osobe i moje obitelji kao... jelte, obitelji), kod nas se isto rado pjevalo. Oš božićne, oš partizanske, oš dalmatinske dok se vozimo prema mojem ranom odredištu... Ali, to je već neka druga priča.

Vratimo se, stoga, pjesmici s početka. Kako li smo to moja rodica i ja osjetile potrebu u song pretvoriti film koji se songovima jedino i bavi, upitat će se svaki, ili barem neki, podozrivi čitatelj. Sredinom osamdesetih u Drnišu je još radilo kino. Redovito se pohodilo, posebno tijekom relativnih premijera koje bi k nama došle sa svega godinu ili dvije zakašnjenja. Socijalizam je to bio, okrutni.  Top Gun s delayem. Spomenuti ćaća koji je kuću sagradio u Nedođiji koja gravitira Drnišu, nije bio neki opak lik. Nije radio razliku između mene i brata kad nas je trebalo puštati u izlazak ili bilo kamo navečer. Njemu se jednostavno nije dalo dežurati kod telefona, odlaziti po nas, „razvažati nas okolo“, a bio je prenervozan za spavanje dok ne dođemo kući (pa da se on naspava ko čovik). Zato nas je rado držao pod ključem. (Pretjerujem, hiperbola je moje omiljeno sredstvo. Dvaput sam padala iz nje.) Problem kina riješio se jednostavno nešto kasnije, nekoliko godina nakon „Mojih pjesama i još više mojih snova“, kad mi je brat dao savjet, nešto u stilu: „Nikad ne pitaš mogu li u kino, nego mu kažeš da večeras ideš. Na šta će on odgovoriti: dobro.“ I bi tako. No, kad imaš 12 ili 12 i po, teško se dovijaš takvim dvojbenim rješenjima, iskren si i mali, pa pitaš roditelje možeš li u kino, i to na, danas me sram reći, „inkriminirajući“ mjuzikl iz njihove mladosti.

Iščekivao se taj četvrtak danima, skladala se i pjesmica u njegovu čast, pjevale smo je Jelena i ja cijelo popodne. Bio nam je to nekakav final countdown, oduševljenje pred oduševljenje koje su nam najavile naše matere... (a zna se da Srzićkama nema ravnih kad se pusti glas).

I da skratim, u kinu sam vrlo brzo stekla pojam o vremenu, kao što Robert Wise nije, pa se uzvrpoljila svjesna da 174 minute u mojem roditeljskom domu neće proći nezapaženo.

I tako, sjela sam na bicikl i lagano, pedalirajući, krenula kući. Naravno, nakon odgledane 174 minute i blic recenzije filma na platou pokraj drniškog kina.

Buba stare proizvodnje ima karakterističan zvuk. Svatko čiji je ćaća imao taj auto ili ga je možda vozio i sam, dobro zna kako njegovo „prprprprprprrrrrrr“ nije nimalo nalik na druge „pr-prove“, automobilske, brodske ili one što ih proizvode mopedi različite proizvodnje. Ovaj se „pr-pr“ nadaleko prepoznaje. A cesta od Siverića do Drniša prilično je prazna i mračna, pa zvuk plave bube čuješ i dok je ne vidiš.

Pedaliram ja tako dugom, blagom, ali upornom uzbrdicom (za poznavatelje: od pumpne stanice do Vinarije), a rođeni mi otac dolazi ususret. Pada lagana kišica, a čini mi se i da puše... (Ne izmišljam ovo dramaturgije radi, tako se sjećam.) Stari dolazi do mene, farovi auta mi bodu oči, pa dok se zaustavlja, ja gledam u kapljice koje pršću pred upaljenim svjetlima.

„Zapamtit ćeš kad si bila u kinu“, kaže mi kroz prozor bube, pusti me da malo odpedaliram, pa se i on okrene autom i ubrzo me prestigne. Ja nastavim pedalirati  u mraku.

Mrzim „Sound of Music“, zapamtila sam ga dobro, zbog jedne jedine rečenice izazvane logorejom netaktičnog redatelja. Srećom, za sve ostalo tu je bio moj brat, da mi dade pravi savjet u pravo vrijeme. Onaj o manipulaciji roditeljima i preživljavanju u ekstremnim uvjetima. Hvala ti, Tonći, dadiljo moja!

Nataša ili Istinita priča o tome zašto je praktično imati loše pamćenje kad si nomad...

Pronađoh na Facebooku djevojku distinktivna imena. Nataša se zove, a prezime je manje važno.

Sjećam je se iz doba kad smo bile klinke – ja predškolske, a ona taman školske dobi. Bila je nevjerojatno lijepa i još nevjerojatnije odrasla. Njene su oči isijavale vragolastost i dobrotu istovremeno, znala je u pravom trenutku pustiti suzu i šeretski se nasmijati.

Imala je sestru i mamu, bila je iz Vukovara. Igrale smo se škole i ona je uvijek bila profesorica, barem u situacijama kad smo se igrale samo ona, njena sestra i ja. Logično, jer jedina je od nas išla u školu.

I baš nešto malo nakon što je započela prvi razred, odselile su u Zagreb.

Vidjele smo se nakon toga samo jednom, kad su opet posjetilo hotelsko naselje, nakon vremena koje se činilo metuzalemski dugo (a zapravo je vjerojatno prošlo tek nekoliko mjeseci). Grlile smo se na hodniku hotela i plakale. Općenito smo tih godina nešto jako puno plakale. Razmijenile smo adrese i nastavile s dopisivanjem. Živjele su u Dubravi, koju sam zamišljala kao predivnu crnogoričnu šumu prepunu sova i lastavica, prepunu djece na slabo prometnim ulicama, sa sporadičnim Crnim Čovjecima i inim negativcima što vrebaju ispod mostova na gradsku djecu iz domaćih dječjih romana. Nataša to ni ne zna, ali u mojoj su glavi njezin zagrebački život pisali raznorazni Kušani i Ivane Brlić Mažuranić, oslikavali ga brojni Ninoslavi Kuncovi i pjevali Klinci s Ribnjaka. Zagreb je bila mala pitom grudica, tek jedna od točaka na kraju rečenica što su ispunjale stotine tisuća stranica Biblioteke vjeverica. Takav je meni bio Zagreb, ali ne onaj Zagreb u kojem žive moji siblizni, nego onaj Zagreb u kojem žive djeca. U kojem žive Nataša i njezina mlađa sestra.

Nataša i njezina mlađa sestra jednog su dana zaboravile odgovoriti na moje pismo i nikada se na to više nisu podsjetile. Slale su mi pisma u kuvertama sa šarenim životinjama, ispisane na stranice koje su mirisale na knjižare i starije gospođe – miris kakvom je kasnije najbliže došao Diorov Hypnotic Poison. Ja sam živjela u Solarisu i nije bilo knjižara u kojima se moglo kupiti prekrasne i mirisne setove pisama pa sam drvenim bojicama crtala po rubu listova iz bilježnice. Nikad nisam bila zadovoljna nacrtanim: uvijek je bilo nekako grbavo i nahero i improvizirano. I nije mirisalo ni po čemu, osim po školskom priboru i onome što je mama tog dana kuhala u prostoriji hotelske sobe koju smo odlučili proglasiti kuhinjom. Sve u svemu, nedostojno ikakve romantične dječje priče.

Kada je pismo jednog dana izostalo, zaključila sam da se sigurno radilo o grbavosti linija koje su tvorile moje oblake i zvijezde (jer se drugo ništa nisam usudila crtati).

Od tada – ni riječi ni slova.

Nekoliko sam ih puta pokušala naći na Facebooku, ali bezuspješno, sve do nedavno. Pronašla sam Natašu i hrabro joj poslala poruku, kako je i dobrotvorka Trude iz Norveške meni poslala poruku prije nekih pet godina. Trude i ja smo se dopisivale tijekom djetinjstva, slale si blokiće, žvakaće i nakit, a onda je i to prestalo. Kod nje sam znala da se radilo o nesrazmjeru u dostizanju puberteta – dok su mene još interesirale Barbike i bicikl, Trude su već počeli zanimati svakojaki Unari, Gunari, Olezi i Larsovi. Pronašla me, međutim, odraslu na Fejsu i donekle smo obnovile prijateljstvo, obje podjednako raznježene.

Nataša me se, pak, uopće ne sjeća.

Nataša doista potvrđuje da je živjela u Solarisu i da ima mlađu sestru i da je rodom iz Vukovara. I njezina profilna slika potvrđuje da je to Nataša – ima iste one dobrostivo vragolaste oči i put manekenke ruskoga tipa.

Ali me se ne sjeća.

I nije joj drago što me se ne sjeća pa brzo napominje da me se njena mama sjeća i da smo obitelj i ja zapamćeni po dobrom. Pita me, jako me puno pita o tome što smo radile, gdje smo se družile i čega smo se igrale, ali odgovaram šturo, pomalo posramljena činjenicom da mi se tako malo stvari u međuvremenu dogodilo pa pamtim neke nebitne dječje tričarije. Ali ni tog šturog se ona ne sjeća...

Zaključujemo zajedno kako nam je djetinjstvo prokleto ratom i neimaštinom, kako se naši vršnjaci iz sretnijih gradova bolje sjećaju svega jer imaju i fotografije i video kasete. Imaju igračke koje su im davni prijatelji nekad poklonili, imaju lokacije na koje se vraćaju pa im poput okidača pucaju u središta nekih davno zahrđalih meta.
Mi?
Mi nemamo rodne gradove u kontinuitetu.
Nemamo igračke od prvih prijatelja jer ih ni ti prijatelji nisu baš imali na darivanje – da ne kažem na bacanje. Nemamo fotografije jer su zatočene doma (i neke od njih dobit ćemo tek godinama kasnije, iskopane između dignuta parketa, temeljito dezinficirane od fekalija zalutalih po našim dnevnim boravcima) i nemamo video kasete jer što je to.

Naša su djetinjstva u seljenjima. Seljenjima i veseljenjima povratku doma. A ako smo iz Vukovara pa se nikad nismo vratili, onda ostaju samo seljenja i nema previše mjesta memoriranju svih koje smo na nužnim putovanjima upoznali.

Tužan je to život, ali je tako nekako...

„Da, tako je to nekako,“ kažem, ali u sebi mislim: Nataša, ja se sjećam svega. Sjećam se prvog dana kad sam vas ugledala i koje su vam boje bile (iste) hlače. Sjećam se i nevidljivih boja – boje tvojega glasa i boje grada u koji si poslije Solarisa otišla živjeti: sjećam se da Zagreb nikad nije bio zeleniji i bliže slikama iz Bibilioteke vjeverica. Sjećam se da ste kasnije dobili još jednu sestru, ali da ona nije u sebi imala ništa rusko jer je tata bio netko drugi. Sjećam se da smo plesale po sobi s tvojom mamom, koja tada nije ni u što vjerovala, i da nas je posjetom u Solaris par mjeseci kasnije pozdravila s „Hvaljen Isus i Marija!“ Sjećam se kako si skoro pretukla dečka na hodniku hotela jer me ismijavao kad mi je ispao prvi zub i kako si prijetila ljudima koji su me plašili da ću opet slomiti ruku. Sjećam se kako smo plakale kad ste odlazile i kako smo još više plakale kad ste se jednokratno vratile. Sjećam se kako ste netragom nestale iz pisama i kako je Biblioteka vjeverica

odjednom postala Algoritam – mračan, depresivan i sur, poput orla i svega ostaloga što je suro, ako je uopće još išta osim orla suro, i ma što to "suro" značilo.

A ti se ne sjećaš ničega.

Više neću tražiti internetom ljude izgubljene u djetinjstvu jer mi je ego prekrhak, a sjećanje previše važno. I ako ga promijenim ili pokvarim, neće ga nadomjestiti nikakva kaseta, igračka ili fotografija. Zaboravit ću, radije,  da postoje sve one Tijane, Tine, Ivane, Aleksandre, Zrinke, svi oni ljudi iz skradinskoga kraja, iz Novoga Sada i iz Bihaća.

Neka ostanu u Biblioteci vjeverici (makar nikad ne živjeli u Zagrebu i zagrebačkim romanima!) i tamo se međusobno druže, skupa sa mnom, zapisanom među istim recima. Jer ni likove iz romana ne pokušavam pronaći, samo ih se rado sjetim.

A zaboljelo bi me – zbilja bi me zaboljelo – da me se Koko i Zlatko ne sjećaju, čak i da mi Melita laže kako me u potpunosti zaboravila. Ponekad je bolje živjeti u neznanju.

Uostalom, nije ni moje pamćenje onoliko besprijekorno koliko sam mislila da jest – tek sam pišući ovo shvatila da mi Hypnotic Poison nikad nije odgovarao samo zato što me podsjećao na pisma koja su prestajala stizati (jesi li razočaran, pokojni Christiane?).

Kad ode tekst na koji – bacam oči

Postoje neka područja ljudske aktivnosti u koja se nitko ne usudi miješati. Bez obzira na prirodu djelovanja, u običnom ih govoru, metaforički dovitljivo, nazivamo "astrofizikom", "višom matematikom", "rocket scienceom", "znanstvenom fantastikom", "cepanjem atoma",  "neurokirurgijom", "nuklearnom fizikom"... ali ih nikad, ali baš nikad, ne nazivamo "lekturom". Pa ni u šali.

Zašto je tome tako? Svima je jasno (pa čak i onoj reklami za Ožujsko ili Karlovačko – meni je to sve isto) da smo nacija koja se kuži u nogomet, politiku, proračun i – jezik. I to ne onaj teleći.

Kad biste kojim slučajem mogli doći (u posjed?!) platnih lista vodećih dnevnih i tjednih tiskovina, nemalo biste se iznenadili ugledavši, negdje na začelju (pored kuhača kave, perača podova i klinaca zaduženih za refile tekućih sapuna u WC-ima), mjesto troška, "lektora", s ciglih 600 eurića mjesečnog dohotka. Pa opet, kad treba utvrditi odgovornost, upravo će taj vrijedni (naizgled neambiciozni) neimar podmetnuti leđa da na njima netko drugi ustanovi krivnju.

Nakon više od 10 godina provedenih u branši – odgovorno tvrdim: nema goreg posla od lektorskog. To je jedini posao u kojem se vide greške, propusti, ne i ono dobro što ste učinili. Dok od govna radite pitu, netko vama nadređen misli da "bacate oko", naziva vas "čitačem" koji nikome nije potreban jer - bacite oko na koji ulomak ranije - pravi se Hrvat kuži i u nogomet, i u BDP, pa kako ne bi u ije/je ili č i ć. Ionako je svejedno. Pa kad treba stegnuti remen, po onoj staroj (meni omiljenoj) o tuđem penisu i gloginjama, stegnut će ga prvo onome koji nikad nije "blizu oltara", ali je zato dežurno smetalo, ono koje stavlja malo slovo kad svaki prosječan Hrvat (spisatelj) misli da bi baš dobro leglo veliko, i gnjavi pošten narod vokativom (pored živog nominativa – ne, padeži se ne mažu na kruh) nakon što ga odvoji zarezom... Kad je Bog smišljao smetala, lektoru je dao osobit tretman. Moraš ga imati, dio je osobne higijene, ali mu pravu svrhu ne znaš. Ako je glavni urednik blistav osmijeh, a grafičar sjekutić gore lijevo, lektor mu dođe nešto kao zubni konac... Da se mahne njime pred nosom kome zatreba, ali da nam bude bitan kao, eto, zubni konac u dnevnoj rutini.

Frustrirane su to skupine ljudi, udubljene u ekrane, črčkaju nešto flomasterima i olovkama, prepoznat ćete ih po crvenim tragovima na prstima, kao pušača-kronera po žutim noktima. I uvijek, baš uvijek, lagat ćete im koliko vremena imaju, nadajući se da u vaš tekst neće intervenirati uopće. Pa da će, s vremenom, otpasti kao suhi list. Balast na stablu novinarske kreativnosti... Pa nek' onda "baca oči" negdje drugdje. Za džaba. Jer vi to zaslužujete! ;)   

„... i možeš lagat svoju mamu, ali nikad ne mene...“

Svaki put kad čujem izjavu, ili varijaciju na temu izjave „živo me zaboli za tuđe mišljenje“, jedan mali dio mene umre od smijeha, a onaj drugi, znatno veći, umre od tuge. Tuge što uopće postoje stvorovi koji pokušavaju lagati samima sebi i drugima.

„Kolega, to nije ni istina, a nekmoli da se lako dokaže,“ rekao je jednom neki profesor s PMF-a studentu koji je samouvjereno započeo rečenicu s „lako se dokaže“, a onda prosuo notornu laž i dezinformaciju. Meni se čini da bi sličan komentar komotno mogao popratiti i izjavu ovih lažova i prevaranata iz prethodnog paragrafa.

Mene je stalo do toga što drugi ljudi govore o meni. Stalo mi je i do toga što misle, ali ne do te mjere da bih ih pitala za mišljenje. Dapače, toliko mi je stalo do njihova mišljenja, da bih rađe da ga zadrže sami za sebe, nego da mene gnjave i kvare mi raspoloženje s njim. Ako pitam za savjet ili eksplicitno tražim iskrenost, naravno da istu i očekujem, ali kad dobijem iskreno mišljenje koje niti sam tražila, niti mi se sviđa, niti ima ikakve veze s onim koji mi ga je dao, osjećam se dosta gore nego kad mi netko uruči šamarčinu preko pola face. Barem mi se čini da se osjećam dosta gore nego prilikom dobivanja šamara jer sam se, vrlo otvoreno, šamara tijekom života nadobivala dosta manje negoli tuđih iskrenosti.

Jasno, ako sam prema nekom kreten i konstantno ga ugrožavam vlastitom neobazrivošću ili zlobom, očekujem da me iskreno pošalje u rodno mjesto i kaže mi svoje mišljenje. Ali ne vidim kako je točno neobazrivo npr. pušenje daleko od ikoga kome bi moglo smetati (osim meni samoj) ili na mjestu na kojem je dozvoljeno. Žali se vlasniku kafića, ne meni! Ne vidim kako je neobazrivo od mene da se nakaradno oblačim ako to mene veseli. Ne vidim kako je neobazrivo od mene da spominjem spolovila ili spolno općenje u svrhu figure govora, a ne u svrhu vrijeđanja nekog. Yet somehow, nerijtko dobijem komentare apropo svega navedenoga.

I dosta se često dogodi da reagiram na to ružno, a potom od iste osobe dobijem komentar: „Ali šta te boli briga za tuđe mišljenje?“

Ma je li?

Znači, upravo si mi udijelio komentar koji bi meni trebao značiti koliko i bruto društveni dohodak Nepala, ako ne i manje? A zašto si mi ga onda udijelio? Smatraš li sebe toliko nebitnom figurom? Bojiš li se da će ti usta srasti ako momentalno ne ispališ nešto u obliku rečenice, pa bila ona i toliko nebitna da na nju onaj tko je čuje smije isključivo zijevnuti?

Nekako sumnjam u bilo koje od navedenih rješenja – prije će biti da si šupak koji ide okolo i dijeli svoje iskreno mišljenje o stvarima koje ga se ne tiču, enebili polučio željeni efekt, a to je da se dotična osoba osjeća – LOŠE. I toliko si glup u kamuflaži svog nauma da si u stanju lagati kako se smatraš nebitnim ili lažirati strah od sraštavanja usta.

Nerijetko uslijedi i još koji briljantan komentar, poput:“Ali ti zapravo reagiraš zbog nekih svojih kompleksa.“

Ma hajde, Ajnštajne, kako li si samo to zaključio?

Kurčiš li se možda perceptivnošću po pitanju toga da ljudi imaju komplekse? Hoćeš još jednu revolucionarnu vijest? Ljudi imaju dva bubrega, u većini slučajeva! Kako bi bilo da i to učestalo ponavljaš? Možda dobiješ Nobela za najviše izgovorenih rečenica po principu „state the obvious“.

Je, brate, imam komplekse. Imaš ih i ti. Imaju ih svi. Razlika između tebe i mene je u tome što ja iza svojih stojim i ne pokušavam ih izliječiti gomilom futilnih poteza, kao što je prozivanje drugih ljudi zbog njihovih kompleksa u nadi da će tako njihovi postati tema razgovora umjesto mojih. Uostalom, ako stvarno misliš da bi komplekse toliko trebalo skrivati, koji kurac čačkaš po govnu? Ili ne misliš da je to strašno? Super onda – imam odličnu igru za tebe: hodaj cestom i traži ljude u kolicima, vikni im u facu „hahaaaa, ne možeš hodat, cripple, cripple, štipnem te za nipple, nja-nja-nja-njaaaa-njaaa...“ pa kad te pošalju u tri pizde materine, nevino ih pogledaj i reci: „Ali ti ne cijeniš iskrenost i očito imaš neke komplekse.“

Imam komplekse.

Stalo mi je do tuđeg mišljenja.

Iz ta dva razloga, volim primati komplimente, a uvrede i neugodnu iskrenost ne volim.

Jasno da nisam toliki nesigurni idiot da ću se do te mjere mijenjati i prilagođavati društvu i lišavati se stvari koje me vesele samo zato da ne bih koji put popila i verbalnu šamarčinu preko pola face, ali mi for sure as fuck ne pada na pamet prestati reagirati na spomenute šamarčine. Mislim da gutanje takvih reakcija vodi težim problemima sa želucem, opadanju kose, osteoporozi, raku i onom najgorem – pretvaranju u šupčinu koji darežljivo dijeli iskrenost normalnom svijetu, a da taj iskrenost uopće nije tražio.

Eto, toliko od mene.

A sad vas molim da lajkate jer ću inače prijeći cestu da umrem. Sama. Na kiši. I čitat Hemingwaya.

Pet stvari za koje mi se ponekad čini da ih vole svi, osim mene (imam osjećaj da sam nešto ovakvo već pisala?)

1.Youtube videa s netalentiranom djecom ili kućnim ljubimcima – da mi je kuna za svaki takav koji mi se pojavi na News Feedu! Što je najgore, tu i tamo pogledam neki od tih videa i stvarno se ne mogu odlučit koji su mi gori, ovi s djecom ili ovi s ljubimcima. Nemam ništa protiv videa u kojima su djeca jako impresivna i po nečem drugačija, ali kad mi blene u kameru i kaže tu i tamo „mmmmmmbaba, ba...da da da da da...“ uz obvezno obilato slinjenje i pogled iz malog mozga, moram priznat da mi se život zgadi. Općenito, male bebe i tinejdžeri su mi katastrofa – glupi su, smrde i nijednima ne možeš dokazat da ništa ne znaju. Srećom, tinejdžera nemam među prijateljima, a i ne divi se cijeli svijet njihovom vrištanju i smrđenju po tramvajima. Ima ta jedna stranica gdje majke beba istovremeno tvrde kako su užasno plemenite samim time što im se ne gadi mijenjat tuđe pelene, i pokazuju na sve načine da bi jedna drugoj oči povadile, a ja ne kužim točno zašto. Koji put se natječu koja je više fakulteta istovremeno završila i usput provela vrijeme sa svojom djecom, koji put koja bolje kuha,koji put koja je brže vratila dobru liniju nakon poroda. I ne daju ni slučajno jedna drugoj priznanje da je neka od njih dviju (ili više) bolja.Strava i užas! Toliko miroljubivi i plemeniti stvorovi da je to čudo Isusovo.

Ovi, pak, s ljubimcima se stvarno iskreno dive jedni drugima, ali meni su, brate mili, isto tako dosadni. Pas i mačka u većini videa ne rade ama baš ništa posebno, međutim, svi moramo glumit da su upravo odsvirali klavir, rekli „I love you“ i bili preslatki jer trče, kao da bi nešto drugo trebali raditi. I to ide na izravnu štetu videa u kojima se zapravo nešto zanimljivo i dogodi, a ljudi poput mene ih izignoriraju jer očekuju dosadu pa ostanu zakinuti za zbilja hvalevrijedno iskustvo.

I da nadodam – ne znam kako se deklinira „video“.

2.Umjetnost – točnije, potreba za lijepljenjem ili nelijepljenje te etikete. Čemu to služi može li mi itko objasniti? Zašto je bitno kad nešto čitaš, gledaš, slušaš ili stvaraš je li to visokovrijedno ili nije? Ako gledam film, hoću da on kod mene poluči zadovoljstvo odgledanim, ako slušam muziku, hoću da mi čini uhu da se osjeća dobro. Isto je i s knjigama. Ne poričem da su neke stvari originalnije od drugih, a ako su samim time i ugodne, većina će im se zadiviti više nego ugodnima i manje originalnima. Nije mi, međutim, nikako jasno zašto je određena slika bez imalo talenta i duše naslikana vrijedna milijune i milijune, a njen autor je dobio status vrhunskoga umjetnika. Bio je čak nedavno i onaj neki testić sa žvrljotinama djece i slikama modernih umjetnika gdje rješavatelj testa mora pogoditi što je čije djelo. Naravno da većina puši di stigne!

Čak i ako stavim na stranu to da osobno nimalo ne cijenim modernu, a ni većinu drugih umjetnosti, najviše od svega me boli spočitavanje kvalitete ljudima koji pišu turbo folk. Kad kažem turbo folk, mislim na ono što se sviđa širokim masama. Zašto je Tonči Huljić toliko podcijenjen? Pa čovjek svoj posao obavlja vrhunski već toliki niz godina, okreće pare i ne gubi publiku. Halo? Nije li to svojevrsna sposobnost zbog koje bi ga trebalo hvaliti? Očito nije jer kad se, s vremena na vrijeme pojavi kakva Remi, dobit će tone obožavatelja, mahom ljudi koji također nisu nikad bili uspješni koliko su očekivali da će biti. Umjetnika, takozvanih.

Usput, da je Vuka s Wall Streeta kojim slučajem napravio James Carmeron, bio bi popljuvan sa svih strana. Jer Cameron je turbo folk.

3.Sve što vole mladi – ne. Apsolutno ne. Bolje mi je puno toga što vole stari. Evo, npr., stvari koje dosta mladih voli, a mene nikad nisu naročito dirale, čak i kad sam bila ful mlada: Colonia, David Guetta, slike, brzina, botuni, tequilla, uggsice, samostojeće čarape (otkako su mi jednom pale oko gležnja prilikom čekanja na punom semaforu kod Učiteljske akademije pa sam tadašnjem objektu čežnje u sobu došla blatnjave noge), dočekati svitanje, spavati na tuđem kauču s još osamnaest jednako mrtvih pijanih ljudi i smrdit na usta ujutro u nedostatku četkice za zube i s maskarom do koljena, one night standovi, vjenčanja (još kad mi kažu „al' bit će ti mladih!“), solarij, grupna putovanja na duže od tri dana (još kad mi kažu „al' bit će ti mladih!“), vatromet, petarde (je, puklo je, pa šta? Di si bio devesprve?), urnebesne komedije, romantične komedije, ratni filmovi, preferiranje Cliffa Burtona u odnosu na sve druge basiste ikad, a sve zato što je mlad umro, Jim Morrison, Elemental, gumeni bomboni i muškarci s dugom kosom. Vjerojatno ima toga još, ali ovo je za prvu ruku sasvim dovoljno.

4.Vicevi – ne znam koji točno element viceva mi je najgori: to što su većinom neduhoviti, to što već u samom startu znam „ajme, sad ću se morat jako smijat, inače će pričatelju biti grozno neugodno“ ili to što se vrlo često ne uspijem niti na silu nasmijat pa onda jedno pet sekundi moram gledati onaj izraz face...kako da ga najbolje opišem? Ono kad osoba ispriča vic, ima zamrznuti osmijeh i ne umire sam od smijeha jer to nije cool, ali zato izgleda kao da je netko stisnuo hold taman sekundu prije nego što se prepolovio od vlastite duhovitosti, gleda te u oči i čeka da ispališ rafal hahahaova pa da on može mentalno posegnuti za činelama i lupiti „param-pam-pššššš!“, ali se to sve skupa ne dogodi. Grozno. Jezivo. Ne znam nijednu duhovitu osobu koja priča viceve, vjerojatno znam još manje neduhovitih osoba koje vic ispričaju dobro, a najmanje znam dobrih viceva. Ako i postoje, meni je većina promakla jer mi se u trenutku početka vica dogodi isto ono što mi se dogodi kad vidim video s bebama i ljubimcima – mozak mi se spontano isključi i sve mi promakne. Šteta. Baš šteta.

5.Balašević.

Berba 2013

Već sam trubio o tome kako se sva muzika koju sebi puštam tefteri na internetu pa mogu kasnije gledat šta sam i koliko slušao. Kad izvučem statistiku za 2103, od top pedeset albuma, deset ih je svježih i to četiri najslušanija u prvih pet. To je zovem dobra berba!

Pa krenimo s kauntdaunom:

10. Der Dritte Raum - Morgenland

Općepoznata stvar je da nemac radi najbolji tehno, a ovo je moj omiljeni njemački techno dvojac. Imaju hrpetinu odličnih albuma i tonu trance hitova. Svatko tko je nogom kročio na bar jedan rave patry u devedestima, čuo je neku njihovu stvar.

Zadnji album donosi nešto drugačiji zvuk, ima analognih instrumenata i dosta je iznenađujuć. Meni se ipak najviše sviđaju klasični momenti kao ovaj:

Der Dritte Raum - Morgenland

Koliko kužim po internetu, nisu baš nešto popularni na engleskom govornom području. Ne znam zašto, ljudi rasturaju.

9. Queens Of The Stone Age - Like Clockwork

Sa "Rated R" i "Songs for the Deaf" sam se drogirao prije desetak godina. Onda je otišao Nick Oliveri, a QOTSA su snimili "Lullabies to Paralyze" i "Era Vulgaris", dobre albume prepoznatljivog zvuka sa par odličnih stvari, ali falilo mi je ono nešto.

E tog "onog nečeg" ima koliko hoćeš na zadnjem albumu koji me izuo iz cipela kad sam ga čuo jer, iskreno, nisam vjerovao da Josh Homme može iz sebe izvući toliko moćne glazbe. Nick je opet tu, možda je u tome stvar, možda je Oliveri njegova muza.

QOTSA - I Sat By The Ocean (Live on Letterman)

8. Arcade Fire - Reflektor

Kako tek osmo mjesto ? I ja se pitam. Ajmo reć da su prekasno izdali album iako znam da nije istina; da me cijeli album primio kao što me primila naslovna numera, torpedirao bih ga na prvo mjesto bez obzira na oktobarski datum izlaska. Ima vremena, možda mi još sjedne, za "100th window" mi je trebalo šest godina.

Naslovna stvar je za ubit vola, čuje se i vojvoda negdje oko pete minute.

Arcade Fire - Reflektor

7. James Blake - Overgrown

Jebemu, ovaj se rodio 1988 i sa 22 snimio "Limit To Your Love". Neki su upali u kazanče s talentom kad su bili mali. Album prvijenac mu je bio malo slabiji od stelarnog starta, nekako mi je zvučao nezaokruženo. Zato je "Overgrown" zaokružena cjelina, prekrasan originalni komad čudne elektronike.

James Blake 'Retrograde'

Od ovog tipa očekujem čuda u godinama koje dolaze.

6. Tobogan - Live At Kramasonik

Evo nešto za šta nitko živ nije čuo. Ne bih ni ja da da mi nije Grge, kolege s posla. Super je kao pozadinska glazba, da vam svira onako lagano dok programirate, pušite travu ili nešto slično.

Ovo mi je najbolja stvar, totalno je cool kad se "zlato" od vještica probije negdje oko šeste, sedme minute.

Tobogan - Live At Kramasonik - Zlato Dub

5. Daft Punk - Random Access Memories

Šta reći o ovom monstrumu ? Čim je izašao, a i prije, svi su znali da se radi o nečem velikom. Pokupio je sve Grammyje, potpuno zasluženo. Ako možete preslušati samo jedan novi album godišnje, neka to bude ovaj.

Neću stavit "Get Lucky", moj post, moj favorit, Julian Casablacas i "Obična ljubavna pjesma":

Daft Punk - Instant Crush ft. Julian Casablancas

4. Everything, Everything - Arc

Ovo je izvukao Ljubo, još jedan kolega s posla. Par mjeseci sam slušao samo njih, Alt-J i Django, Django. Indie at it's best!

Everything Everything - Kemosabe

Everything, Everything imaju još jedan album, "Man Alive" iz 2010. On na Pitchforku ima ocjenu 3.8 što je komično niska ocjena, koja više govori o tom sajtu nego o ovom bendu kojeg bi morao poslušati svaki ljubitelj lijepe pjesme i dobrog zvuka.

3. Atoms For Peace - Amok

Thom Yorke je genije, sve šta snimi pretvori u zlato. Tako je i s ovim albumom. Thom Yorke ne radi loše stvari, nikad. Thom Yorke je Radiohead (sorry Jonny Greenwood). Kad mu se pridruže Flea i Nigel Godrich to zvuči ovako:

Atoms For Peace - Before Your Very Eyes

Izgleda da i uživo rasturaju, šteta šta ih nismo mogli gledat na Terraneu.

2. Pips, Chips & Videoclips - Walt

Dubravko se vratio u velikom stilu. Album nema slabog mjesta (Ankice, daj se malo potrudi), u Tvornici su Pipsi otvorili koncert tako da su najprije odsvirali sve stvari sa Walta. To se ne radi ako nemaš apsolutno povjerenje u novi materijal. Još je rano za reć, ali možda je ovo najbolji album pipsa ikad.

A evo i hita, odmilja nazvanog "Common People":

PipsChips&Videoclips - Bi li ili ne bi

1. Bad Copy - Krigle

Gledam svoju listu od pedeset najslušanijih albuma, eklektična je ono u pm, ima tu i elektronike i džeza, indieja, tvrdokornog rocka, svašta nešto, ali svi moji punti kad se zbroje, ono što sam najviše slušao glasa se ovako: "dođi malo vamo, da ti ga zabiberim, nemoj da se kliberiš, jer mi smo džastin biberi".

Sramota. Skoro mi je neugodno.

Ipak, brojke su neumoljive. Činjenica je da ja jaaako volim Bad Copy. I moja djeca ga vole. I prijatelje nagovaram da ih slušaju. Zašto ?

Zato šta je to najluđi i najduhovitiji bend ikad. Teško je izdvojiti koja je stvar s krigli najbolja. Najbolje je album preslušati u cjelini. 

bad copy - esi mi dobar

Toplo preporučam i prva dva albuma "Sve sami hedovi" i "Najgori do sada".

******************************************************************

Nema Bowiea ? Nema.